Objavljeno

O diskriminaciji, klasnoj i rodnoj uvjetovanosti zabave iz feminističke perspektive

“Mogu li feministi/kinje partijati? Kratki odgovor glasio bi: da, naravno … No duži odgovor ponešto je kompleksniji budući da čin zabavljanja nije jednak za svih. Postoje problemi dostupnosti (neki ljudi zbog fizičkih ograničenja ne mogu doći na zabavu), diskriminacije (neki su ljudi kontinuirano isključivani), problemi klasne pripadnosti (neki ne mogu priuštiti zabavu) te roda i moći (nisu svi sigurni na zabavi)”, piše u uvodniku šestom izdanju časopisa Cléo Kiva Reardon.

U slučajevima seksualnih napada na partijima, gdje na mikroplanu vlada dinamika društva, zloupotreba moći reflektira ono što vidimo na ulici.  Pogrešno bi stoga bilo zabave, a pogotovo čin zabavljanja, smatrati pukom frivolnosti. Naprotiv, razmišljanje o zabavama kroz vizuru feminizma ima potencijal potaknuti radikalne promjenu otvarajući dijalog o kulturi pristanka i o tome kako shvaćamo javni prostor, te staviti na kušnju toksični maskulinitet.

Prosinačko izdanje filmske i feminističke revije Cléo, jednostavnog naziva Party!, teži postizanju ravnoteže između lakomislenosti i rigoroznog razmišljanja o tome kako se zabave odvijaju na velikom platnu. U nastavku ukratko otkrivamo sadržaj časopisa, uz napomenu da su svi tekstovi dostupni online.

Eleni Deacon analizira povezanost ženskog autoriteta i odbojnosti u filmu Election (1999) Alexandera Paynea u kojem glavna protagonistica Tracy osniva političku stranku čija je jedina članica što se može iščitati kao nenamjerna, ali beskompromisna zabava za jednog/u.

Tracyina moć čini ju autsajdericom: iako ju njezini školski kolege odabiru, oni ju ne prihvaćaju. Međutim, film sugerira kako je biti autsajderom/icom po sebi izvor moći. Autoritet heroine pruža priliku za otpor formulaičnim reprezentacijama tinejdžerske ženstvenosti i seksualnosti. Privlačna i odbojna istodobno, Tracy nije niti geek uvijek u sjeni, niti coolerica koju svi vole. Ona je agresivno svoja. „Prihvatila sam kako je vrlo malo ljudi predodređeno da bude posebno – mi smo solo letači“, kaže Tracy. Ona je autsajderica koja ne želi biti ništa do onoga što jest, a to je samo po sebi moćno.

Kathleen Kampeas se bavi ženskim ulogama u komediji Clue (1985) i načinom na koji se njihove borbe za moć na zabavi kojom dominiraju muškarci mogu povezati sa sličnim borbama žena u društvu. Izvedbe glumaca/ica i dijalozi u filmu izruguju se nelagodi socijaliziranja u represivnoj eri (film je smješten u 50-e), a iako se film ni u jednom trenutku eksplicitno ne obraća klaustrofobičnom seksizmu Amerike tog doba, svaka gošća pokušava preuzeti moć u muškom svijetu.

Ovaj 30-godišnji klasik prvenstvo daje ženskim komičnim ulogama i to u mjeri vrijednoj pažnje. Od sarkazma Lesley Ann Warren i fizičkog glupiranja Eileen Brennan do Madeline Kahn i njezinih ‘mrtvo-ozbiljnih’ šala, njihova izvedba pobuna je protiv društvenih restrikcija nametnutih ženama kako na ekranu tako i u stvarnom životu, gdje je uloga ‘srca zabave’ i dalje muška povlastica.

Jedna sasvim drugačija vrsta zabave tema je analize menstrualnog horror filma Ginger Snaps (2000) kojoj se posvetila Justine Smith. Moguće je da se radi o jedinom tinejdžerskom horror filmu koji povezuje ideju vukodlaka s menstrualnim ciklusom, jer iako filmovi poput Teen Wolf (1985) I Was a Teenage Werewolf (1957) koriste transformaciju u vukodlaka kao metaforu odrastanja, ne reflektiraju žensko iskustvo. Ovo je film koji zaranja u jedinstvene probleme tinejdžerki i probleme koje društvo ima sa ženskim tijelom u transformaciji.

Dekodiranjem beach partyija 60-ih pozabavila se Manisha Aggarwal-Schifellite kroz filmske narative u kojima su protagonistice previše zanesene zabavom obično kažnjene, pa čak i smrću.

Originalna beach party filmska formula usavršena od strane AIP-a (American International Pictures), stvorena je kako bi slavila zamišljenu teen utopiju surferske scene južne Kalifornije. Mantra ovih filmova bila je: nema roditelja, nema problema, (ali) nema seksa. Svaki konflikt obično je uzrokovan razmiricama oko teritorija plaže i romantičnim ljubomorama koje su razriješene pjesmom na kraju filma. Za razliku od većine kolega iz stvarnog života, klinci u beach party filmovima mogli su ignorirati ubojstvo Kennedyija, rat u Vijetnamu, rađanje feminističkog pokreta i proteste za građanska prava diljem zemlje, budući da su bili previše zauzeti životom u savršenom (bijelom, neporočnom) svijetu.

U kontrastu sa ovim filmovima, beach party horror filmovi predstavljaju mračniju pogled na hedonizam kalifornijskog života. Uz ostale horore o zabludjeloj mladosti poput The Horror at Party Beach (1964), The Incredibly Strange Creatures Who Stopped Living and Became Mixed-Up Zombies (1964) i The Ghost in the Invisible Bikini (1966), Beach Girls and the Monster (1965) tematizira opasnosti mladenačke naivnosti i posljedice bezbrižnog života.

Smrt djevojaka u filmu može se shvatiti kao narativ moralne panike. U svojoj knjizi Folk Devils and Moral Panics sociolog Stanley Cohen objašnjava moralnu paniku kao situaciju u kojoj „stanje, situacija, osoba ili skupina ljudi biva definirana kao prijetnja društvenim vrijednostima i interesima“.

Za Cohena je moralna panika najčešće povezana s kulturom mladih te piše o tome kako društvo obilježava devijantnom svaku grupu koja krši nepisana pravila pristojnosti da bi ju potom pretvorili u moralni primjer opominjućih priča kroz medije i zakone. U filmu Beach Girls and the Monster moralna panika uzrokovana surf kulturom odigrava se kroz borbu između dokolice i odgovornosti, a kažnjeni su oni koji se ne žele prilagoditi.

A što se događa kad se muškarac zabavlja pokazala je Lindsay Jensen na primjeru filma Eden (2014) redateljice Mie Hansen-Løve. Prikazujući život i razvoj/stagnaciju mladog DJ-a Paula, autorica koristi dobro poznati narativ osobne strasti i fokusiranosti te razotkriva njegovu drugu stranu. Umjesto mladog čovjeka čiji se talent i žar sklapaju u siguran recept za uspjeh, ona prokazuje alternativu te ogoljuje kulturalne pretpostavke o muškoj iznimnosti kao prečacu do uspjeha. Paul je čovjek nesposoban za suočavanje s osobnim rastom zbog čega se njegov život počinje činiti kao beskrajan dan, a on sam ostaje vječno mlad na način koji evocira priču o Dorianu Grayju.

O feminizmu u filmovima 90-ih razgovarale su Anne T. Donahue, Durga Chew-Bose i Sara Black McCulloch spominjući filmove poput Clueless (1995), 10 Things I Hate About You (1999) i She’s All That (1999). Partiji u filmovima tog doba bili su otpisani u smislu društvenog zbivanja, budući da su se na površini vrtjeli samo oko ‘uparivanja’ djevojaka i mladića, no sugovornice su se složile kako se tu ipak zbivalo više. U scenama partija iz 80-ih postojale su ili seksi navijačice koje su odbijale štrebere ili pak ‘obične’ djevojke koje su ismijavali i odbijali, no unutar filmova 90-ih, iako i dalje postoji klasična srednjoškolska hijerarhija, djevojke su sve raznolikije prikazivane te su uvedene raznovrsnije dinamike skupina.

Unatoč određenom pomaku, sugovornice su zaključile kako ipak ne može biti riječi o zlatnom dobu feminizma na filmu, pogotovo ako se osvrnemo na poznati motiv makeovera za koji ostaje nejasno radi li se o činu osnaživanja ili pak kompromitiranja i dobrovoljnog seksualiziranja kako bi nas okolina prihvatila.

Ovaj broj posvećen zabavi donosi i intervjue s redateljicama  Sally Potter Julie Taymor, kao i prvo izdanje kolumne Women To Watch u kojoj se upoznajemo s radom eksperimentalne filmašice Sylvije Schedelbauer koja koristeći opozicione strategije montaže konstruira dinamične slike društvene povijesti koje se sudaraju s osobnim sjećanjima.

Povezano