Objavljeno

Narančasto je novo crno, ali samo za na plažu

Zamislite scenarij. Na trajektu ste koji je upravo na pola puta između kopna i otoka sunca i sreće na kojem ćete provesti godišnji. Možda tamo idete po prvi put, možda idete svake godine jer vam je tamo djedovina, otadžbina i ostala obiteljska naslijeđa. Kako god bilo, na trajektu ste, gledate suhe i bezukusne sendviče koji su na prodaju u kafiću i imate grozan osjećaj da ste nešto zaboravili. Provjeravate torbu i džepove, ali sve je na mjestu.

Sretni stižete na odredište, ostavljate prtljagu u sobi i odmah trčite na plažu jer, zašto ne. Kupate se, sunčate, ležite na ručniku, oko vas ciče djeca na svim europskim jezicima, stariji njemački turisti rješavaju križaljke, Česi se kartaju. Malo vam je dosadno, pa posežete za pametnim telefonom, koji vam od vrućine i ispražnjene baterije uz uzrujani cikot umire u ruci.

Padate na ručnik, u apsolutnom očaju, jer gore od toga što vam je mobitel prazan pa ne možete igrati Kim Kardashian Hollywood, gore od toga što vam je krema za sunčanje preniskog faktora pa ćete vjerojatno izgorjeti, najgore, zapravo, od svega je da ste se sjetili što vam nedostaje. Zaboravili ste knjigu, tako da nemate apsolutno ništa čitati na plaži, osim ako eventualno škicnete njemačkim turistima u križaljku. Da ste se barem sjetili skočiti na Vox Feminae prije odlaska na put, da znate koje su tamo beletrističke preporuke!

Za nesretnu osobu na plaži iz gornjeg scenarija nema pomoći, ali još ima onih koji nisu krenuli na godišnji i obvezali se na cjelodnevno izležavanje na plaži i bućkanje u Jadranu.

Za takve, donosimo preporuku vrhunske knjige koju nećete željeti čitati nigdje osim na plaži, ili možda na sličnim mjestima gdje je lijepo puštati mozak na pašu znajući da vas nitko ne osuđuje.

Narančasto je novo crno knjiga je Piper Kerman po kojoj je snimljena istoimena Netflixova serija. Zbog nje smo čuli za Laverne Cox i Samiru Wiley, i opet možemo uživati u Kate Mulgrew i Lauri Prepon, koje smo prije gledali u Zvjezdanim stazama i Ludim sedamdesetima. U knjizi, kao i u seriji, doznajemo i najmanje detalje o godini dana koju je Kerman (za potrebe serije preimenovana u Chapman) provela u ženskom zatvoru.

Netflix je poznat po tome da sezone svoje serije objavljuje u jednom komadu, što znači da su svi nastavci dostupni na isti dan, što pak znači da će oni najizdržljiviji i najzagriženiji fanovi provesti oko 13 sati u komadu gledajući epizodu za epizodom. U slučaju Narančastog, to je sasvim opravdano.

Serija je zabavna, na momente smiješna, na momente tragična, ali uvijek zanimljiva, kao i njezini likovi – osim možda Piperinog zaručnika Larryja, koji je jednako zanimljiv kao zdjela raskuhane zobene kaše.

Samorazumljivo je da će fanovi serije nakon odgledanih 26 epizoda htjeti potražiti i pročitati knjigu koja je inspirirala seriju, pogotovo zbog onog često potvrđenog pravila da je knjiga uvijek bolja od filma, to jest serije.

Narančasto je novo crno iznimka je koja potvrđuje pravilo. U ovom slučaju, knjiga nije niti do koljena seriji.

Istina da je to prvenstveno Piperina priča, što nam lijepo kaže i podnaslov, Moja godina u ženskom zatvoru. Ali Piper je privilegirana, bogata bjelkinja čija zatvorska priča nije ni po čemu tipična. Čak i njezina obitelj i prijatelji govore kako sumnjaju da bi “fina plavuša” kao ona mogla završiti u zatvoru, ne nužno zato što je Piper fina – dilanje droge ipak je zločin – već zato što jednostavno ne spada u tipičan “profil” zatvorenice koje inače trpaju u prenapučene američke zatvore.

Najslikovitiji primjer toga je scena kada Piper jede sendvič od guščje paštete dok u zatvorskoj čekaonici čeka da obrade njezinu dokumentaciju. Ili pak to što njezin prijatelj Tom pokrene web stranicu s najčešće postavljanim pitanjima o njezinom boravku u zatvoru. Ili što joj drugi prijatelj, Michael , svakog utorka šalje pisma napisana na Louis Vuitton papiru.

Piperino zatvorsko iskustvo, koliko god autentično, nije nimalo reprezentativan prikaz američkog zatvorskog sustava niti žena koje se u njemu nađu. Ona će ući na jedna vrata i izaći na druga, i u godinu dana malo toga će se oko nje promijeniti. Zadržat će prijatelje i stan, a imat će i garantiran posao u marketingu koji joj je sredio visokopozicionirani prijatelj. Jedna crnkinja ili Latino-amerikanka bit će sretna ako se u roku keks ne vrati u zatvor nakon što je oslobode, zato što država ne pruža adekvatnu obuku unutar zatvora za život i rad na pravoj strani zakona.

Život u zatvoru, za vrijeme boravka u zatvoru, dominira svime, podalje tjerajući misli o “stvarnom svijetu”, što znači da je prilagodba na slobodu teška za mnoge zatvorenice. Kerman ovo kritizira, kao i mnoge druge propuste američkog zatvorskog sustava, iako malo njih na nju direktno utječe.

Očito je potrebno imati bijelu ženu s fakultetskim obrazovanjem koja će objasniti teškoće ljudi manje privilegiranih od nje da bi itko o tim teškoćama ozbiljno porazmislio.

I dalje, knjiga to radi relativno površno s obzirom na seriju, s kojom ju je nemoguće ne uspoređivati. Unatoč količini introspekcije, Kermanina naracija u knjizi rijetko je dovoljno samosvjesna da shvati kako je u povlaštenoj manjini, makar nosila narančasto. Cijela knjiga je u prvom licu, naravno, što znači da smo kao čitatelji stalno u Piperinoj glavi i sve vidimo njezinim očima – djevojku koja je lijepa “unatoč gustim pletenicama”, žene koje su “previše nesretne” jer su u zatvoru, korpulentnu lezbijku koja mistificira Piper koju zanima jesu li njezini “trikovi” jednaki onima “debelih, sredovječnih muškaraca koji nagovaraju mlade mršavice na seks s njima”, i tako dalje.

Serija Narančasto je novo crno funkcionira zato što iz prve ruke vidimo i čujemo priče tih žena, a ne preko posrednice koja će, htjela ne htjela, imati unaprijed formirane predrasude o njima koje su joj usađene odgojem i socijalizacijom.

Serija, nadalje, funkcionira zato što nije isključivo iz Piperine bež, WASP-ovske perspektive, te samim time redovito proziva i preispituje takav privilegirani, snobovski svjetonazor koji se ne libi nakalemiti svakakve etikete na ljude koji su siromašniji ili druge rase samo kako bi ih se lakše strpalo u ladice.

Unatoč Kermaninim naporima i redovitom nabrajanju statistika kojima ilustrira kako je bez obzira na sve, u globalu njezina patnja minimalna s obzirom na druge zatvorenice, knjiga se ne uspijeva sasvim riješiti osjećaja samosažaljenja i prenaglašene sebičnosti. Piper, uostalom, i jest takva. Promatra svijet oko sebe sa strane i pomalo s visoka, ali za razliku od serije, u knjizi ima malo onih koji je mogu spustiti na zemlju – ili, prikladnije, izvaditi joj glavu iz guzice.

Ako ste gledali i voljeli seriju i jedva čekate novu sezonu, knjiga Narančasto je novo crno bit će zanimljiva nadopuna cjelokupnoj priči, i dobar način da prikratite vrijeme na plaži, ali ništa više od toga.

Zanima li vas malo sveobuhvatniji pogled na život u ženskom zatvoru, radije odgledajte seriju još jednom.

https://www.youtube.com/watch?v=e99SkdcB2UU


Povezano