Umjesto uvoda, provedimo mali mentalni eksperiment. Ja sam gej pisac iz grada koji je narušen potresom. Mnogi moji prijatelji ostali su bez krova nad glavom. Tlo se i dalje trese. Zabrinut sam i pod ogromnim stresom. Nedavno sam čuo da je na gej muškarca u Zagrebu bačen molotovljev koktel, s ciljem da se tu osobu zapali. U jeku ovog zločina iz mržnje, došla je potvrda iz Europskog suda za ljudska prava da naše pravosuđe ne postupa po vlastitim zakonima kad se radi o zločinima nad LGBT osobama. Saznao sam da je prije mnogo godina muškarac koji je pokušao silovati i pretukao lezbijku, dobio kaznu od 300 kuna. Svi naši sudovi rekli su da je to sasvim u redu. Europski sud za ljudska prava rekao je da naši sudovi nisu u redu.
Nasilje nije tek sporadično, nego i institucionalno. To dobro znam, iskusio sam to nasilje mnogo puta, ali sad sam se na njega još jednom podsjetio. Sve me ovo steže, boli me u prsima. Osjećam se slomljenim. Odlučio sam provesti jedno jutro na miru. Kupit ću omiljene novine i pročitati ih uz kavu. Pobjeći ću od potresa, homofobije, pogrdnih riječi, disfunkcionalnog sudstva. Zato okrećem stranice kulture. Moje omiljene. Često zanemarene. To su one male stranice koje drugi preskaču jer ih smatraju nebitnima, a koje ja čitam prve. Tamo se piše o stvarima koje volim.
Otvaram stranice iz kulture i pročitam: „Tatin poeta-peder”. U naslovu. I zatim: „Kad se u prozi o nekom homoseksualcu hvali jebački klinč, onda to može proći, jer su siroti dugo čamili u svojim ormarima”. Ovog puta, novine nisu samo prenosile nasilje, one su ga proizvele. Odlazim na internet vidjeti je li taj tekst online. Jest, s promijenjenim, donekle ublaženim podnaslovom. Sve ostalo je isto. Zaključujem da netko iz uredništva smatra da je podnaslov teksta too much. Ostatak teksta je, čini se, svima ok.
Ovaj mentalni eksperiment počiva na mehanizmu empatije. Stavljanja u tuđe cipele. Pišući ga, pokušala sam zamisliti kako se osjećao gej muškarac iz Siska koji je, nakon što se fizički napalo drugog gej muškarca, pročitao ovaj tekst. Voljela bih imati empatiju i za autora ovog teksta, Igora Mandića. Čovjeka koji je u jednom intervjuu s ponosom izjavio da je „uspio […] odstraniti iz Vjesnika govor mržnje, uskratio […] pravo govora onima koji su na tome ustrajavali”.
Staviti se u njegove cipele i razumjeti zašto je, ako nominalno ne podržava govor mržnje, u tekstu od jedva dvije i pol kartice, imao potrebu desetak puta govoriti o seksualnoj orijentaciji autora, pri čemu je samu riječ „peder” upotrijebio pet puta. Shvatiti odakle dolazi potreba da se vlastiti autoritet, koji ovaj čovjek nedvojbeno ima nad određenim brojem čitatelja starijih generacija, upregne u to da se knjigu mladog, talentiranog i višestruko nagrađivanog pisca zlorabi. Zlorabi na način da se ismije zajednicu koja je u Hrvatskoj već ismijavana, napadana, ustavno isključivana iz definicije braka, mlaćena za cijenu od 300 kuna, spaljivana u šetnji parkom. Odakle potreba da se u jednima od najčitanijih hrvatskih novina koristi riječ „peder” i njezine izvedenice ne jednom, ne dvaput, nego pet puta, te perpetuira neke postojeće, štetne stereotipe o LGBT populaciji.
Intelektualac i/ili jeftini provokator?
Igor Mandić kritičar je kojeg poštuju mnogi ljudi koje osobno poštujem. Pokoji od njih reći će mi, a slične se formulacije mogu pročitati i u raznim vrstama na internetu dostupnih tekstova, da se radi o provokativnom autoru, te će se ta njegova karakteristika isticati u pozitivnom svjetlu. U jednom intervjuu će ga se, recimo, opisati kao autora koji je „u 80 godina života i šest desetljeća karijere pisca, književnog kritičara, esejista, polemičara, kolumnista, novinara i urednika, izniknuo u intelektualnu figuru par excellence što podiže buru svakom svojom napisanom ili izrečenom rečenicom”. Što Mandića, u ovoj formulaciji (ne nužno i u stvarnom životu, naravno), čini intelektualnom figurom? To što je dugotrajno i svakom rečenicom, s različitih pozicija moći, provocirao druge. Koga je provocirao?
Nije mi namjera napadati i prozivati čovjeka koji je odrastao u jednom posve drugačijem društvu, koji je u svoje vrijeme mnogima dao mnogo dobroga, što se može zaključiti po količini razumijevanja kojim ga se obasipa i kad to njegovi tekstovi ne zaslužuju. Nije mi cilj napisati išta što ću kasnije požaliti. Nije mi cilj diskreditirati nekoga kao osobu.
Moj stav u svemu što radim je da treba biti nježan prema ljudima, a oštar prema pojavama. Neka se ovaj moj tekst ne tumači kao napad na Mandića, na njegova dobra djela koja nesumnjivo postoje, na njegovu ličnost, ili na važnost njegovog nasljeđa u našoj kulturi. Cilj ovog teksta je identificirati niz izoliranih, incidentnih djelovanja koja sam uočila, a koja su štetna i simptomatična za hrvatsko kulturno polje. Mandić nije ni prvi ni zadnji kod kojeg se taj niz manifestirao (sjetimo se samo Ivice Matičevića, op.ur).
Taj niz je sljedeći: „drugarsko” omalovažavanje ženskih autorica; ismijavanje terminologije nastale za opisivanje knjiga ženskih autorica, uz popratno osmišljanje pogrdne terminologije koja opisuje književnost koju su pisale žene, u polemičkom tonu; sve slobodnija upotreba pogrdne terminologije, u šaljivom tonu; generalizirana upotreba pogrdnih pojmova ne samo za žene, nego i za različite vrste manjina i potlačenih skupina, pod krinkom slobode izražavanja.
Red šala, red ozbiljnih uvreda
Primjer Mandića koristi se zbog njegove prisutnosti u medijima, učestalosti njegovih neobičnih izjava i nesretnog tajminga njegove homofobne kritike Pešutovog romana. Recimo da mi je njegov slučaj poslužio, bez ikakve pogrdne konotacije, kao živi fosil toga kako se nekad tretiralo žene, manjine i potlačene. Kao živi fosil diskursa koji ne samo da se podržavao, nego se i poticao, jer je bio smatran „provokativnim”. Ovaj niz regresije iz „drugarskih šala sa ženama” do „našeg poete-pedera” treba prikazati, kako bi se moglo reći da se Mandiću taj niz tolerira jer je star i stasao u nekim drugim vremenima, i da činjenica da većina ljudi ne želi, da prostite, svađati se s nekime tko već piše o svojoj smrti, da ta činjenica ne znači da i drugi, mlađi autori, imaju pravo pisati na način koji je diskriminatoran.
Ne mislim da je Mandić loša osoba, smatram da je u zadnje vrijeme napisao mnogo tekstova koji su povrijedili velik broj ljudi bez da su i na koji način ičemu doprinijeli. Ne smatram da je on slab kao intelektualac, smatram da mu je većina tekstova na „Zubu kritike” lijeno i objektivno loše napisana ispod svake razine. Ne mislim da Mandića zbog njegovih godina treba diskreditirati, kao što ne mislim ni da se zbog njegove dobi treba ignorirati štetne efekte koje njegovi tekstovi mogu polučiti. Ne mislim da Mandića treba ušutkati, zatrti, „otkazati”, nego mislim da se treba javno progovoriti o tome da su neki od tekstova koje piše izrazito šovinistički, i da se takve tekstove javno ne bi trebalo ni pisati. Ne želim sudjelovati u linču. Želim sudjelovati u javnom preispitivanju toga kakav način govora koristimo kad pišemo o drugim ljudima, životima, identitetima. Autorica sam, a ne cenzorica – ne držim žezlo, nego olovku. Kao takva, ne smatram da je na meni određivati drugima što će pisati i kako. Na meni je da, kad vidim nešto što smatram štetnim, kažem što većem broju ljudi da mislim da je to štetno, i argumentirati zašto to smatram.
Zub kritike koji grize autorice
Mlađa generacija čitatelja, kojima i sama pripadam, Mandićevu je provokativnost imala prilike upoznati tek u njezinom posljednjem stadiju – u „Zubu kritike”, njegovoj kolumni u Jutarnjem listu, gdje se autor silom trudi očuvati svoj identitet provokatora, izvodeći svoju polemičku zubatost iz ranijih dana.
Nisam upoznata s time koga je autorova provokativna zubatost grizla dok je bio u naponu intelektualne snage. Tek sam ponegdje uspjela pročitati da je svojevremeno ismijavao poglavito knjige žena, i to onih koje se danas smatraju jednima od najvećih spisateljica s ovih prostora. Tako se mnogi sjećaju da je svojedobno napadao Vesnu Parun, posvetivši njezinoj knjizi kritiku „Sto promašaja”, u kojoj bi „sto promašaja” bila upravo poezija Vesne Parun. Iako navedeni tekst nisam pročitala, znam da se mnogi ljudi iz tog vremena sjećaju da je Mandić „Vesninu zbirku ocijenio izrazito negativno”.
Nepravedan i kratkovidan sud o poeziji Vesne Parun tek je jedan od sto promašaja rasudne snage Igora Mandića, dok je pisao o autoricama i njihovim djelima. Tako je o knjizi Hologrami straha, prvom romanu Slavenke Drakulić, svojedobno zapisao da se radi o „bolničkom dnevniku” te o nečemu što je „još uvijek premalo za jedan roman”. Naime, Mandić je autorici zamjerio to što se radi o romanu s autobiografskom jezgrom. U to vrijeme, autobiografizam bio je prihvaćen u romanima, pa čak i jedan od dominantnijih romanesknih kodova u svjetskoj književnosti – dovoljno je spomenuti Ljubavnika Marguerite Duras. Je li Mandić to znao dok je omalovažavao biografizam naših autorica? Bi li s jednakim podsmijehom ismijao i Duras?
Nadalje, za potrebe govora o knjizi Put do Subote Daše Drndić te o još trima knjigama različitih autorica, Mandić je skovao termin „kuhinjska književnost”. Žensko pismo nije volio ni tada (ponegdje ga, netočno, naziva chick-lit), a ni sad: u intervjuu za Novi list piše da, da je on bio kritičar, četiri petine spisateljica „ne bi bile ono što su danas”.
Nakon što je nazvao četiri petine spisateljica ništavnima, prisvojio je biografizam u Hrvata, kojeg je svojedobno zamjerao Slavenki Drakulić, usporedivši se s Knausgaardom: “[Knausgaard] piše isto kao i ja, samo ima dva ‘a’ i dolazi iz nama daleke zemlje pa su se za njega zalijepili ovi domaći ksenofili, ljubitelji svega što je strano. Pod nosom imaju istu takvu knjigu domaće problematike; moja autobiografija prožeta je realnošću, odnosno realnost je prožeta mojom biografijom. […] Moja knjiga je bila, neskromno govoreći, revolucionarni obrat u pisanju o sebi i stvarnosti. Tek nakon nje je uslijedio val mase autobiografskih knjiga.”
Trop do tropa – homofobija
Ovaj opsežni uvod poslužio nam je kao ilustracija koga je Mandić beskompromisno provocirao, koga je uznemiravao „svakom izgovorenom i napisanom rečenicom”. Kratko rečeno – bile su to žene koje su pisale bolje od njega. Nakon što je dobro omalovažila žene – Vesnu Parun, Slavenku Drakulić, Dašu Drndić, i generalno, „četiri petine spisateljica”, ova „intelektualna figura par excellence” obrušila se na – mladog gej autora Dinu Pešuta. U redu je graditi svoj identitet i reputaciju kao lik provokativnog intelektualca „starog kova”, ali nijedan kontekst ili motivacija ne može biti opravdanje za tekst „Tatin poeta-peder i strašna epizoda s pužem”, koji je napisan o knjizi našeg cijenjenog i nagrađivanog autora Dine Pešuta.
Mandićev tekst sadrži niz iznimno štetnih homofobnih ideoloških konstrukata, od kojih ću izdvojiti samo neke. Ovim tekstom Mandić prelazi granicu slobode govora i zalazi u diskriminatoran govor koji slobodom govora nije obuhvaćen. Jedan od onih tipova govora kakav je svojedobno, po vlastitim izjavama, volio cenzurirati u Vjesniku. Zašto Mandić sam sebe ne cenzurira? Zašto ne pristupa svojim tekstovima odgovorno, kao što bi netko s njegovim kulturnim utjecajem bio obavezan činiti?
Nisam pobornica političke korektnosti. Političku korektnost smatram nečime što često, odlazeći u krajnost, onemogućuje razgovor o kompleksnim i kontroverznim temama, i time polarizira društvo te ga rastače. Zalažem se za otvoren razgovor bez tabua, ali taj razgovor treba biti vođen političkom odgovornošću koja bi bila vođena željom za dobrobit sebe i drugih. Perpetuirati stereotipe o LGBT zajednici u doba kad se događaju incidenti poput onog već spomenutog molotovljevog koktela izrazito je neodgovorno i nije čin slobode, nego porobljavanja diskriminacijom. To nije čin beskompromisnog otpora, nego podilaženja dominantnom diskursu koji ovu skupinu tlači i stigmatizira.
Kako bih argumentirala svoj stav da je ovaj tekst nedopustiv i štetan, ne zato što se meni osobno ne sviđa, nego zato što se njime gazi, ismijava i omalovažava LGBT zajednicu, identificirat ću u tekstu mjesta koja smatram perpetuiranjem stereotipa. Prvo ću imenovati tropove, koje sam dosad primijetila u diskriminatornom i stereotipizirajućem diskursu o gej muškarcima, a kojih je pozamašan broj Mandić nevjerojatnom sposobnošću uspio kompilirati na zavidno malom broju kartica. Zatim ću identificirani trop potkrijepiti citatom iz Mandićeve kritike, a onda ću o tropu napisati kratak komentar.
Pa započnimo s glosarijem stereotipa o gej muškarcima, prisutnima u ovom Mandićevom tekstu.
0. korištenje riječi „peder”
Osoba koja nije gej nema razloga niti ikakvog prava koristiti ovu riječ u javnosti, a kamoli koristiti je s ciljem da omalovaži književni rad gej muškarca. Razumijem da je Mandić starija generacija i da su za njih vrijedila drugačija pravila, ali za ovakve stvari služe urednici i oni su mu trebali reći da ne može u svom tekstu, u 21. stoljeću, pisati konstrukcije poput „naš poeta-peder”. „Peder” je riječ rezervirana za korištenje isključivo unutar i od strane LGBT zajednice, kao što je i riječ „n*gger” rezervirana za afroameričku zajednicu. Ako za knjigu neke POC osobe, ako smo bijelci, ne možemo reći da se u njoj pojavljuje „our n*gger poet”, onda ne možemo ni govoriti „poeta-peder”.
1. homoseksualci kao histerični, patetični drama-queenovi
Ovaj trop najočitije je vidljiv u sljedećem citatu:
Dakle, nije podnosio oca, ali nije bio ni u majku zaljubljen, pa što onda, zar to nije način odrastanja umalo svih heteroseksualnih osoba (zato, molim, bez poetsko-pederske patetike!)?
Kad kroz povijest književnosti heteroseksualni muškarci pišu o svojim odnosima s roditeljima, onda je to kanon. Kad to učini gej muškarac, to je šund. Govoriti o svom odnosu s roditeljima očito je rezervirano za heteroseksualne Jesenjine ovog svijeta, prave muškarce našeg zapadnog kanona. Ako to učini gej muškarac, radi se o “poetsko-pederskoj patetici”. Iskustvo sukoba s roditeljima Mandić ispravno identificira kao univerzalno, ali zašto onda dokida pravo govora o njemu “pjesniku-pederu”?
Bi li gej autor, ako želi pisati o uobičajenom odnosu s roditeljima, trebao koristiti heteroseksualne likove? Ili, ako već odabere imati lika „poetu-pedera”, onda bi trebao i osmisliti kakvu novu vrstu odnosa s roditeljima, koja bi bila „pederskija”? Ovakav pristup na stereotipizirajuć način razdvaja „gej način odrastanja” od „normalnog načina odrastanja”, jer smatra nepomirljivim kombiniranje gej književnog lika s pisanjem o „normalnom odrastanju”, kakvo je očito za Mandića rezervirano za heteroseksualne likove. On zahtijeva da se gej književnom liku pridoda i „gej način odrastanja”, kojem bi i „poetsko-pederska patetika” bila adekvatnija.
Ovaj je stereotip štetan jer između redova ukazuje da je LGBT ljudima prikladno imati nenormalne odnose s roditeljima, dok „umalo sve heteroseksualne osobe” odrastaju na normalan način. Ovo je, zapravo, dvosjekli mač. Ako se u knjizi s LGBT glavnim likom živi „normalno”, onda „čemu gej patetika, kad živi kao i hetero ljudi”. Ako, pak, živi „nenormalno”, onda se radi o rubnom iskustvu koje se ne može univerzalizirati i koje je, stoga, manje vrijedno u estetskom smislu. Sličnom se logikom obezvrijeđivalo književnost pisanu o ženskom iskustvu. Nekad je se čak nazivalo kuhinjskom književnošću.
2. Homoseksualci kao vulgarni attention whoreovi koji, iz čistog egzibicionizma i nastranosti, gologuzi paradiraju, sablažnjavajući javnost
Ali, kad se u prozi o nekom homoseksualcu, na brzinu i žestoko hvali jebalački klinč “tatice” od 60 g. i (ne više) mladića od 30 g., onda to može proći, jer su siroti toliko dugo čamili u ormarima da po izlasku iz njih moraju svima pokazati svoje – guzice. Usprkos glupavoj provokaciji, iznuđeno sam nastavio čitati do kraja, e kako bi se uvjerio da ova proza – nije roman.
Ovaj trop ismijava borbu gej muškaraca za vidljivost, ali i umanjuje estetske domete njihovih djela. Umjesto da se argumentirano, a ne površno, govori o kvaliteti romana ili o aktivističkom aspektu pisanja o gej ljubavnom odnosu, u svojoj kritici Mandić ismijava i omalovažava stoljeća potlačenosti, nasilja i homofobije koje su tjerale gej muškarce u ormare, a njihove pokušaje da sudjeluju u kulturi kao i svi ostali, naziva “pokazivanjem guzice” “sirotih koji su čamili u ormaru”. Umjesto suosjećanja za diskriminaciju s kojom se LGBT populacija i danas susreće, Mandić istu ismijava, a pokušaj da se piše o gej iskustvu, karakterizira kao “pornografiju”. Znači, „normalno djetinjstvo” nije prikladno ovoj knjizi, jer je to onda gej histeriziranje ni oko čega, ali nije dobro ni „pokazivati guzicu”. Neka se Mandić odluči je li u knjizi previše „normalnosti” ili previše „egzibicionizma”.
Ovaj trop prisutan je u širem društvu kad se ismijava gej prajd, i često se može čuti upravo ovu opasku o tome da oni ne žele nikakva prava, dobro je njima, nego žele gologuzi paradirati. Svoje ismijavanje borbe za ljudska prava gej osoba Mandić podcrtava ironičnim “sve se svodi na traženje uskraćenih prava za jednu seksualnu manjinu: svaka čast!”
3. Trop gej muškarca kao plačipičke, osobe po dramatičnosti i histeričnosti nalik ženi
Odrastao čovjek koji, vidimo, postoji i kao pisac, a koji na pragu zrele dobi još cvili za tatom, kao cvilidreta u našim šlagerima/alias šansonama (“Oprosti mi, pape”, “Ćale moj”, “Dobri moj nono” itsl.), nije mogao ispasti drugo doli slabić, šonji, plačipizda, kilavac, a kad tamo, Pešutov “Tatin sin” je – peder, što će reć: MUŠKA BABA.
Ovaj homofobni trop temelji se na mizoginiji, koja se, po percipiranoj sličnosti, generalizira na gej muškarce. Time su gej muškarci zapravo omalovaženi po istom ključu kao i žene: ako nije toksično maskulina, izvedba roda je “ženska “ili “pederska”. Identifikacija sa ženama koja se odvija na pogrdan način vidljiva je u ovoj kritici na vrlo očit način, koristeći već sam po sebi pogrdni izraz “baba” za muškarca koji govori o svojim osjećajima. Autora se ismijava jer piše o osjećajima, a ismijava ga se usporedbom sa starijim ženama, kao da je nešto loše biti osjećajni muškarac ili starija žena. Na više razina uvredljiv sklop homofobije, mizoginije, dobne diskriminacije i toksičnog maskuliniteta. Pešutov prekršaj je što je kao gej muškarac pokazao osjećaje, čime je razočarao i isprovocirao “pravog muškarca” Mandića i svrnuo na sebe njegov homofobni gnjev.
4. Percepcija gej literature kao šunda
Dobio je domaće nagrade, kao i neke strane (recimo Heartefakt fondacije za najbolji suvremeni socijalno angažirani seks; pardon, ne seks, nego tekst).
…eto, tu zbirku kuraca, pički i jebanja financira naše Min., a izdavač smatra ‘vrhunskim umjetničkim djelom’
Kad hetero autor objavi knjigu o “kurcu, pički i jebanju”, onda je to kanon. Kad to napravi gej autor, to je tek “zbirka kuraca” koju ne bi trebalo financirati. Kad još, ne daj bože, za to djelo autor pobere i kakvu nagradu, onda je to “nagrada za seks”, a ne nagrada za tekst, razumljivo. Ovakav pogled na literaturu koju su pisali pripadnici LGBT populacije je diskriminatoran.
5. Percepcija gej ljudi kao privilegiranih, a strejt ljudi kao “prave manjine”
Što onda dobijemo, kad izrazom “jebali smo se” združimo ženu od 60. g. i muškarca od 30 g.? Dobijemo – pornografiju, koju bi kod nas (a i šire) mnogi osuđivali. Znamo da postoje brakovi u kojima je takva razlika stvarna (muž 60+, žena oko 30, i obrnuto: žena 60+ i muškarac oko 30 g.), ali o njima se javno ne govori jesu li se i kako su se jebali, jer je to pornografski. Ali, kad se u prozi o nekom homoseksualcu, na brzinu i žestoko hvali jebalački klinč “tatice” od 60 g. i (ne više) mladića od 30 g., onda to može proći
Autor kritike implicira da je, tobože privilegiranim LGBT autorima sve dozvoljeno, dok se, navodno, iste stvari ne toleriraju hetero autorima. Čovjek s njegovim čitateljskim iskustvom trebao bi znati i u polusnu navesti puno skandaloznije prikaze seksualnih odnosa, od onih koji prikazuju odnos u kojem je prisutna dobra razlika. Scene silovanja, scene pedofilije, incesta, scene različitih vrsta seksualnog sakaćenja dio su našeg kanona. Dovoljno je samo spomenuti Nabokovljevu Lolitu, da ne dužim .
Napokon i gej autori imaju relativnu slobodu pisati o seksualnosti, bez da je “kodiraju” koristeći prikaze heteroseksualnih odnosa, ili da zbog svoje homoseksualnosti bivaju progonjeni i zatvarani. Mandiću se to ne sviđa, on želi puritanski očistiti književnost od homoerotike, koju trivijalizira, nazivajući je pornografijom. Sve to, naravno, u ime slobode izražavanja.
Šala nije smiješna
Da zaključim – ova kritika u javnosti predstavlja perpetuiranje štetnih stereotipa koji potiču diskriminaciju i nasilje nad gej osobama, omalovažavanju njihovu političku borbu, zatiru njihove probleme, trivijaliziraju njihova iskustva, ismijavaju njihove osjećaje i imaju tendenciju gurnuti ih nazad u ormar, odakle pristojna javnost više ne može vidjeti njihove patetične šund guzice. Po mogućnosti, bez financiranja Ministarstva kulture.
Ovakve se tekstove ne smije shvaćati olako jer pisana riječ ima konkretne fizičke posljedice. Posljedice poput homofobnog referenduma, posljedice poput brisanja stoljeća iskustva, posljedice poput premlaćivanja lezbijki i plaćanja kazne za to od 300 kuna, posljedice poput bacanja molotovljevog koktela na gej ljude koji prolaze parkom.
Ne kažem da je Mandićeva namjera bila da svojim tekstom čini sve gore navedeno. Možda ni nije imao neku drugu namjeru osim našaliti se, isprovocirati i reći da mu se knjiga ne sviđa. Međutim, svaka naša šala koju javno izričemo mora proći određeni test. Test se sastoji od vrlo jednostavnih pitanja: 1. Što je točno početna premisa ove šale, koja je čini smiješnom? 2. Ismijava li ova šala ljude na poziciji moći, ili na neki način deprivilegirane ljude? 3. Kome šteti, a kome koristi ova šala?
Početna premise šale Mandićevog teksta je to da je smiješno što se o gej protagonistu piše „patetično”, a zapravo su gej ljudi „toliko privilegiraniji” od strejt ljudi, i tu svoju privilegiju koriste za „pokazivanje guzice”. A punchline je – ta patetična nesvijest o vlastitoj privilegiji je „tako pederska”. Ova šala ismijava ljude koji su ugnjetavani i diskriminirani u Hrvatskoj. Počiva na posve netočnim ideološkim, štetnim premisama na kojima počiva većina govora mržnje o LGBT populaciji. Mandićev tekst nema drugu poantu, nego da kaže da je gej populacija – šala. Ova šala koristi homofobima, a šteti svima ostalima, prvenstveno LGBT+ zajednici.
Neka netko kaže Igoru Mandiću da mu šala nije smiješna.
