Objavljeno

Alias Grace: slojevi podčinjenosti

Pomalo u sjeni proslavljene Sluškinjine priče (o kojoj smo već pisale), adaptirana je i treća[i] knjiga kanadske autorice Margaret Atwood pod naslovom Alias Grace (prvi put objavljena 1996. godine) za koju je scenarij napisala Sarah Polley.

U središtu radnje ove Netflixove mini-serije od šest nastavaka nalazi se irska imigrantica Grace Marks (Sarah Gadon), koja s obitelji početkom 19. stoljeća dolazi u Kanadu. Priča je inspirirana poznatim ubojstvom iz 1843. godine koje i danas intrigira kanadsku javnost. Naime, krajem srpnja navedene godine dogodilo se ubojstvo na imanju na kojemu je Grace radila kao sluškinja. Ubijen je vlasnik imanja Thomas Kinnear (Paul Gross) zajedno sa svojom domaćicom, ali i ljubavnicom Nancy Montgomery (Anna Paquin). Za ova ubojstva, uz Grace, optužen je James McDermot (Kerr Logan), kojega je kasnije optužila da ju je upravo on nagovorio na ubojstvo. Ovu povijesnu podlogu Atwood je nadogradila izmišljenim likom mladog psihijatra Simona Jordana (Edward Holcroft), koji kroz razgovor s Grace pokušava otkriti što se uistinu dogodilo.

Premda se na tekstualnoj razini može činiti da Atwood, odnosno redateljica Mary Harron (American Psycho), u prvi plan postavljaju kriminalističku priču u kojoj se pokušava utvrditi ubojica, to ovdje nije slučaj, što je dijelom uvjetovano pojavom Simona Jordana i  njegovim razgovorima s Grace, koji otkrivaju čitav dijapazon tema koje su činile dio kanadskog društveno-političkoga života u prvoj polovici 19. stoljeća.  Ova serija je puno više od obične krim priče, tim više zbog činjenice da je javnost bila izrazito zainteresirana za ovo ubojstvo budući da je za njega bila optužena žena.

Priča o otporu, radničkoj klasi i ženama

Radnja je smještena u vrijeme viktorijanske Kanade, koja je u skladu s ondašnjom dominirajućom stratifikacijom bila strogo klasno podijeljena. Vrh društvene piramide činila je aristokracija, koja je uz bogate veleposjednike oblikovala društveno-politički okvir zemlje.

Na represiju i izrazito siromaštvo nižih slojeva ukazuje lik buntovne sluškinje Mary Whitney (Rebecca Liddiard). Ona slavi poznatu pobunu iz 1837. godine protiv kolonijalne britanske vlasti koju je predvodio William Lyon Mackenzie. Pobuna je neuspješno okončana, nakon čega Mackenzie zajedno sa svojim pristašama zauzima prostor oko rijeke Nijagare te proglašava Republiku Kanadu. Međutim, ova državna tvorevina nije dugo potrajala. Veliki udarac za Republiku, ali i njezin konačni slom bila je zapljena, a potom i uništenje broda Caroline koji je pobunjenicima donosio namirnice, a koji je u plamenu pušten Nijagarinim slapovima. S vremenom je slika zapaljenog broda postala mit među Kanađanima, iz kojega su sljedeće generacije crpile legitimnost borbe protiv obespravljenosti te monolitnosti aristokratskog društva.

Na temelju ove priče Whitney, koja će na određeni način postati sastavni dio Graceinog identiteta, proklamira nužnost borbe protiv kolonijalizma te društvene nepravde zbog koje je tisuće radnika bilo osuđeno na podređenost i siromaštvo. Na taj način ona utječe i na Grace, koja polako postaje svjesna svoga položaja, tj. njegove determiniranosti. Tako protagonistica u jednom trenutku zaključuje da njezin život nema smisla jer će zauvijek ostati sluškinja.

Mary Whitney i Grace Marks

Klasni aspekt

Klasičnu sliku onodobnog društva činile su velike viktorijanske kuće s krupnim posjedima na kojima su radili imigranti te ljudi kojima tadašnji sustav nije omogućavao napredovanje neovisno o njihovoj sposobnosti. S druge strane, radnička klasa tada je još bila u inicijalnoj fazi razvijanja svijesti i organiziranja, a bio im je i onemogućen pristup obrazovanju ili napredovanju. Ovu se klasu postavljalo u nevidljive okvire. Naime, da bi donji slojevi društva bili svjesni svoga determiniranoga sekundarnog položaja, vladao je običaj da posluga nikako ne koristi prednji ulaz u kuću. Stoga, već pri samom dolasku Mary upozorava Grace da nikada ne koristi prednja vrata.

Marginalizacija radne snage jednim je dijelom bila uvjetovana i činjenicom da su je činili imigrantski radnici, većinom iz Irske, čime je ova klasa trpjela dvostruku diskriminaciju. Širokom kadrovima redateljica Mary Harron prikazuje svu bijedu imigrantskog života, koji je pun nasilja, odsustva ljudskosti te koji u krajnjem slučaju uvjetuje gotovo potpunu dehumanizaciju čovjeka. U takvom okruženju bio je raširen alkoholizam, obiteljsko nasilje te izostanak svake empatije, pa čak i one između roditelja i djece.

I dok su se muškarci uglavnom zapošljavali u lukama, žene su posao pronalazile u domaćinstvima aristokratskih obitelji. U ovim je okvirima njihov položaj bio rodno, klasno te imigrantski definiran, što je uvjetovalo trostruku diskriminaciju, a samim time i dodatno otežavalo njihov društveni položaj. Sukladno tomu, gotovo da nije postojala zakonska zaštita kojom bi se regulirao njihov položaj. Manje-više bile su prepuštene volji svojih gospodara, a samim time podvrgnute nasilju i izrabljivanju.

Rodni aspekt

Na tragu navedenog, ova se priča ne može analizirati bez rodnoga aspekta unutar kojega je vidljiva cjelokupna slojevitost serije. Naime, s jedne strane javlja se rodno uvjetovani izrabljivački položaj unutar obitelji, koji se potom preslikava i na klasne/društvene okvire. Žene su kako u obitelji, tako i u širim društvenim okvirima, bile svedene na položaj Druge. Atwood i u ovoj knjizi/seriji, baš kao i u Sluškinjinoj priči, sjajno prikazuje marginalizirani položaj žene u okviru kojega joj se uskraćuju gotovo sva prava. Na taj način, ona je svedena na nevidljivu osobu, izvrgnutu različitim oblicima eksploatacije, od ekonomske do seksualne.

U ovom kontekstu posebno je zanimljiv odnos Mary Whintey i mladog gazdaričinog sina Georgea Parkinsona (Will Bowes). Nakon ljubavne veze s Parkinsonom, Mary ostaje trudna, a on prekida svaki kontakt s njom, što nju stavlja u gotovo bezizlazni položaj. Naime, trudna neudana žena bio je najveći mogući društveni pečat koji je žena mogla dobiti. Stoga čak i do tada samouvjerena Mary polako gubi svaki prkos i znak borbe. Ovdje Atwood pokazuje kako su žene bile prisiljene suzbiti svoju represiju. Znak protesta ili odmazde nije dolazio u obzir. Bio je to dominantni društveni model koji se primjenjivao isključivo na žene.

Stoga, uslijed silnih društvenih restrikcija (koje su bile prvenstveno rodno, a potom i klasno uvjetovane) Whitney umire u maloj sobici za sluškinje od posljedica pobačaja izvedenog u nesigurnim uvjetima. Uzimajući u obzir društveni položaj žena i njezinu odgovornost u ovim okolnostima, važno je istaknuti kako je prema zakonu iz 1834. godine (New Poor Law) u Velikoj Britaniji bilo propisano da neudana žena u slučaju trudnoće samostalno snosi cjelokupnu brigu i odgovornost za dijete, dok je muškarac potpuno lišen odgovornosti. U takvim slučajevima, zbog materijalnih nemogućnosti, ali i velike društvene osude, žene su pribjegavale različitim metodama pobačaja, koje su nerijetko završavale smrću.

Mary Whitney tako postaje svojevrsni spiritus movens cijele serije; tijekom razgovora s doktorom Jordanom, Grace se permanentno vraća na nju u obliku uspomena, dosjetki ili njezinog političkog shvaćanja, ponajprije u smislu nepravednih društvenih odnosa.

S druge strane, rodni aspekt serije naglašen je i u obiteljskim okvirima. Naime, „glava obitelji“, Gracein otac (Jonathan Goad) prikazan je kao alkoholičar  i zlostavljač. Ovo se očituje u jednoj od prvih scena kada se cijela obitelj ukrcava na brod za Kanadu te otac fizički napadne majku. Redateljica emociju gledatelja pojačava nezainteresiranošću prolaznika, koji na ovu scenu reagiraju odsustvom bilo kakve empatije. Disfunkcionalnost obitelji dodatno je naglašena scenom u kojoj se mrtvo tijelo Graceine majke baca u ocean, dok  pijani otac stoji sa strane i bez imalo emocija promatra cijeli događaj. Vrhunac teško narušenih obiteljskih odnosa predstavlja očev pokušaj ostvarivanja silovanja Grace, nakon čega ju protjeruje iz obitelji, uz obavezu da mu šalje sav zarađeni novac.

Žena kao zločinka

Viktorijansko je doba, između ostalog, obilježeno i određenim brojem ženskih ubojica (Amelia Dyer, Mary Ann Cotton, itd), koje su uvelike narušavale dominantnu sliku žene kao brižne majke, dobre supruge i kućanice. Ubojstvo koje je počinila žena predstavljalo je vijest koja je posebno sablažnjavala ondašnju javnost. Žene ubojice bile su smatrane ekscesima, a većina njih je redovito završavala u psihijatrijskim ustanovama u kojima su bile podvrgnute različitim oblicima zlostavljanja, uključujući seksualno. Pacijentice su se najčešće „liječile“ pomoću sredstava za čišćenje u smislu potrebe za pročišćavanjem tijela ili pak sapunastom hranom, a nerijetko i ozljeđivanjem, a sve s ciljem umirivanja uzavrelog duha.[ii]

Ovu temu prikazuje i Atwood u scenama „liječenja“ u kojima je Grace vezana za stolicu ili zatvorena u sanduk poput lijesa s malim otvorom za zrak. Nakon izdržavanja devetogodišnje zatvorske kazne, Grace je neko vrijeme provela u umobolnici Provincial Lunatic Asylum u Torontu, gdje je bila lak plijen za seksualnu eksploataciju, ponajprije od strane bolničkog osoblja. U formi kratkih i isprekidanih scena snimljenih u maniri video spota, redateljica prikazuje pohotnog bolničara koji rukama klizi po njezinim bedrima, dok ona mahnitalo vrišti, zavezana za stolicu. Ovime serija Alias Grace otvara još jedan iznimno zanimljiv i neistražen aspekt povijesti, koji nadilazi same rodne okvire te otvara niz pitanja koja su itekako prisutna i u današnjem društvu.

Što je bilo poslije….?

Nakon trideset godina provedenih u zatvoreništvu, 1872. Grace je puštena na slobodu i od tada joj se gubi svaki trag. Tek posljednje scene pružaju određeni zaključak, u širem smislu, tako što prikazuju glavnu junakinju udanu za Jamieja Walsha (Stephen Joffe), dječaka koji je pomagao na Kinnearovom imanju i koji je bio smrtno zaljubljen u Grace.

Međutim, nitko ne zna što se uistinu dogodilo s Grace Marks. Priča o najpoznatijoj kanadskoj ženi ubojici dugo je okupirala javnost. Stoga nije ni čudo da su se još 1952. godine počeli otkrivati novi detalji vezani uz njezin slučaj. Mnogo je spekulacija i nagađanja o tome koja je bila njezina krajnja sudbina.

U okviru navedenog roman Margaret Atwood predstavlja fikciju koja čini okvir u kojem se propituje klasa, kazna i društveni odnos prema ženi. Ovaj je roman u mnogočemu, prema nekim kritičarima, čak i strašniji od Sluškinjine priče jer prikazuje stvarne događaje, odnosno vrijeme ilegalnih pobačaja i njihovih užasnih posljedica, nezaštićeni društveni položaj žene te osuđenost na vječni položaj Druge. Čak i unutar iste klase, žene su doživljavane kao neravnopravne, a samim time su automatizmom svrstavane u kategoriju podčinjenih. Na taj način, obiteljski odnos prema ženama prelijevao se na šire društvene okvire. Tako je u slučaju mlade Grace očevo seksualno zlostavljanje kasnije zamijenjeno zlostavljanjem u mentalnoj ustanovi i zatvoru. 

Gracein ionako težak rodno i klasno uvjetovan položaj dodatno je otežan stigmom ubojice. Time je stekla poziciju apsolutne izopćenice koja je iskakala iz svih mogućih okvira koji su bili nametnuti ženama, od kojih se neki i danas nastoje nametnuti. Zbog svega navedenoga ova priča, premda dijelom pripada povijesnom narativu, itekako pruža uvid u budućnost, odnosno što se može dogoditi ukoliko današnje društvo popusti pred pritiskom konzervativnih snaga, posebno po pitanju mogućnosti pristupa pobačaju. Atwood nam živopisno prikazuje što se događa uslijed uskraćivanja prava zbog nečijih represivnih, ali vrlo često i dvostrukih moralnih standarda, ali isto tako što se događa ukoliko većina pristane na kompromisnu šutnju.      

 

[i] Osim ove dvije knjige, napravljena je i animirana adaptacija Atwoodine priče pod naslovom Wandering Wanda.

[ii] O uvjetima u ustanovama za mentalo oboljele pisala je američka novinarka s početka stoljeća Elizabeth Cochrane Seaman, poznatija kao Nellie Bly.


Povezano