Feministički klasici nisu dio mainstream kulture, nisu filmovi na koje ćete naići u kinima, na televizijskim ekranima ili odjelima multimedije. No ukoliko se ipak susretnete s nekim od sljedećih naslova, ne oklijevajte i zalijepite se za ekran.
Kriteriji za navedene filmove bili su: fikcionalni su, sadrže ženske glavne likove, djela su redateljica i prenose ideju slobode. Neke od njih već smo i spominjali/e, ali ne škodi ponoviti.
Školjka i svećenik (La coquille et le clergyman; 1928)
Nasmiješena gospođa Beudet (La Souriante Madame Beudet; 1922) te Školjka i svećenik rani su radovi Germaine Dulac, redateljice i članice pariške avangarde 1920-ih. Riječ je o prvim primjercima radikalne eksperimentalne feminističke kinematografije i opusu koji je antipod nadrealističkoj umjetnosti francuskog bratstva.
Potonji film, interpretacija istoimene knjige Antona Artauda, vizualno je domišljata kritika patrijarhata, države, Crkve i muške seksualnosti. U srcu filma duboko je subverzivan ženski lik koji se opire moći kralja i požudi svećenika. Kultna scena filma gorući je grudnjak koji protagonistica podiže u zrak i preteča je mnogo kasnijeg aktivizma.
Ovo nadrealističko remek-djelo, nadrealisti su ismijali na premijeri, pritom dobacujući autorici: „une vache“ (krava), a Britanski odbor filmskih cenzora zabranio ga je uz obrazloženje: “Ovaj film je toliko enigmatičan, da je gotovo besmislen. Ako postoji smisao, on je nesumnjivo za osudu. “
Marianne i Juliane (1981)
Film se djelomično temelji na stvarnim životima sestara Christiane i Gudrun Ensslin, koja je kasnije postala važna članica Frakcije Crvene armije. Kroz niz flashbackova, film dokumentira djetinjstvo i kompleksan sestrinski odnos između novinarke i aktivistkinje te istovremeno istražuje odnos državne represije i obiteljske krivnje.
Autorica Margarethe von Trotta, redateljica je Novog njemačkog filma, koji se često suočavao s represijom države. Njezini rani filmovi istraživali su psihološke odnose između žena, često između sestara ili bliskih prijateljica. U Marianne i Juliane (aka Njemačke sestre) pruža jedinstvenu, žensku perspektivu na razdoblje nasilja u zapadnonjemačkoj poslijeratnoj povijesti te ukazuje na doprinose ženskog aktivizma.
Pitanje šutnje (De stilte rond Christine M; 1982)
Radikalan feministički film nizozemske redateljice Marleen Gorris o ubojstvu prodajnog savjetnika koje su isplanirale tri žene: nijema kućanica, brbljava konobarica i poslovna tajnica. Prije suđenja, angažirana je psihijatrica za procjenu njihove psihičke stabilnosti. Film pomno istražuje promjenu njezinog stava, od potpunog nerazumijevanja do identifikacije s optuženicama.
Tijekom suđenja, psihijatrica, svjedokinje i same optuženice, počnu se spontano smijati te ih izbacuju iz sudnice. Njihov maničan smijeh ne prestaje ni kad ih odvode, a muškarci u sudnici prate ih zbunjenim pogledima. Reakcije tadašnje publike bile su podijeljene na sličan način: žene su ga shvaćale, muškarci su ga prezirali.
Born in Flames (1983)
https://www.youtube.com/watch?v=KgUU41D4T7g
Niskobudžetni, dokumentaristički sniman film Lizzie Borden, nekoherentne linije pripovijedanja koji uključuje amaterske snimke prosvjeda, rekonstrukciju događaja i isječke informativnih TV emisija. Ta kombinacija niskih financijskih sredstava, vatrenog soundtracka sa ženskih piratskih radio postaja i uglavnom amaterske glumačke ekipe, daje ovom filmu, bogatom ženskim likovima, surov finiš.
Kad Adelaide Norris, afroamerička lezbijka, feministkinja i sindikalistkinja, umre u pritvoru, žene se udružuju u borbu protiv državne opresije. U središtu filma, koji je istovremeno i hommage važnom doprinosu afroameričkih žena, njihove su organizacije i kreativnost njihovog aktivizma.
Sponzoruše (The Gold Diggers; 1983)
Film Sally Potter, žanrovski je i tematski slojevit. Crno-bijeli film izraženog kontrasta, s elementima avangarde, art filma i agitpropa, nudi beskompromisan pogled na moć patrijarhata i odnos između kapitalističke ekonomije, žene kao ikone i žene kao objekta razmjene.
Odnos između dviju protagonistica, Afroamerikanke i bjelkinje, ističe složen odnos između roda i rase, ali i odnos između kapitalizma i kolonijalizma. Kroz analizu samog filma, njegove povijesti i ideološke potencije, djelo se bavi i snagom slike, referira na rani film, ali i inkorporira aspekte feminističke filmske teorije, uključujući i koncept male gaze-a (objektivizacija žena na filmu).
Film je poznat i po svojoj isključivo ženskoj glumačkoj i tehničkoj postavi.
Bez krova i zakona (Sans toit ni loi, 1985)
Na francuskom jugu, u jarku, pronađeno je smrznuto tijelo mlade žene. Taj enigmatičan uvod slijedi niz flashbackova ljudi koji su komunicirali s pronađenom djevojkom, Monom, posljednjih tjedana njezinog života.
Filmovi Agnès Varde uvijek portretiraju snažne žene, no prikazom žene koja odabire život na margini društva, stvorila je revolucionaran lik. Monina uloga je zapravo ‘rodni grijeh’, jer je vrsta slobode koju ona živi rezervirana za muškarce. Film istražuje stavove ljudi prema ženskoj skitnici: seksizam muškaraca, razumijevanje žena, ali i zavist.
Društvo strankinja (The Company of Strangers; 1990)
Film Cynthije Scott, temeljen na istinitim pričama, o mješovitoj grupi žena 70+, među kojima su Indijanke, udovice iz srednje klase, lezbijke i redovnice, na zajedničkom putovanju. Kada njihov voditelj ‘pukne’ negdje u ruralnim dijelovima Québeca, prisiljene su upoznati se i surađivati za zajednički opstanak.
Njihovi međusobni razgovori obrađuju teme poput starenja, rasizma, celibata, ljubavi i braka. Riječ je o inspirativnom filmu o duhu žene koji nadvladava iscrpljenost, ekstremne vrućine i glad.
Žena-lubenica (The Watermelon Woman; 1996)
Poput prijašnjih kratkometražnih uradaka, i navedeni film Cheryl Dunye, spoj je stvarnog života i fikcije, s nekoliko likova, poput Cheryl i njezine majke, koje glume same sebe. Njezin izraz za ovaj originalan žanr je „Dunyementary“.
Riječ je o potrazi redateljice za mitskom afroameričkom glumicom koja se pojavljivala u filmovima u tridesetima, tzv. Ženom-lubenicom. Cheryl postepeno otkriva niz afroameričkih hollywoodskih glumica, izbrisanih iz povijesti (neke su fikcionalni likovi, neke su stvarne osobe).
Spajanje stvarnog i izmišljenog, miješanje persone i performansa, kombinacija stvarne arhivske građe i rekonstruiranih materijala, otvaraju filozofski problem reprezentacije stvarnog, ali i ukazuju na političku važnost govora o zanemarenoj strani povijesti.
Dan kada sam postala žena (The Day I Became a Woman; 2000)
Tri ženske priče satkane su u film iranske redateljice Marzieh Meshkini. Prvo upoznajemo Havu čiji se deveti rođendan približava. To je u iranskom društvu obično trenutak u kojem se oprašta od djetinjstva i prestaje igrati s dječacima. Drugi dio filma posvećen je Ahoo, mladoj ženi koja se usprkos protivljenju obitelji natječe u biciklističkoj utrci. Kraj filma rezerviran je za Hooru, stariju ženu koja započinje veliki shopping svih stvari koje nikada nije imala. Svaki portret pokazuje razočaranje i frustrirajuće želje iranskih žena.
Žena bez glave (La mujer sin cabeza; 2008)
Film Lucrecie Martel o sredovječnoj ženi iz srednje klase, koja nakon prometne nesreće, zbog koje je pretrpjela potres mozga, počinje sumnjati da je ubila dječaka. To je istovremeno i politička parabola koja se bavi pitanjem „nestalih“: tisuće sindikalista/kinja, aktivista/kinja i studenata/ica pristaša ljevičarskih ideja kojima se izgubio trag u sedamdesetima za vrijeme argentinske diktature.
Film je strukturiran tako da publika dijeli zbunjenost i frustracije s Vero, središnjim likom. Kao i kod nestanka dokaza u slučaju ubijenih tijekom diktature, istina se nazire samo u mozaiku koji čine ostaci dokaza i polu-istine. Iako Vero (ni publika) ne saznaje istinu, u procesu svog traganja otkriva mehanizme moći i kontrole koji vladaju u društvu. BFI…