Što se tiče Eurovizije, nisam ni njezina krvoločna obožavateljica ni namćorasta hejterica. To me, naravno, uz moj očajan ukus u glazbi, ne sprječava da nađem neku šačicu ljepote u tom fino politički zakuhanom spektaklu. Naime, svesrdno uživam u skrolanju društvenim mrežama, klikbejt naslovima članaka i komentarima ideološki mi oprečnih komentatora. Na moju veliku sreću, kuršlus koji je nastao u medijskoj fritezi nakon što je na prošlogodišnjoj Dori izabran Baby Lasagna (Marko 1), hrvatski predstavnik za Euroviziju, bio je pravi domaći specijalitet: apsurdni složenac mašću natopljenog domoljublja, prepečene konzervativnosti i kronične nezačinjenosti čitanjem s razumijevanjem. Za prste polizati!
Lavina bizarnih optužbi protiv Marka 1 za sotonizam posebno me fascinirala, pa me doista veseli da sličan medijski diskurs opet žari i pali nakon odabira ovogodišnjeg hrvatskog predstavnika na Euroviziji – Marka Bošnjaka (Marko 2). Očito, pobijediti na Dori kad se zoveš Marko nije lak križ za nositi, ali ne bi trebalo tako olako pokleknuti pred zadatkom razvrstavanja medijskog otpada i samo šiknuti oba Marka u isti koš. I dok se razni komentatori kroz medijske linčeve i šaputanja natječu u tome tko će kreativnije prozvati Marka 2 sotonskim izaslanikom, valja se zapitati: što to presudno određuje poželjnog, odnosno nepoželjnog Hrvata na eurovizijskoj sceni – pjesma ili identitet i svjetonazor?
Nakon što je Marko 1 izglasan za pobjednika Dore, nogometaš Dejan Lovren objavio je Instagram story s vatreno heteroseksualnim opisom: “Ubjedili su vas da ste za ovo glasali, demonizam. Fuj.” Brže-bolje se toj šašavosti na društvenim mrežama pridružio i intelektualac u zalasku Đuro Vidmarović. Nešto staromodniji, Vidmarović nije poput Lovrena koristio Instagram taktiku kratko i slatko, nego se radije odlučio za Fejs logiku opsežno i puno deluzija. Ukratko, počastio nas je simpatičnim vodičem kroz sotonističke simbole i crkvu, podsjetio na neke sotonističke bendove i zatim zaključio da Marko 1 koristi sotonistički pozdrav i općenito odaje svoj sotonizam naprasitim, maksimalističkim i bizarnim imidžem i estetikom nastupa.
Vrlo brzo nakon toga je Marko 1 gostovao u emisiji na HTV-u i pojavio se s dva lančića s križevima oko vrata, a ekipa je na Internetu iskopala njegovu autorsku duhovnu glazbu. Marko 1 dao je više intervjua u kojima govori da ga je vjera u Boga “izliječila” od depresije, zbog čega je doživio preobraćenje i prestao slušati bendove “čija su ikonografija i pjesme bile antikršćanske”, te napomenuo da ga inspiriraju “sveci, njihova skromnost i siromaštvo”.
Zahvaljujući svemu navedenom, Marko 1 se s lakoćom riješio većine predrasuda javnosti, ipak ušavši u tu masu hrvatskih srca kao poželjan Hrvat – skroman, pribran i nenametljiv dečko čija je svaka naznaka odskakanja od normativnosti opravdana i prihvaćena samo zato što je deklarirani katolik. Jadan naš Marko 1, tako normalan i prizeman, u prolupalom eurovizijskom kvir svijetu!
Ovogodišnjeg pobjednika Dore, Marka 2, djeca interneta žestoko razvlače po memeovima, a internetski komentatori i mediji nemilosrdno pljeskaju svakojakim pokušajima bombastičnih naslova i priča, među kojima se izdvaja sljedeći s portala 24sata: “Prijatelji o pobjedniku ‘Dore’: Radila sam s Bošnjakom u fast foodu i ima nešto što ne znate…” Neodoljiv je pokušaj ispisivanja portreta Marka 2 koji se u ovome članku servira kroz prizmu njegovih studentskih radnih iskustava, najranijih početaka pjevačke karijere i nekih mrvica iz privatnog života, pri čemu se napetost gradi manipulativnim bojanjem informacija koje čine (ne)poželjnog Hrvata.
Uvodna sekvenca o respektabilnoj radnoj etici Marka 2 u KFC-u razdrmana je udarnom informacijom “da je radno iskustvo stjecao i u Sex shopu Lelo, gdje je radio kao customer support“, pri čemu je Marko 2 rekao “da mu je taj posao bio mnogo zanimljiviji u usporedbi s radom u KFC-u”. Međutim, da cijela stvar ne bi ostala u tako nastranom tonu i da bi ga se probalo provesti kroz isti pročišćujući proces kao i Marka 1, prelazi se u sentimentalno i romantično nabijeni diskurs o odrastanju Marka 2 u Prozoru. Naglašava se da je tamo “stanovništvo jako povezano s crkvenom zajednicom. Svi žive tradicionalnim obiteljskim životima, no vjera i molitva su nešto na što se posebno oslanjaju. Ne čudi stoga da je upravo časna sestra otkrila Markov talent”.
Ipak, splitska gradska vijećnica Hrvatske građanske stranke Lidija Bekavac nije se mogla suzdržati, pa je na svom Fejsu zgroženo prozvala Marka 2 jer u svojoj pjesmi “Poison Cake” promovira osvetu trovanjem, što, logično, povezuje sa sotonizmom te nas sve poziva na njezin bojkot. U tom svijetu čiste fantastike, autorica ističe da “nije slučajno ni to da je Marko Bošnjak prošle godine otpjevao hrvatsku himnu na gay paradi u Zagrebu jer on odgovara političkom i svjetonazorskom trendu mainstream medija”.
Pitanje javne prihvaćenosti očito se, dakle, ne tiče samo toga tko bolje pjeva ili čija je pjesma kvalitetnija, već i toga tko dovoljno uspijeva koketirati s društvenim konformizmom. Marko 1 prošao je kroz gotovo ritualno “čišćenje” medijskog imidža – od optužbi za sotonizam i podrugivanja njegovoj umjetničkoj viziji do prihvaćanja kao skromnog katolika i kolektivne nacionalne zaluđenosti stihovima i plesom njegove “Rim Tim Tagi Dim”. Taj proces dokazuje da se svaki eksces može oprostiti, pod uvjetom da se uz njega veže doza pravovjernog pokajanja. Marko 1 mogao je, uvjetno rečeno, otpjevati i nešto drugo – ključ do srca publike nije isključivo u notama i stihovima, nego i uspješnom utjelovljenju poželjnih vrijednosti.
Marko 2 ne nudi publici tako jednostavnu priču. Sudeći prema njegovim dosadašnjim medijskim istupima, spreman je saslušati konstruktivnu kritiku u vezi nespretnosti svoga nastupa, ali ne pokazuje ni volju ni želju za time da se uvlači u hrvatske guzice ispričavanjem i obrtanjem narativa o sebi. Štoviše, svojim dolaskom je podržao osmomartovski Noćni marš u Zagrebu, dok je, govoreći za RTL o svojoj seksualnosti, izjavio kako je ponosan na to što jest i ne želi to skrivati.
Ukratko, Marko 2 ne traži iskupljenje jer ne smatra da se ima za što iskupiti, i upravo ga to čini trunom u oku javnosti. Može pjevati “Poison Cake” ili recitirati telefonski imenik, ali dok god njegov izričaj rodnog identiteta, seksualna orijentacija i svjetonazor ne klize niz dlaku, svaki njegov korak postaje još jedan dokaz “sotonske agende”, udaljavajući ga od toga da postane “naš Marko”. Ipak, on radije ostaje vjeran unhinged ismijavanju i provociranju konzervativnog hejta. Snaga je to koja se, nesumnjivo, izvlači iz pičke!
