Kada sam 2010. godine na Vox Feminae festivalu u Medici prvi put čula U pol’ 9 kod Sabe osjećala sam da svjedočim nečemu što će u godinama koje slijede biti važno za hrvatsku LGBT zajednicu, ali i pop scenu.
Najnoviji intervju s bendom nisam mogla izbjeći, iako sam unutar tima zadužena za određeni dio zadataka vezanih za promociju i medijsku vidljivost cijele turneje “Bar me isprobaj” s kojom će svirati u ljubljanskom Kinu Šiška 16. 10., zagrebačkoj Tvornici 17.10. i 8. 11. u beogradskom Domu omladine. U dvadeset i nešto godina novinarske karijere zaljubljivala sam se u mnoge bendove i kantautore/ice, ali s ljudima iz U pol’ 9 kod Sabe vremenom sam postajala sve bolja prijateljica i počinjala se osjećati kao dio obitelji. Bubnjarka Zrinka je moja bivša djevojka s kojom i dalje dijelim mnogo važnih stvari: od uživanja u dobrom espressu do egzistencijalnih kriza i nove muzike na Deezeru. Martina Zvonić i Ana Opalić prijateljice su na čijem kauču uvijek rado plačem i smijem se, Helena Ernoić je jedina straight cura u bendu i ona koju uvijek mogu zamoliti da mi da savjet oko popravaka mog klimavog kućnog hi-fi sustava, Marko Lucijan Hrašćanec – najmlađi je član benda, došao je posljednji, ali nikad neću zaboraviti njegovu prvu probu s bendom i trnce koji su mi tada prolazili kičmom u vlažnoj podrumskoj prostoriji za probe u Heinzelovoj.
Uglavnom, shvatili ste; ovdje se ne radi o objektivnom novinarskom izvještavanju i sličnim “tricama”: ovo je dragi čitatelju/ice moje ljubavno pismo ljudima bez kojih ne mogu zamisliti svoj svijet i egzistenciju u društvu koje nas svakodnevno i u brojnim kontekstima pokušava utišati. Srećom, u tome nikako da do kraja uspije: imamo dovoljno dobre zvučnike (!?) i dovoljno drskosti da ne prestanemo pjevati i pisati o našim ljubavima i životima.
Iza vas je deset godina benda; tri snimljena albuma i mnogo formalnih i neformalnih odsviranih koncerata. Kada je bilo najteže ostati na okupu, krenuti dalje, uvijek vlastitim snagama, s ulaganjem vlastitog teško zarađenog novca, bez maženja i privilegija u medijima i od strane diskografske industrije?
Ana: To ti je malo kao protrčavanje ispod duge. Čini se, evo je tu iznad ovog brda, samo se popnem na njega i protrčim. Jedan album, drugi album, treći album, više vježbanja, bolje sviranje, bolje pjevanje, veća vidljivost, koncerti, radio stanice koje vrte ili ne vrte…
Stalno misliš, još malo… Mi to možemo. Imaš nove ideje i što je najvažnije nove pjesme koje želiš svirati. Osobno, ono što je mene zadržalo u Sabama sve ove godine (osim Martine bez koje bi u bendu valjda svirala tri tjedna) jest ta priča o vidljivosti lezbijki i LGBT zajednice općenito. Od početka sam kužila da je to ono po čemu su Sabe jedinstven bend. Glupo je reći da smo mi više od benda, svaki bend je više od benda, ali ta naša priča je meni čitavo vrijeme bila jako važna i kada je bilo najteže i kada sam pucala od umora i beznađa sjetila bih se da to što mi radimo ne radi nitko drugi na taj način i da bi bila šteta odustati.
Martina: Meni je bilo najteže kada smo imali nesuglasice unutar benda, kada bi članovi odlazili ili kada bi atmosfera bila takva da nakon probe još satima probavljam i razmišljam. Također u jednom trenutku bilo nas je samo tri i izgledalo je da kod Sabe samo trošimo vrijeme jer se nije nazirala ni promjena ni budućnost. Tada bi izvukla optimizam koji se bazirao zaista na snovima i uvjerila sebe i njih da ima smisla i da će uskoro biti sve bolje.
Zrinka: Bend je mala zajednica. Kao i svaka veza, ima uspone i padove. I krize. Teško je reći kada je bilo najteže ostati na okupu jer svaka veća kriza koju smo imali bila je podjednako “rubna”, u smislu da je vrlo lako mogla završiti raspadom. I mislim da svakog od nas pitaš koja nam je bila najveća kriza da će svatko navesti neki drugi period. Jer svi pojedinačno imamo različite percepcije toga što nam se kolektivno događa. No, mislim da nam je svima ta neka osobna motivacija i dalje dovoljno jaka da se nekako svaki put izvučemo.
Tko su na sceni najvjerniji prijatelji i prijateljice benda, ljudi i bendovi bez kojih bi bilo nemoguće ili mnogo teže gurati dalje?
Martina: Prvi koji sa nam dali šansu su bili Gabrijela Ivanov i Noah Pintarić iz Vox Feminae festivala. Zatim si došla ti, s podrškom, vizijom i potporom, slanjem pjesme „Prihvaćam sve“ Maji na Cener. Ona je pak bila podrška i vrtjela naše pjesme, zvala za intervjue i dalje nas prati. Veliku podršku smo imali od naše alternativne scene (bendovi Radost, Svemir, Nina Romić). S njima smo ubrzo počeli dijeliti prostor za vježbanje. Zvali su nas na neke svirke, dolazili na naše koncerte i pomagali nam sa opremom, posudbom opreme, ozvučenjem. Išli s nama na svirke kao tonci i sl. Zatim Lora Šuljić i Zoran Pleško iz KIMIKA, koji su nam nakon „Prihvaćam sve“ ponudili suradnju. Sara Ercegović iz Žena koja je sa nama odradila neke svirke dok nismo imali bubnjarku i uvijek bila raspoložena da s nama zasvira. Veliku podršku dobili smo od Ante koji je bio prvi koji je napisao jako lijepu kritiku i osvrt na našu svirku. Zvao nas je na radio i puštao naše stvari. Zatim smo surađivale s Berkom Muratovićem od kojeg smo puno naučile i koji je onda snimao i producirao naš drugi album. Tu je i Marin Hrašćanec s kojim smo porinuli ovaj album u eter. Izvrsnu suradnju smo ostvarili na pjesmama „Želim robota“ i „Ja sam netko drugi“…Trenutno surađujemo s Konradom Mulvajem – koji je na neki način sada pridruženi član benda i producent novih materijala. Čak će i nastupati s nama na turneji „Bar me isprobaj“ i jako smo sretne zbog toga. On je lik koji jako puno zna o glazbi, vješt je, ima dobre ideje i kuži kako ih isfurati.
Zrinka: Ne bismo danas bili tu gdje jesmo da nije bilo te podrške sa svih strana, od samih početaka. U različitim fazama su to bili različiti ljudi – 10 godina je puno i vjerojatno smo nekog i preskočili. Mislim da je Martina stvarno nabrojala većinu pojedinaca i bendova koji su nam kroz ove godine bili velika podrška. A tvom kontinuiranom doprinosu bismo morali posvetiti zaseban odgovor! Na sceni stvarno postoji ta neka solidarnost, bendovi pomažu jedni drugima i podržavaju se i stvarno je super osjećaj biti dio te priče.
Kroz kakva raspoloženja i strahove prolazite tijekom organizacije toura “Bar me isprobaj” i promocije albuma “Sve je ovo igra”? Prvi put u karijeri svirate veliku Tvornicu, očekivanja su velika, no opet – čini se da ste spremni podići ljestvicu.
Ana: Ono što ja želim cijelo vrijeme s ovim bendom jest da guštam. Naravno da bi guštali u svirkama moramo kvalitetno pripremiti određeni repertoar, dobro se uvježbati. Tek kada ti tijelo samo izvodi pjesmu ti u njoj istinski možeš uživati. Bez razmišljanja, bez treme. A put do takve uvježbanosti je dugotrajan. Ono što bi ja željela da se dogodi u Velikoj Tvornici jest da uživam u koncertu.
Zrinka: Veliko uzbuđenje i veliki stres. No, nismo ušli sami u tu priču. Imamo veliku podršku Lidije Balije koja stoji iza organizacije turneje i opet, tebe, koja nam pomažeš s PR strategijom. Teško da bi se same odlučile upustiti u nešto tako veliko. Ovo je sve potpuno drugačije od onoga kako smo navikli raditi. Do sada smo u pravilu bili pozivani na svirke. Rijetko smo sami nešto organizirali jer se nitko u bendu nažalost nema vremena ozbiljno baviti bookingom, PR-om i sličnim nužnostima. Ovo je prvi puta da sami (uvjetno rečeno) organiziramo veliku promociju i turneju. Kad kažem «sami», mislim na primarno na to da smo mu pokretači priče. Naravno da nismo sami, imamo mali (ali jaki!) duo iza nas koji nam pomaže u svim fazama. I ovo je isto prvi puta da bukiramo relativno velike dvorane. Pritisak je ogroman. Ali s druge strane, nakon 10 godina i 3 albuma, odlučili smo riskirati i probati izaći iz «sigurne zone».
Hena: Sama organizacija zahtijeva puno posla. Uz redovne poslove i nešto veći tempo proba smo doista rastrgani na sto strana. Svjesni smo rizika, no spremni smo na njega. Da, svakako postoje trenuci kad smo nervozni, ali znamo da će svi strahovi nestati kada stanemo na pozornicu.
Marko: Sviranje u Velikom pogonu Tvornice svakako je izazov, no ja vjerujem da smo spremni i iskreno se veselim trenutku kada ćemo stati pred našu publiku na toj pozornici.
Koja dominantna emocija vas uvijek vuče dalje?
Ana: Vuče me dalje to što znam da možemo. U ovom bendu sviraju zbilja posebni i talentirani ljudi i mi bi mogli još i puno više. Vuče me to što želim da „zazvučimo“, da odsviramo najbolju svirku svog života, da damo zbilja najbolje od sebe.
Zrinka: Jako je teško raditi nešto jako dugo bez ikakvog pozitivnog feedbacka ili rezultata. S obzirom na to da od benda nikad nismo imali financijsku korist (kada zbrojimo zarađene honorare i uložen novac i dalje smo u debelom minusu), da je bend ogroman gutač vremena (svi radimo i trčimo na probe nakon posla) i da veliki dio svog privatnog života podređuješ rasporedu proba i svirki… Na kraju se sve svodi na to da ako nešto želimo postići, moramo sami potegnuti i u suštini je dosta iscrpljujuće. Vuci instrumente, plaćaj kombi, gubi vikend, ali onda odsviraš koncert, bude super atmosfera i vidiš negdje tamo sa strane dvije cure kako se ljube 20 minuta bez ikakvog beda i skužiš da je to sve u stvari super. Da to što radimo i ima nekog smisla. Stvaramo neki prostor slobode i sigurnosti koji ne postoji na puno mjesta. Ili kad skužiš da se na većini radio postaja, uključujući HRT, vrte naše pjesme! Ok, vjerojatno ne baš sve. Ali i dalje možeš pod normalno čuti lezbijsku ljubavnu pjesmu. Toga nije bilo kad sam ja bila mala. Meni je to osobno glavna motivacija. Uz, naravno, gušt sviranja. Ali gušt sviranja mi ponekad ubiju svi ovi “nevidljivi” dijelovi bendovskog života koji te ponekad fakat potroše. Ali taj aktivistički motiv me uvijek nekako izvuče.
Martina: Mene vuče san! Od kad smo krenule, bend doživljavam kao dozvolu da sanjamo. I onda kad te svi doživljavaju neozbiljno, imaš pravo na bijeg od sive svakodnevice, na ispunjavanje života lijepim sadržajem.
Marko: Mene vuče kvaliteta tekstova i muzike Saba. Ne mogu zamisliti da te pjesme ne rastu i dalje i da se poruka tih pjesama prestane prenositi.
Iz albuma u album evidentno rastete, preslušala sam novi,vaš treći album “Sve je ovo igra” i prilično sam sigurna u to da na njemu otpuštate neke do sada ograničavajuće kočnice. Kakva vrsta pomaka se dogodila u bendu, od vremena kada je izašao album “Stoj na glavi”?
Ana: Mi smo uvijek bili zabavan bend, ali sada smo nekako uigrani zajedno. Puno ozbiljnije radimo na probama jer konačno imamo istu postavu neke dvije i pol godine i to se čuje na svirkama. Više nema onog korak naprijed, korak natrag. Što se tiče samog rada na albumu, do sada smo se uvijek pokušavale snimiti kako zvučimo na svirkama, ovaj put smo taj proces okrenuli i radili aranžmane u studiju a potom ih uvježbavali na probama. Suradnja sa Konradom Mulvajem bila je super jer nas je ohrabrila da se oslobodimo ideje kako mi kao bend zvučimo i napravimo nove aranžmane koristeći ritam mašine uz živi bubanj i puno više sintića nego prije. Svima nam je godila ta promjena.
Martina: Dogodile su se dvije veće promjene: prva je da je bend imao istu postavu dulje vrijeme te da smo kroz sve ove godine dosta i naučile. Druga velika promjena je iPad. Od kad je Ana počela pripremati demo pjesme na iPadu, više to nije snimka mobitelom „glas uz gitaricu na kauču“ već je vrlo često to definirana demo pjesma koja ima svoj ritam, stringse u pozadini, dva back vokala, tri šuške. Sve su to novi, drugačiji zvukovi koje smo pokušali prenijeti u naše aranžmane na albumu.
Zrinka: Vidim da se sve slažemo oko prve i glavne ključne promjene, a to je stabilnost – nakon dugo vremena napokon imamo postavu koja dulje vrijeme, u kontinuitetu radi na materijalima. To se jako osjeti, bar mi interno to kužimo. Prije, s obzirom na česte izmjene postave benda, kao da smo stalno bili u nekom limbu – taman kreneš raditi nove stvari, netko ode, pa dođe netko novi, pa opet moraš iznova vježbati stare stvari dok se ta osoba ne ufura… To nam se ponavljalo u loop jedno vrijeme. Sada smo već tri godine u ovom postavu i napokon se bavimo samo novim stvarima. Osim novih producenata i nove opreme, važna stvar je i dolazak Marka Lucijana Hraščaneca. Osim što je akademski glazbenik, ima bogato iskustvo rada s različitim bendovima i kao kantautor. Uza sve to je i profesor u glazbenoj školi i trudi se uvesti neke nove momente u radu na aranžmanima i organizaciji proba. Ne znam je li mu lakše izaći na kraj s orkestrom klinaca ili s nama, ali trudimo se.
Ana: Slažem se apsolutno sa Zrinkom. Marko nas je spasio u smislu vođenja probi. To je njegov posao, on točno čuje što „šteka“ u aranžmanu, tko zapinje, tko žuri i što je najvažnije uvijek ima i konkretan prijedlog što bi mogli napraviti. Kada se slaže stvar i definira aranžman, to je jako važno.
Hena: Mislim da je cilj svakog glazbenika da iz pjesme u pjesmu, iz albuma u album rasteš. Otkrivaš svoje granice i kreativnost. Jer koji je smisao stagniranja?
Jedna od pjesama koje će se naći na novom albumu je i “Propadamo” koju je napisao Ante Perković, poznati glazbeni kritičar koji je tragično preminuo prije dvije godine, samo nekoliko mjeseci nakon što je počeo svirati s vama. Ana, odnos benda i tebe s Antom zapravo je započeo s ovom pjesmom, kad si jednom čula Antu kako izvodi tu svoju pjesmu akustično na Zrinjevcu. Prisjeti se ovoga i kaži mi što je ono što te najviše povezivalo s Antom; ljudski, glazbeno, generacijski…
ANA: Ante mi se sviđao. Bio je lik koji kuži i zna naći prave riječi. Bili smo praktički susjedi i znali bi se sresti u kvartu. Sjećam se da sam srela Antu onog jutra kada sam stavila aparatić na zube. Osjećaj je bio užasan, imaš usta puna metala i ne znaš kako se ponašati. Točno na izlasku iz zubarske ordinacije srela sam Antu i nisam se mogla prestati smijati kao idiot s tim metalom na zubima i mislila sam „zašto sam baš morala sresti Antu Perkovića od svih ljudi i zašto se ne mogu prestati smijati?“ Znaš oni neki ljudi koji su ti jako cool i važno ti je kakav ćeš dojam ostaviti. Kad smo se upoznali Ante me jako podsjećao na prijatelje sa kojima sam odrasla, dijelom je to generacijski sigurno… i to odrastanje u Jugoslaviji u jednom potpuno drugačijem sustavu vrijednosti nego je ovaj danas. Zatim mračne devedesete koje su našu generaciju obilježile na početku nekog samostalnog života. Osjećala sam sve to u njegovim tekstovima, u njegovom stavu, to neko vrijeme kojeg više nema a koje je bilo naše. Bila sam presretna kada je rekao da želi svirati s nama i bio mi je to strašan kompliment. On je pratio Sabe gotovo od samih početaka benda i bio jedan od prvih urednika koji nas je zavrtio na HR2, pozvao da gostujemo u njegovoj emisiji, napisao predivan tekst o nama, svirao „Propadamo“ i „Disfunkcionalan Božić“ s nama i bio jednostavno jako, jako važan za nas. I danas jest. Posljednji singl s ovog albuma je upravo njegova pjesma „Propadamo“.
Kažimo nešto o turneji “Bar me isprobaj”; svirate u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, i nekim manjim hrvatskim gradovima. Recite mi nešto o proteklim iskustvima koncertiranja u tim gradovima. Bila sam prije nekoliko godina na vašem koncertu u beogradskom KC Gradu: bilo je nezaboravno, osnažili ste ondašnju LGBT zajednicu. Kakve su vaše uspomene na gostovanja izvan Zagreba, u gradovima regije? Zašto vam je važno odlaziti na te svirke?
Ana: Naše najdraže i najljepše svirke uvijek su bile u sklopu feminističkih i LGBT festivala gdje se bend jednostavno stopi s publikom i dogodi se nešto tako lijepo. Njima je važno da postojimo i da smo tu, oni znaju naše tekstove napamet i pjevaju s nama, mi smo toliki trud uložile i toliko bile uporne kroz godine da opstanemo, a upravo zbog takvih koncerata i zbog te publike.
Zrinka: Do sad smo izvan Hrvatske svirali dva puta u Beogradu i Sarajevu, jednom u Nišu, te poprilično davno u Ljubljani. Svi naši koncerti po regiji bili su vezani za neki od feminističkih festivala: 2013. je bila najbogatija – svirali smo u Nišu (FemiNiš), Ljubljani (Rdeče zore) i Sarajevu (PitchWise). U Nišu je atmosfera bila genijalna, cure iz organizacije su nas razmazile, i još smo na poklon dobile majicu na kojoj je bilo izvezeno (na ćirilici, na niškom dijalektu) “U 8 i tri’es’ kod Sabu”! Na Pitchweisu je isto bila super atmosfera, a posebno pamtimo divnog tonca i super sound što nam je u toj fazi benda bio čisti SF.
Nakon toga je uslijedila prva svirka u Beogradu 2014. Beograd je poseban po tome što naše svirke nisu bile vezane za neki festival nego primarno za jaku lokalnu bazu naših fanica. Kako bi nas dovele u Beograd, nekoliko cura je (ako se dobro sjećam) okupilo neformalnu grupu “V(j)eštice” i organizirala benefit party na kojem su skupile lovu za troškove. I tako smo prvi puta došli u Beograd. I od tada se Beograd i Sabe jako vole. Drugi koncert bio je 2016., isto u KC gradu i atmosfera je bila još luđa nego prvi put. Nigdje osim u Beogradu nam se nije dogodio da se grupa cura popela na stage. Pjevale su s Martinom, sve se treslo, ja sam u nekom trenu imala osjećaj da ćemo i bubanj i ja završiti ispod stejđa. KC grad je bio dupkom pun, atmosfera je bila nevjerojatna! Nakon toga neko vrijeme nismo svirali van Hrvatske. Do početka ove godine, kada smo u veljači ponovno nastupili u Sarajevu, u sklopu Međunarodnog festivala queer filma Merlinka.
Tu smo se nakon dugo vremena opet susrele s pitanjem sigurnosti – koncert je čuvao veliki broj zaštitara, a klub je prije koncerta morao biti ispražnjen kako bi policija mogla pregledati prostor. Ali unatoč tome, atmosfera na koncertu je bila nevjerojatna. Imali smo neke tehničke probleme prije samog koncerta, no kada je krenula svirka, naprosto nas je ponijela atmosfera i osjećali smo se odlično! I to je mislim ono što nas sve vuče i kad nam je najteže. Ta neka povezanost s publikom. Naši koncerti su prostor slobode. Mjesto gdje lezbijska ljubav nije nešto sramotno, ugrožavajuće, nešto što moraš skrivati u strahu za vlastitu sigurnost i egzistenciju. Mjesto gdje možeš biti ono što jesi i uživati i zabaviti se slobodno, bez straha. I ta jedna emocija međusobnog osnaživanja je neki zajednički nazivnik svim ovim koncertima koje sam spomenula. I zato se jako veselimo regionalnoj turneji! I nadamo se da neće stati na Ljubljani i Beogradu – aktivno radimo na tome!
Hena: Svaki grad je poseban. Volimo nakon svirke otići među ljude i družiti se s njima. Tu zapravo dobiješ još jednu emociju koju možda ne uhvatiš s pozornice. Svi ti razgovori su opušteni i shvatiš da se ljudi na našim koncertima osjećaju sigurno. Nevjerojatan je osjećaj kad vidiš da si kroz pjesmu uspio sudjelovati u nečem pozitivnom.
Pričajmo o albumu “Bar me isprobaj”: tim albumom obilježavate deset godina prisutnosti na sceni, deset godina postojanja. U posljednjih deset godina mnogo se toga dogodilo u društvu; unatoč jačanju neokonzervativnog pokreta došlo je do pozitivnih pomaka u društvenoj percepciji LGBT osoba i zajednice, te pobjeda na zakonodavnom planu (Zakon o životnom partnerstvu 2014.). Na koji način o svemu tome govorite na novom albumu “Sve je ovo igra”?
Ana: Za naš deseti rođendan pustili smo singl „Tvoji starci me vole“. Priča je to o lezbijskom paru i nedjeljnom ručku kod staraca jedne od njih. Zapravo priča o međusobnom prihvaćanju i vremenu, okolnostima u kojima živimo. Da bi jednom bilo potpuno nevažno to da li smo mi gay ili strejt i da li pjevamo njoj ili njemu, sada to treba iskreno izgovoriti, otpjevati, trebamo biti vidljive, izboriti se za vlastito postojanje u medijima, na sceni, u izdavačkoj kući… Ti koraci ne mogu se preskočiti. Ne možemo se praviti da nije važno. Jer je važno. Od nas se po defaultu očekivala šutnja. Sabe su tu šutnju razbile na duhovit način i danas smo bend koji gostuje u emisijama na radiju i televiziji gdje konačno možemo u kontekstu pop glazbe izgovoriti riječi “lezbijka” ili “istospolni par”. Onda znam da nismo protratili 10 godina nego smo isfurale nešto važno
Ana: Bend konstantno ima turbulencije. Nema zelene grane, nema mirnog perioda u kojem bi odahnuli jer stvari idu same od sebe. Ništa ne ide samo od sebe. Neophodan je snažan entuzijazam i jako puno rada da ovakav bend preživi 10 godina na sceni. Jer ovaj bend nama nije posao. Svi mi na probe stižemo s nekih „pravih poslova“ gdje su nas već iscijedili i umorili i vrlo često smo potrošeni i ponekad je teško biti koncentriran i dati svoj maksimum.
Svaka osoba u bendu dolazi s prtljagom i svatko ima svoj razlog zašto je u ovoj priči.
Mi se jako često viđamo i naravno da smo se zbližili na jedan poseban način. Vidjeli smo se u raznim situacijama, i sretnim i teškim, znamo jedni drugima slabosti, mi smo kao mali Vlak u snijegu.
Hena: Moram se prisjetiti jedne naše blagdanske svirke u Vinylu. Tad nas je prvi put gledala moja sestra. Samo zbog nje sam imala tremu. Po struci je glazbeni pedagog i jako je kritična. Zato me bilo strah kad sam ju na kraju koncerta pitala kako je bilo. Samo je odgovorila: «Znaš, to je bio bend. Ne glazbenici koji znaju svoje dionice, već se kod vas vidi zajedništvo. Vidi se da ste bend». Za mene je to bio najljepši komentar, ali mislim da opisuje i kako odnosi unutar benda utječu na ono što gledatelji vide.
Kako se pripremate za sve ono što je pred vama u sljedećim tjednima i mjesecima? Kakav je borbeni moral u bendu?
Hena: Borbeni smo u svakom pogledu. Imamo intenzivnije probe, svaki dan raspravljamo o promociji, brinemo se da sve bude onako kako smo zamislili…
Marko: Pokušavamo biti što temeljitiji na probama. Ne bismo voljeli da nam išta promakne u smislu „najbolje moguće varijante pjesme“. Što se tiče morala, ako padne, uvijek je netko drugi iz benda tu da ga ponovno vrati.
Zrinka: Ja uporno stavljam Mindfulness na to-do listu, ali nikako da ulovim vremena. Imamo nekoliko tematskih grupa na messengeru. Mobitel mi nikad nije toliko pingao kao zadnja dva tjedna. S obzirom na to da smo svi zatrpani poslom i privatno i oko benda, i da imamo momente pucanja, sklopili smo svečani pakt da se nećemo posvađati prije promocije – no matter what! Idealno bi bilo da možemo otići kao repka negdje u izolaciju na dva tjedna i fokusirati se samo na svirku.
Kako će izgledati svirka u Tvornici Kulture 17.10.? Što pripremate?
Hena: Osim novih pjesama, svakako ćemo se prisjetiti i starih hitova, jer ipak slavimo 10 godina i valja napraviti dobru retrospektivu. Bit će tu i gostiju iznenađenja, pa neka oni ostanu tajna do samoga kraja. Sigurni smo da će biti oduševljenja. A što se tiče dresscodea, dođite u šljokicama, jer ipak je rođendan u pitanju.
Zrinka: Sviramo preko 20 pjesama – novi album i najveće hitove s prva dva albuma. Mislim da smo složili neki dobar presjek ovih 10 godina iza nas. Tako da će biti zanimljivo čuti pjesme nastale na samim počecima (u koje nismo puno intervenirali) i pjesme s novog albuma, koje su poprilično drugačije. Ali i dalje u našem điru. Kao što je Helena spomenula, s obzirom na to da je to i rođendanski tulum, bit će i gosti i gošće iznenađenja.
Velika Tvornica predstavlja veliki izazov. Plan je odsvirati odličan koncert. Nadamo se da će naša vjerna publika, ali i oni dolaze prvi put da nas “probaju”, uživati, da će koncert stvarno biti tulum i dostojna proslava proteklih 10 godina i da ćemo se za koju godinu ovog koncerta prisjećati kao što se sada prisjećamo beogradskih koncerata!
