Adore Life je potencijalno “nezgodni” drugi album benda koji je s prvijencem doživio popriličan hype i, unatoč kvaliteti Silence Yourself, možda nije djelovao kao da ima kapaciteta za jednako uspješno nastavljanje na njega. Sa smrtno ozbiljnim pristupom glazbi koja kroči dobro utabanim putevima, naglašenom sklonosti crnoj boji i crno-bijeloj fotografiji, same Savages od početka balansiraju na granici uvjerljivog post-punk benda i parodije na isti.
Konstantna kritičarska isticanja neoriginalnosti izričaja benda ipak nisu za cilj imala diskreditirati bend, naprotiv. Savages su ugled stekle upravo na račun uspješnog ubrizgavanja doze uzbudljivosti pomalo otrcanom žanru, na daleko uživljeniji i manje stilom opsjednut način od revival bendova s početka milenija. Njihova energičnost i nadahnutost, ali i osjećaj za kvalitetne pjesme, post-punku su učinile slično što i npr. podcijenjeni Light Asylum u suštini prilično konvencionalnom synth popu.
Novi album Savages uklanja manje-više sve eventualno još uvijek postojeće sumnje, donoseći usput i elegantno izvedeni zaokret. Nervozne pankerice koje su prije par godina neobuzdanom energijom ušutkale sve oko sebe kao da su imale mnogo toga za reći i jako malo vremena, sada se predstavljaju u nešto zrelijem izdanju i “obožavaju život”. Ako na Adore Life nema momenata neobuzdane žestine kakvi su bili “I Am Here” i “Husbands”, to je zato što Savages ovdje imaju bolju samokontrolu, i to s jasno određenim ciljem.
I dalje neporecivo prisutna energija sada je pažljivo komprimirana, ispoljena tek u nekoliko trenutaka i ostavljena da cijelo vrijeme tinja ispod površine pjesama stvarajući osjećaj neprekidne i obuhvatne tenzije. Tako i priliči središnjoj temi albuma. Pomicanje fokusa na ljubav, naime, za Savages nije značilo smirivanje, stišavanje i skladanje balada, iako se za jednu našlo prostora *spoiler alert* na samom kraju albuma. Epska “Mechanics” ominozna je minimalistička analiza emotivnih odnosa na tragu teškog hipnotičkog izričaja jednih Swans prije negoli uobičajenih kritičarskih referenci poput Siouxsie and the Banshees.
Najavljujući album singlom “The Answer”, Savages su jasno iznijele opasne namjere: glasniji, teži i mračniji album od onoga kakav smo se usudilie očekivati na temelju prvijenca. Pjesmom i posebice jednostavnim ali hipnotizirajućim spotom koji djeluje kao posveta alternativnim mladenačkim videima iz ‘90-ih dale su također naznačiti novi izvor inspiracije, suptilno provučen kroz većinu pjesama na albumu.
Spomenuta stvar otvara album in medias res stihovima “If you don’t love me/ You don’t love anybody”, čiji se možebitni romantični očaj pretvara u blago zastrašujuću ali jezivo iskrenu posesivnost pratećim pitanjem “Ain’t you glad it’s you?” Odlučni vapaji frontwoman Jehnny Beth pritom su čvrsto uzemljeni gustom atmosferom repetitivnih riffova Gemme Thompson, prodornog bassa Ayşe Hassan te militantnog ritma Fay Milton. Vječna problematičnost ljubavnih odnosa u “Sad Person” je iskazana već poprilično tradicionalnom metaforom bolesti, dok se “Evil” podjednako energično fokusira na za punk diskurs uobičajenu oznaku “they” za društvo i općenito bilo što ili bilo koga tko te na neki način sputava u ostvarenju osobnih ciljeva.
Nakon uvodnih rafala dolazi jedna od najsvjetlijih točaka albuma, poprilično klasična balada “Adore” koja neočekivano sjajno funkcionira. Pripadajući spot obiluje opasnim ali ranjivim pogledima članica benda koje povremeno guše poznate prijateljske ruke. Po izricanju stihova teških poput “In the distance there is truth that cuts like a knife” pjesma međutim ne skreće u zlokobnu buku, njeni razdvojeni akordi i šansonijerska grlena eksplozija na neku foru radije prizivaju “Dream a Little Dream of Me” (ne znam, pitajte prijatelje/ice kojie su išlie u muzičku). Kada pak Beth kaže “I understand the urgency of life”, imate osjećaj da doista to razumije najbolje u svemiru. Prije nego što, ipak, stignete pažljivije razmislite o tome, dočeka vas naprasni prekid na samom vrhuncu stvari.
No to je tek trenutak predaha, pokazat će ako ništa drugo divlji krik nasred “Slowing Down the World” i rastrzana “I Need Something New” u kojoj Beth vjerojatno zahtijeva zanimljiviji seks preko pulsirajuće distorzirane post-punk bas linije kakva se pojavljuje svako malo na albumu. “When in Love” donosi sličnu tematiku iz nešto promišljenije perspektive ‒ u upečatljivim stihovima Beth se pita “Is it love or is it boredom/ That took me up to your bedroom?” prije nego što će se sama opovrgnuti opredjeljenjem za prvu opciju zbog koje istovremeno kuca svojoj meti na vrata. “Surrender” je mogla biti disco-punk hit kakav nismo čuli valjda već više od desetljeća, dok “T.I.W.Y.G” (djelomična kratica za refren “This is what you get when you mess with love”) započinje gotovo kao rap metal stvar da bi je vrlo brzo zaposjeo kovitlajući brzi tempo, jednako skoro prekinut kratkim sporim alt-rock dijelom. Kad se za****vaš s ljubavi, čini se, dobiješ nabrijani ritam, solažu i hit koji zvuči kao osuvremenjena inačica alternativnih uspješnica devedesetih.
Kao i na ostatku albuma, ovaj niz pjesama odiše samouvjerenim, nimalo tabuiziranim pristupom seksualnim odnosima koji su promatrani jednostavno kao bitna komponenta ljubavnih veza i vezica. Beth tekstovima i vokalnom izvedbom uporno balansira između protagonistice mučene uobičajenim emotivnim pitanjima i one s kojom se ni pod koju cijenu ne isplati poigravati. Ljubav o kojoj Beth pjeva nije nužno uvijek nježna i romantična, sa sobom nosi anksioznost, nezadovoljstvo prije negoli razočaranje, i brojne druge, više ili manje kompleksne oprečnosti.
Novoodabranim temama i zvukovnim referencama, Savages su si vjerojatno priskrbile i pokoje neželjeno pojavljivanje na emo forumima, no isto je tako jasno da se ne plaše eklektičnosti. Prepoznatljivo “uglati” post-punk na novom je albumu obogaćen daškom suzdržane post-hardcore estetike, sporijih ritmova i masnim zvukom alt-rocka ‘90-ih, izričajem koji se sprema na povratak u ljepšem ruhu od onoga iz izvornog perioda. U intervjuima citirani grindcore i death metal utjecaji možda su manje očiti, ali upućuju na razne zanimljive smjerove u kojima Savages mogu dalje razvijati svoj zvuk koji, sada je jasno, zapravo tek definiraju.
