Objavljeno

Seksualno neobrazovanje Marije Selak Raspudić

Foto: Dainis Graveris, Unsplash

Predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova Marija Selak Raspudić u Točki na tjedan na N1 izjavila je kako seksualni odgoj u školama nije potrebno uvesti kao zaseban predmet.

S obzirom na trenutne zakonske prepreke uvođenju novih obaveznih predmeta, o pitanju načina provedbe seksualne edukacije zbilja možemo i trebamo raspravljati. No argumenti koje je uvažena saborska zastupnica ponudila ne problematiziraju način provedbe ove vrste edukacije, primjerice pitanje mogućnosti uvođenja novog obaveznog predmeta ili pitanje educiranosti nastavnika_ca za provedbu takvog predmeta.

Ne smatram da trebamo uvesti seksualni odgoj u škole kao zasebni predmet. Prvi argument protiv toga dolazi u vidu činjenice da mi sada imamo međupredmetni predmet zdravlje koji doista tretira sve probleme koje bi trebao obuhvatiti seksualni odgoj. Dakle, i pitanje seksualnog nasilja, mentalnog zdravlja, upoznavanja mladih s cybernasiljem, pa do ostalih pitanja koja se tiču reproduktivnog zdravlja. Takvo nešto postoji od 2019./2020. godine. Kad govorimo o seksualnom odgoju, postavlja se pitanje i tko nas uopće treba seksualno odgajati? Je li uloga države da viri u našu spavaću sobu i propisuje što nam je činiti?” izjavila je Selak Raspudić.

Prvi argument u vidu činjenice da već imamo međupredmetni predmet Zdravlje koji sadržava sve ono što bi seksualno obrazovanje trebalo obuhvatiti naprosto nije istinit. Kurikul međupredmetne teme Zdravlje za osnovne i srednje škole od školske godine 2019./20. obrađuje temu seksualnosti i reproduktivnog zdravlja na neadekvatan i zastarjeli način, fokusirajući se na biološki aspekt seksualnosti.

Uz to, iz kurikula su izbačene teme spolni/rodni stereotipi, rodna ravnopravnost, seksualne i rodne manjine te promicanje pozitivnih stavova prema seksualnosti među mladima.

Takav kurikul zanemaruje sve relevantne smjernice, dokumente i evaluacijske studije o programima sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja koje ima adresirati ne samo biološke aspekte, pitanje reproduktivnog zdravlja i odgovornog seksualnog ponašanja, već i ostale važne aspekte seksualnosti kao što su emocije, veze, komunikacija, seksualna prava, društvene i kulturne odrednice seksualnosti, različitost, tolerancija, diskriminacija, rodnu ravnopravnost, rodno uvjetovano nasilje, rizično seksualno ponašanje, itd.

Ljudska seksualnost nije puka biologija, ona ima svoj psihološki aspekt, ali i širu kulturnu, društvenu i političku razinu na kojoj se promišlja. Ona, uostalom, mora biti stavljena u širu perpsektivu osobnog i seksualnog rasta i razvoja mladih ljudi.

A to trenutno nije slučaj.

Koliko je postojeće “rješenje” neozbiljno ukazuje i činjenica da sustavno praćenje uspješnosti provedbe međupredmetnog predmeta Zdravlje na nacionalnoj razini ne postoji i da za nastavnike/ice nisu pripremljeni priručnici niti su provedene edukacije koje bi im omogućile alate za kvalitetniju provedbu.

Selak Raspudić je ustvrdila i kako unutar postojećeg kurikula već imamo teme vezane uz seksualno nasilje, uključujući tretman prikladnog i neprikladnog dodira za djecu nižih razreda osnovnih škola. Ono što nije spomenula je činjenica da je za predviđenu temu dana uputa da nastavnici sami procijene je li to relevantan sadržaj za njihove učenike i učenice. To nije nešto što se po kurikulu uči, već što se može učiti ako nastavnici_ce procijene da je potrebno. To znači kako je provedba takve edukacije pod velikim upitnikom.

Ne znam brine li me više to što se takva vrsta edukacije gotovo i ne sprovodi ili to da se pitanje (ne)primjerenih dodira tretira kao upitno relevantno, a s obzirom da je svako peto dijete doživjelo neki oblik seksualnog zlostavljanja.

Dakle, moj argument je da, suprotno tvrdnjama predsjednice saborskog Odbora za ravnopravnost spolova, mi nemamo sveobuhvatno seksualno obrazovanje kroz međupredmetni predmet Zdravlje, odnosno da imamo malo ili gotovo ništa.

Nepoznavanje manjkavosti postojećeg kurikula po pitanju ravnopravnosti i rodno utemeljenog nasilja žene na čelu Odbora za ravnopravnost spolova je zabrinjavajuće.

No ideja da bi uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole značilo da država ima ulogu viriti u naše spavaće sobe i propisivanja što tamo radimo naprosto šokira. Zar uvažena zastupnica Selak Raspudić pitanje ljudske seksualnosti svodi na ono što “radimo u našim spavaćim sobama”?

Seksualno obrazovanje nema veze s ulaskom u spavaću sobu ili samim činom seksa. Seksualnost ne možemo svoditi na mehanički čin seksa – to bi bilo poprilično nastrano. Pitanje seksualnosti nije pitanje kako nekoga zadovoljiti ili koja hrana potiče libido, čega su nam, nažalost, kako i sama primjećuje Selak Raspudić, puni mediji. Seks je svuda oko nas, a mi o ljudskoj seksualnosti znamo malo ili gotovo ništa.

Seks kao najuspješniji trgovac u našim potrošačkim društvima nije tabu tema, ali razgovor i promišljanje seksualnosti očito jest, unatoč tome da, kao sastavna komponenta ljudskog iskustva i važno pitanje za naše zdravlje i živote, svakako ne bi trebala biti.

I zato je važno sveobuhvatno seksualno obrazovanje, a tu država ima važnu ulogu: obrazovati djecu i mlade u skladu sa znanstvenim spoznajama o svim važnim pitanjima za njihovo zdravlje i život.


Povezano