Ovogodišnji INmusic festival po mnogo je čemu odstupio ne samo od vlastitih prijašnjih izdanja, nego i od nekih uvriježenih festivalskih standarda, usput isporučivši jedan od najupečatljivijih nastupa u posljednjih jedanaest godina.
S Florence + The Machine i PJ Harvey kao udarnim imenima do sada najposjećenijeg INmusica, festival je – možda nenamjerno ali svejedno hvalevrijedno – elegantno opovrgnuo promotorski mit koji prečesto služi kao izlika za nedostatak glazbenica u programu. To da žene, izgleda, mogu (ras)prodati ulaznice, nije i jedina zanimljivost. Budući da je prvu večer predvodio Henry Rollins križancem rock koncerta i filma Gutterdämmerung, te da je PJ Harvey zaključila INmusic nimalo tipičnim festivalskim nastupom, moglo bi se reći da je Florence Welch kao prava ‘stadionska’ izvođačica bila zapravo jedina headlinerica u konvencionalnom smislu te riječi. U praksi, to je značilo samo da je dobar dio publike bio ‘namiren’ drugim danom festivala i konačno dočekanom pop zvijezdom, no Florence nije jedina koju se dugo, dugo čekalo u ovim krajevima.
Eventualno dugotrajno iščekivanje publike nije pak izvođački problem – PJ Harvey na aktualnoj turneji promovira nedavno objavljeni album The Hope Six Demolition Project, stoga je bilo očekivano da će upravo njemu pripasti kako većina setliste tako i dominantni ugođaj. Uobičajena fanovska nadanja za starim stvarima promašena su ne samo iz razloga što se ne radi o ‘greatest hits’ turneji, nego i s obzirom na tematsko odskakanje materijala s posljednja dva albuma od onoga iz njene rane diskografije. Uostalom, daleko gore od toga da ne čuješ pokoju dragu pjesmu uživo bilo bi vidjeti cijenjenu umjetnicu u prilagođenoj light verziji; poput Harveyinog suvremenika Nicka Cavea, koji unatoč izuzetno jakom novom materijalu live nastup radije oslanja na prokušanu formulu hitova.
Isto kao što ne brine previše o tome što publika jest ili nije imala prilike ranije iskusiti uživo, Harvey se ne zamara niti festivalskim kontekstom. Nastup je pažljivo osmišljen i samouvjeren, k tome još s lakoćom izbjegava i drugu krajnost, onu nezainteresirane, samodostatne izvedbe. Od trenutka izlaska na pozornicu PJ Harvey drži pažnju publike kojom suvereno vlada do samog kraja koncerta. I to kakvog!
Iz mraka i povremenih vriskova uzbuđenja nazire se zvuk bubnja, ubrzo potvrđen teatralnim pojavljivanjem svite u crnom. Marširajući ritam blues komada ‘Chain of Keys’ otvara koncert u tonu koji instantno zahtijeva usredotočenje, pogotovo kada je popraćena pjesmom slične dinamike koja vrlo rano u koncertu otkriva: ‘This is how the world will end’. Namjere su tako odmah jasne, ali možda i mračnije od očekivanog. Upbeat singl ‘Community of Hope’, koji je u studijskoj verziji djelovao kao da bi mogao imati snažan festivalski potencijal, nakon izuzetno čvrstog početka ne uspijeva funkcionirati kao trenutak predaha i zajedništva, pomalo stršeći iz prevladavajuće atmosfere.
PJ Harvey uzima dovoljno vremena da razvije priču i ukaže na poveznice među pjesmama koje su na albumima razdvojene ili izvorno uopće ne čine dio istog narativa, ne libeći se u komadu izvesti čitavi blok sporijih pjesama. Par prozračnih stvari s The Hope Six Demolition Project, primjerice, savršeno se stapa s nizom skladbi s Let England Shake, dirljiva minijatura ‘When Under Ether’ s White Chalk gotovo je neprimjetno ugurana između rocka i gospela s aktualnog albuma, s kojim je uspješno kombinirano čak i nekoliko stvari iz sredine ‘90-ih. Vještim manevriranjem između različitih faza karijere, PJ Harvey podcrtava ponekad previđeni kontinuitet u njenom radu te stare izvore naklonosti prema pojedinim stilovima. Granica između razine introspekcije i kontemplativnosti nad osobnom poviješću i poviješću zemlje iznenađujuće je tanka, kao i ona između energičnosti iznošenja kritike rodnih stereotipa i kritike geopolitičke situacije.
Prateći bend uživo predstavlja labavi kor muških vokala prisutnih u pozadini novog albuma, kako i priliči uvriježeno maskulinoj reprezentaciji ratnih i političkih tema, posebice kada su iste prikazane iz dokumentarističke radije negoli osobne perspektive koja zahtijeva barem privid pluraliteta glasova. PJ Harvey pritom ne nastoji uspostaviti, a kamoli zauzeti upravljačku poziciju. Predstavljajući članove benda potkraj koncerta, PJ Harvey u još jednom suptilnom činu otpora konvencijama rock koncerta propušta dozvoliti nekome od kolega da predstavi – nju. Zato rado prepušta vodeće mjesto saksofonistu na ‘Dollar, Dollar’, povremeno zalazeći iza starog suradnika Micka Harveyja kako bi u miru odsvirala vlastitu dionicu.
Komunikacija s publikom također je skromna, svedena na minimum pozdrava i zahvale publici, doduše začuđujuće tečno izgovorenima na hrvatskom. Zahtijevanje od publike da plješće ili pjeva uz bend bilo bi, uostalom, pomalo nakaradno za pjesme tako duboko fokusirane na društvene nepravednosti i nejednakosti. Tračci nade ili bespomoćne predaje s The Hope Six Demolition Project uživo su obojeni mračnijim tonovima Let England Shake i potcijenjenog White Chalk.
Nenametljiva pozadinska scenografija pada sa završetkom glavnog dijela koncerta, ostavljajući pozornicu ogoljenom za bis okarakteriziran lažnom euforijom koja, pokazalo se, ostavlja daleko dublji utisak od one stvarne. Melodična ‘Near The Memorials to Vietnam and Lincoln’ jedna je od podmuklih prilika za singalong koji ne izaziva tipično festivalsko veselje, a gusti tmurni ugođaj ne pomaže rastjerati ni klasik iz kasnih ‘90-ih ‘A Perfect Day Elis’”. Ako refren sadrži riječ ‘perfect’, ne znači da nije depresivan – toliko znamo.
Foto: InMusic
Iako je nekima ovo možda bio suviše mračan, pa čak i komoran nastup za veliku festivalsku pozornicu, činilo se da je većina više nego voljna s povjerenjem se prepustiti PJ Harvey i njenoj moćnoj viziji live nastupa koji ruši kako žanrovske barijere tako i kontekstualne konvencije. Kraj označava kazališni grupni naklon lišen isticanja glavne uloge. PJ Harvey i muškarci u crnom diskretno se povlače s pozornice ostavljajući uživljenu publiku ukopanom na mjestu, duboko u vlastitim mislima. Umjesto festivalskog ludovanja slijede slatke diskusije i emotivni razgovori – kada velika glazbenica nakon dugogodišnjeg praćenja njenog rada i dalje uspijeva ne samo impresionirati nego i izazvati, tako i jest najljepše.