Objavljeno

Od melankolije do euforije s Beach House i Tamaryn

Novi albumi nekih od najistaknutijih dream-pop bendova novog milenija donose glazbene zaokrete u neočekivanim smjerovima, u konačnici predstavljajući dva kraja spektra emocija do kojih se shoegaze glazba rijetko u potpunosti rastegne.

Koliko god bila nježna i lijepa, za glazbu Beach House nikada se baš nije moglo reći da je vesela, a i sam taj na prvi dojam sunčan naziv benda uvijek je više odisao ugođajem prazne stare kuće na moru u kojoj debelo izvan sezone kopate po uspomenama negoli dinamičnošću njenog prenapučenog ljetnog parnjaka.

Novi album Depression Cherry već i nominalno poprilično odskače od ostatka diskografije kombinacijom riječi snažne kao što je “depresija” i blesave kao što je “trešnja”, a ugođajem i glazbenim obilježjima definitivno predstavlja odmak od posljednja dva albuma koja su zapravo i proslavila Beach House kao jedne od ultimativnih indie miljenika.

Za novinarku Jillian Mapes koja je nedavno sastavila profil ovog dvojca za Pitchfork, oni su jedan od onih bendova koji ju je pratio u nekoj fazi odrastanja, recimo to tako, i čije pojedine pjesme stoga povezuje s određenim životnim situacijama. Kao netko tko prati njihov rad još od skromnog debija iz 2006., mogu se poistovjetiti s takvim opisom, međutim kako to obično biva, svaki zadrti fan ima svoje favorite u diskografiji i kreativnim fazama benda, a eventualni pad intimnosti u odnosu nerijetko koincidira s rastućim ambicijama benda i značajnim povećanjem fanovske baze.

Ako su me Beach House počeli gubiti upravo negdje nakon za proboj krucijalnog Teen Dream, Bloom me definitivno uvjerio da je magična veza puknula, i nije se činilo da će najavni singl “Sparks” a kamoli ostatak novog albuma tu nešto bitno promijeniti. Desetak slušanja kasnije, ne preostaje mi drugo doli priznati grešku u procjeni.

Ono što vrlo brzo postaje jasno jest to da Depression Cherry označava povratak skromnom tonu izvedbe – grandioznost prethodna dva albuma ovdje se može pronaći tek u tragovima izvedbene samouvjerenosti. Victoria Legrand niti u jednom trenutku ne poseže za maksimumom svoje moćne grlene izvedbe, birajući zapostaviti vlastite kapacitete u korist održavanja pomno građene atmosfere. Prva dva albuma možda im zbilja i jesu zvučala intimno prvenstveno zbog skromnih uvjeta snimanja; Depression Cherry je namjerno intiman od glave do pete.

Već su shoegaze uvod i poderane distorzije najavnog singla “Sparks”, kao i neočekivano duetiranje vodećeg i pozadinskog vokala na uvodnoj “Levitation” koje Legrand, doduše, izvodi sama sa sobom, dali naznačiti blagi no ne i potpuni zaokret u zvuku. Jedino se “PPP”, izgledni kandidat za jedan od sljedećih singlova, mogla naći na nekom od prethodna dva izdanja iako i ona unosi jedan za Beach House novi element, spoken word dijelove u maniri girl group pop pjesama ’50-ih ili ’60-ih.

Prekrasno melankolični refren “Bluebird” koji bi nekoć vjerojatno bio rastegnut u beskonačnost, ovdje tek zagolica uši prepustivši ponavljanje mašti na volju. Na mjestu šansonijerskog vokalnog zanosa primjerice “Take Care” koja zaključuje Teen Dream ili markantne “Irene” s Bloom, ovdje je sasvim nenametljiva “Days of Candy” koja nakon zborskog uvoda à la The Beach Boys odvodi prepoznatljivo klizeću gitaru Alexa Scallyja u smiraj.

Što se tematike tiče, album uvelike ispunjava obećanje – i na Devotion su svadbena zvona odjekivala tek naizgled razdragano, a Depression Cherry ostavljajući humorne note iza sebe naglavce vodi u godine kasnije, sve sumnje koje one sa sobom nose i potragu za ponovnim uspostavljanjem ravnoteže.

Spomenuti šašavi naziv albuma zapravo savršeno ocrtava prevladavajuću atmosferu romantičnih ili općenito životnih uspona i padova, svojevrsne slatke depresije zbog podjednakih šansi za pomirenost s polaganim ali neminovnim raspadom intimnog odnosa ili obostrano nastojanje za sprečavanjem takvog scenarija. 

Oduvijek majstorica jednostavnih a efektnih metafora, Victoria Legrand dugo nije bila izravna kao na ovom albumu, na kojem često neodređeno drugo i rijetko prisutno prvo lice, kao i nekadašnje siluete srcoloma, dobivaju poprilično opipljivu formu.

“Like tracing figure eights/ On ice in skates oh well/ And if this ice/ Should break/ It would be/ My mistake” tobože nonšalantno zaključuje u “PPP”, da bi u “Bluebird” otišla i korak dalje defetistički pjevajući stihove poput “If there should come/ A match before you/ I would not ever/ Try to capture you”.

Bolno jednostavna “Space Song” vraća se najbliže starom, lijepom ali pomalo sirovom zvuku. Kada Legrand upita “Who will wipe your eyes/ When it falls apart?”, dođe ti da se doista zamisliš, instantno nazoveš partnera/icu jer ona glupa svađa koju ste imali dan prije nije vrijedna durenja a još manje dizanja ruku od svega, i voilà – do slatko-kiselog refrena “Fall back into place” ponovno ste u redu.

Depression Cherry nije album hitova i ima svojih boljih i lošijih trenutaka, onih koji će vam dugo odjekivati u mislima i onih koji će se beznačajno stopiti s pozadinom, no u odgovarajućem raspoloženju može imati gotovo terapijski učinak. Umjesto daljnjem razvoju epskog zvuka (doista – dokle on može ići?), Beach House su se posvetili introspekciji i vratili sadržaju prije negoli formi pjesama.

U tom smislu, Depression Cherry možda označava početak nove, treće faze u karijeri benda, u kojoj će pronaći savršeni spoj osobnog i općeg, nenametljivog i grandioznog.

Jedan od najčešćih prigovora albumu njegova je neusmjerenost i tapkanje u mjestu, međutim čini se da Beach House upravo takvu atmosferu i žele prenijeti – dok su pjesme na nekima od prethodnih izdanja doslovno grabile za uši, ovdje samovoljno plutaju čekajući da sami uronite u njih. Riješivši se utega raskošnosti s pomalo precijenjenih Teen Dream i posebice Bloom, Beach House su stvorili neke od najljepših trenutaka u novijoj fazi karijere koji na novi način postižu prigušenu ljepotu i nježnost s njenog početka. Depression Cherry ne donosi nikakve velike glazbene niti životne odluke, samo se mirno nastavlja učiti nositi s istima.

Kako Victoria Legrand na samom početku preko usana prevali “There’s a place I want to take you”, tako poželiš nimalo metaforički utonuti u kauč, pokriti se dekicom i nikada više ustati. Pa, barem ne do kraja albuma.

“Forget what you want” na to će, međutim, jasno i glasno Tamaryn; dekica instantno završava na podu i svi uzdignutih ruku skakuću po suncem okupanoj livadi. Tako nekako barem zamišljam prijelaz s Depression Cherry na Cranekiss.

Suprotno od odluke Beach House da za promjenu malo zakopaju vokale u miksu, Tamaryn je svom glasu odlučila dati daleko više prostora nego prije te u punom sjaju predstaviti svjetliji i topliji zvuk koji je postepeno gradila kroz karijeru.

Na novom albumu ponajbolje shoegaze autorice nove generacije, naime, gotovo da nema ni “g” od gotičarskih tonova s debitantskog EP-a, očuvanih eventualno u epskim ambicijama pjesama, a velike teme života i ljubavi provučene kroz prizmu prirodnih elemenata, valova, sunca, dubina, nebesa i sličnog, zamijenjene su daleko prizemnijim impulsima požude i što seksualnih što opće-životnih užitka.

Zveckajuće gitare prešle su u pozadinsku teksturu prepuštajući vodeću ulogu sintesajzeru koji gura melodije u prvi plan. Optimistični ton prevladava sam po sebi, no kada se u obzir uzme povremeno mračni ili u najmanju ruku melankolični predznak njenih prethodnih izdanja, Tamaryn se ovdje doima potpuno ekstatično, gotovo van sebe – barem na prve dvije pjesme nakon kojih sva eventualna zrna sumnje razasuta po ostatku albuma ne djeluju dovoljno dramatično da spuste prevladavajuće raspoloženje.

Cranekiss otvara “ravno u glavu” naslovnom pjesmom, ujedno i jednim od najvećih hitova koje je ikad snimila, u sljedećoj “All Over Me” preko podloge s Gary Numan-ovskim prizvukom u refrenu samouvjereno zahtijeva “Put your hands all over me/ Do everything I like”, a kada se negdje na trećoj “Last” učini da će ipak zaći u melankoliju, iz iste se izvuče divljim falsetom i epskim refrenom za kakav bi M83 vjerojatno ubio. “Keep Calling” pak započinje kao prigodna numera za ljetnu terasu jugoslavenskog hotela, međutim ubrzo se pretvara u stvar za prazni plesni podij maturalne večeri u tinejdžerskom filmu iz osamdesetih.

Uz pomoć novog “partnera u zločinu” Shauna Durkana iz Weekend, Tamaryn kreira prozračne teksture koje prožimaju cijeli album dajući mu zajednički nazivnik. To ujedno znači i riskiranje dojma jednoličnosti, posebice nakon otvaranja albuma trima najvećim hitovima nakon kojih se cijela priča lagano rastače prema prekrasnom zvuku i znatno manje pamtljivim pjesmama, indikativno se budeći završnom “Intruder (Waking You Up)”. Međutim, između njih mahom se nalaze detaljima krcate i produkcijski vrlo fino odrađene stvari koje nakon nekoliko slušanja zadobivaju vlastitu, dostatno prepoznatljivu formu.

Također, ono što se na prvoj polovici albuma tek naziralo, do njegove sredine prestaje biti prikriveno, a to je utjecaj new-wave/post-punk zvuka, možda najočitiji na “Softcore” koja se polagano raspliće u plesni završetak kakvog se ne bi posramili ni The Cure ili New Order. Cijeli album kanalizira zvuk preuzet ravno iz ’80-ih, od bas linija, ritmova i zvonkog gitarskog zvuka maločas spomenutih bendova, do bogatih tekstura Cocteau Twins te sampleova i zavijajućih gitara Slowdive.

Za razliku od mnogih suvremenika koji se trude usavršiti ovu dobitnu kombinaciju referenci, kao što su primjerice solidni School of Seven Bells i već spomenuti M83, za Tamaryn zvuk nikada nije samodostatan, ili ne daj bože izlika za nerealizirane aranžerske ambicije – jednostavno ne cilja na zvukovnu veličinu koju ne može poduprijeti dovoljno kvalitetnim pjesmama.

I Depression Cherry i Cranekiss izazvali su donekle oprečne reakcije među kritikom i, posebice, fanovima, što je sasvim razumljivo i očekivano uvijek kada bendovi iskušavaju promjene u pristupu.

Iako niti jedan niti drugi ne čine možda još uvijek nedočekani vrhunac karijera konzistentno vrlo dobrih autora/ica, svakako su značajni kao prekretnice koje, srećom, ne predstavljaju puko poigravanje s novim glazbenim idejama, već sredstvo nužno za prikladno iskazivanje sentimenta novih pjesama.


Povezano