Umjetnice su danas u boljem položaju nego prije 45 godina kada je Linda Nochlin, provokativna i inovativna povjesničarka umjetnosti objavila kultni esej Why Have There Been No Great Women Artists? kojim dovodi u pitanje tradicionalne umjetničke prakse i poziva na reviziju cijele discipline iz feminističke perspektive.
“Tada nije postojala feministička povijest umjetnosti i bilo je potrebno konstruirati novi diskurs kroz traganje za novim materijalima, uspostavljanjem teorijskih osnova i postepenim razvijanjem metodologije”, ističe Nochlin i objašnjava kako je sedamdesetih godina bilo uvriježeno mišljenje da ne postoje velike umjetnice.
Nedvojbeno je da napredak postoji, a očituje se, primjerice, u području obrazovanja; na institucijama postoje kolegiji koji se bave ženskom umjetnošću i suvremenim umjetnicama ili odnosom feminizma i umjetnosti, što je ranije bilo nezamislivo. Prema The New York Timesu, 2006. godine žene su činile više od 60 posto studenata na umjetničkim studijima SAD-u.
No, statistike pokazuju da su unatoč desetljećima postkolonijalnog, feminističkog, antirasističkog i queer aktivizma i teorije, povijest i teorija umjetnosti i dalje bjelačke, euroameričke, heteroseksualne, privilegirane i prije svega, muške.
Prošle je jeseni artnet News pitao 20 najmoćnijih žena u umjetnosti misle li da je industrija pristrana i sve su se složile. Neke od njih bile su ravnateljice muzeja koje su tvrdile da uglavnom muška uprava ima snažan utjecaj na institucije i sprječava promjenu. Prema studiji o neravnopravnosti u upravljanju muzejima iz 2014. godine, ravnateljice umjetničkih muzeja zarađuju znatno manje od muških kolega, a više položaje najčešće drže muškarci. 2005. godine žene su vodile 32% američkih muzeja, dok ih danas vode 42.6%, ali one s manjim proračunima.
Diskriminacija žena odvija se u svim aspektima umjetničkog svijeta, od izlaganja u galerijama, razlikama u aukcijskim cijenama, medijskoj praćenosti i uključenosti u stalnim i samostalnim izložbama. Primjerice, 2000. godine njujorški Guggenheim nije imao samostalnih izložbi umjetnica. Godine 2014. 14% samostalnih izložbi ipak je pripalo umjetnicama. I u Francuskoj i Njemačkoj postoji napredak, no razlike su i dalje zamjetne.
Ni stalne izložbe u velikim institucijama nisu uravnotežene. Većina kustosa ne usudi se mijenjati hegemonističke narative i ponuditi nove perspektive starih priča. Prema podacima Guerrilla Girls, 2012. godine samo je 4% izloženih radova u muzeju Metropolitan pripadalo ženama, što je gore nego 1989. godine.
U njujorškoj MoMA-i samo 7% izloženih radova pripada ženama, čak i manje umjetnicima/cama afroameričkog porijekla, no pozitivne promjene u MoMA-i mogu se zahvaliti inicijativi iz 2005. godine zvanoj MoMA Women’s Project (MWP) koju je pokrenula donatorica Sarah Peter.
Žene se često isključuje iz izložbi u kojima bi trebale imati veliku ulogu, pokazuje slučaj Documente. Prva ravnateljica uključila je manje od 17% žena, što pokazuje da i žene na najvišim administrativnih položajima nisu svjesne neravnopravnosti, što problematiku dodatno usložnjava.
O ženama se također manje piše u časopisima i drugim periodičkim publikacijama. Umjetnici se češće pojavljuju u reklamama i na naslovnicama umjetničkih časopisa. Od 73% oglasa povezanih s njujorškim galerijama, samo je 15% reklamiralo samostalne izložbe žena.
Dostupnost radova umjetnica u galerijama ima golem utjecaj na količinu medijskog praćenja. Tržište ostaje područje na kojem su žene izrazito neravnopravne. Za razliku od 1986. godine kada su Guerrilla Girls izdale svoje slavno izvješće, danas u New Yorku postoje galerije koje 50% vremena predstavljaju umjetnice.
Najveća plaćena cijena na aukciji za rad živuće umjetnice iznosi 7,1 milijuna dolara za sliku Yayoi Kusame, dok je skulptura Jeffa Koonsa prodana za 58,4 milijuna dolara.
Najveća plaćena cijena za djelo preminule umjetnice je 44,4 milijuna dolara za sliku Georgije O’Keeffe, dok je triptih Francisa Bacona plaćen 142,4 milijuna dolara. Takvu disproporcionalnost najbolje je objasnila sama O’Keeffe:
“Muškarci me nazivaju najboljom slikaricom među ženama, no ja mislim da sam jedna od najboljih slikarica među muškarcima i ženama”.
Takve brojke pridonose rangiranju umjetnica na temelju statistika o izložbama, publikacijama, medijskoj praćenosti i cijeni djela.
Tako Kunstkompass godišnje objavljuje popis 100 najvećih umjetnika/ca, a 2014. godine među njih 100 bilo je samo 17 žena. Artnet.com objavio je popis Top 100 živućih umjetnika/ca, 2011–14 na kojem se nalazi svega pet žena.
Nochlin smatra da u današnje vrijeme dolazi do povratka patrijarhalnih vrijednosti i stoga je izuzetno važno da žene odbace tradicionalne uloge koje im se pripisuju.
“Širok raspon medija, žanrova i stilova karakterizira suvremeni ženski rad. Umjetnice mogu raditi što žele i kako žele”, naglašava Nochlin.
Objašnjava kako je promjena moguća i vidljiva jer danas su žene dio normalne prakse u umjetničkom području, ali to ne znači da se više ne treba boriti i poticati na društvenu i kulturnu promjenu te poziva žene da budu neustrašive, da govore, međusobno surađuju i konstantno rade nevolje.
“Nemojmo samo govoriti o feminizmu, živimo ga. Nemojmo čekati promjenu, budimo proaktivne. Prozivajmo institucije, kritičare/ke, kustose/ice, kolekcionare/ke zbog seksizma. Trebamo biti svjesne vlastitih postignuća, ali i opasnosti i poteškoća koje donosi budućnost”, zaključuje Nochlin. artnews…
