Manje više svake godine (2007, 2008) proces je isti: Pratim redatelje/ice, autore/ice i glumce/ice koji imaju talenta, karaktera i mozga, odnosno njihov rad. Također, pogledam što ljudi koje cijenim (iz različitih područja) pišu i/ili preporučuju. Paralelno uvijek ide i samostalna potraga, te onda filtriranjem nastaje ovakva lista.

Redateljica ima sve više, pa tako i dobrih ženskih likova.

Naravno, rijetko koji da ćete imati priliku vidjeti kod nas u redovnoj distribuciji. No da ne bi trebale/i potrošiti sate kopanja po netu za suvislim filmovima ili bar suvislim ženskim likovima u njima, evo kratki pregled onoga što je meni zapelo za oko u 2010.

Prvo da podijelim packe. Od filmova koji su bili jako razvikani i koji su jako visoko ocijenjeni Kick-Ass mi je bio toliko nasilan da mi je na kraju bio potpuno bezveze, a I Am Love sa Tildom Swinton mi je takvo intelektualno preseravanje da vam to ne mogu opisati. I onda još taj silan seks bi kao trebao biti hot i nesputan, to bi sve kao trebala biti neka poezija, a sve tako proračunato. Možeš ti biti i pametan i bogat i hedonist i načitan, dragi moj redatelju Luca, al’ sve je to meni hladno. Jedina dobra scena mi je scena panike na kraju, ali to je odmah zasrano predugim cmoljenjem služavke. Ma. Ako ste već freak za Tildom kakav sam ja, pogledajte malo stariju, a ne razvikanu Juliu. A najveće govno koje sam pogledala ove godine je After.Life. Christina Ricci, what the fuck are you doing?
A sad u vedrije teme!

Komedije

Htjela bih istaknuti romantične komedije redateljica Nancy Meyers It’s Complicated i Going the distance Nanette Burstein (ne mogu vjerovati da je nakon onako genijalnog dokumentarca spala na ovakvu komediju, al’ hajd, bolje išta nego ništa, ostaje utjeha u obliku sporedne uloge Christine Applegate). A kako sam ja sucker totalni za likom i djelom Michaela Ceraa tako su mi Youth in Revolt i Scott Pilgrim vs. the World bili ultra zabavni, toliko da sam potpuno propustila šovinizam u ovom potonjem, ali naknadno čitajući kritiku, moram reći da ima tu nešto. Još dva lagana, a pametna i zabavna filma bili su mi The Invention of Lying i Easy Virtue.

Biografski filmovi

Od filmova povijesnih tematika naprosto me oduševio The Last Station, koji opisuje meni do sada ne toliko poznat život Lava Nikolajeviča Tolstoja. Valja spomenuti i Creation (o životu Charlesa Darvina), a jedno 5 godina sam zakasnila na Malickov The New World u kojem me ta Pocahontas totalno začarala, pa sam odlučila da ću jednom malo ići istraživati njenu priču. Dokumentarac pak American: The Bill Hicks Story je must see.

Film koji najsuptilnije ove godine razotkriva uloge žena u nedavnoj povijesti je film o djetinjstvu i mladosti Johna Lennona – Nowhere Boy, a riječ je o dugometražnom prvijencu (fotografkinje) Sam Taylor-Wood. Ona se eto odmah i udala za glavnog glumca ovog filma i nedavno rodila, tako da, iako se nadam da griješim, nekako predviđam da je više nećemo puno vidjeti i čuti. Još jedna fotografkinja se upustila u filmaške vode: Floria Sigismondi režirala je The Runaways, film o Joan Jett i iako ga vrijedi pogledati, nisam njime zadovoljna. A uvjerljivo najgora biografija dolazi od Mire Nair, koja je radila film Amelia o Ameliji Earhart. Imati Hillary Swank i tako zajebati i ispeglati film do ljigice… gotovo neoprostivo. Moram priznati da ne mogu odoliti da u ovu kategoriju stavim i Social Network, koji mi je baš fino legao.

Drame

Inception mi je sve razine svijesti još više rasturio nego Avatar godinu prije, a i da ga nisam skužila Ellen Page bi mi u njemu bila dovoljna. Dva sporedna ženska lika u The Ghost Writeru su mi bila famozna, a dva najbolja filma redateljica 2009. godine su Fish Tank (r. Andrea Arnold) i Winter’s Bone (r. Debra Granik), pa kako prošle godine nisam radila ovakav pregled, dugujem im bar spomen. Pet dobrih nedokumentarnih filmova o sjebanosti našeg trenutnog svijeta su mi bili i Metropia, Harry Brown, Greenberg (Jennifer Jason Leigh radila na scenariju),  Cold Souls (režirala Sophie Barthes) i Never Let Me Go (Alex Garlandovska priča u kojoj glume Carey Mulligan, Keira Knightley, Sally Hawkins, Charlotte Rampling).

Što se tiče lezbijskih i gay tema, mislim da bi 2010. trebala ostati zapamćena po tome da su se desila dva vrhunska dramska, a opet toliko komična/zabavna filma sa prvom klasom glumačkih zvijezda u glavnim ulogama. To su The Kids Are All Right (r. Lisa Cholodenko, Annette Bening+Julianne Moore) i I Love You Phillip Morris (r. Glenn Ficarra, John Requa, Jim Carrey+Ewan McGregor).

A sad, napokon

Top 10 najboljih filmova i ženskih likova u 2010.

10.  mjesto dijele Paper Man (r. Kieran Mulroney, Michele Mulroney) i Leaves of Grass (r. Tim Blake Nelson!)

Zato što su smiješni, krasni i sjebani i to pokušavaju rješiti na jako čudne načine.

9. Whip It (r. Drew Barrymore)

Zato što je ovo pravi kick-ass grrrl power.

8. Please Give (r. Nicole Holofcener)

Zato što je svaki lik (a svi osim jednog su žene) tako fino portretiran. Ah, ta s*ebana njujorška atmosfera.

7. True Grit (r. Ethan Coen, Joel Coen)

Zato što ako ovo nije najfeminističkiji film godine, ne znam koji je.

6. Black Swan (r. Darren Aronofsky)

Zato što tako fino opisuje to stanje i cmoljenje sa kojim se uglavnom poistovjećujemo: ‘Oh, I’m only human, it’s beyond me’. Nisi, sunce mu kalajsano. (I zato što Aronofsky kod mene ima dosta kredita.)

5. Room in Rome (r. Julio Medem)

Zato što je tako teško pratiti Medemovu klasično krasnu vožnju na koju
uputi naš mozakdok su dvije krasne žene NON-STOP gole u kadru.

4. Agora (r. Alejandro Amenábar)

Zato što je žena rekla da se Zemlja vrti oko Sunca još tamo negdje u vrijeme nakon Isusa. I ovo je film o njoj.

3. Somewhere (r. Sofia Coppola)

Zato što je ovo pravi humor.

2. Pyramid Code (r. Carmen Boulter)

Zato što je matrijarhat kada žene i muškarci zajedno vode i brinu za cjelinu i Zemlju, a patrijarhat kad su žene i Zemlja isključeni. Zato što je kanadska sveučilišna profesorica napravila dokumentarni serijal od 5 epizoda u kojima se nalazi još puno lijepih i zanimljivih istina. (Možete gledati i online.)

1. Catfish (r. Henry Joost, Ariel Schulman)

Zato što je ovo najbolji real-life dokumentarac ikad. Ovo je triler. Ovo je drama. Ovo je komedija. Ovo je ogledalo. Ovo je prava Društvena mreža. Ovo je na toliko nivoa da očekujem da se radovi iz sociologije pišu o ovome. I zato što su prave priče nevjerojatnije od izmišljenih.

Eto, to je najbolje od onog što sam ja gledala, nadam se da ćete uživati u preporukama!