Kad je Taylor Swift u podcastu svog dečka ljetos najavila svoj novi album The Life of a Showgirl, mislio sam da se moji snovi ostvaruju: savršena tema, rasipna, glembajevska, pop, six, squish, uh-uh, Cicero, Lipschitz, sjaj i bijeda kurtizana! Takva je očekivanja Taylor svesrdno podupirala promotivnim fotografijama na kojima pozira polugola, u mrežastim čarapama, s kilama šljokica i perja raznorodnih životinja, na glavi joj bob Catherine Zeta-Jones ili raskošni headpiece, dok zavodnički gleda u kameru, ready for her close-up. Album je obećavao seksi Taylor pod svjetlima reflektora, ali i život u afteru i backstageu, scene u garderobi, očaj showbiza i suze pred ogledalom. Nešto poput drame dekadentne Sally Bowles sa šiškama u obliku slova M s McDonald’sa koja se jebe s kim želi i kad želi, prateći putem otprilike koreografiju dok se u pozadini uspinje fašizam, ili možda ispovijesti i prepucavanja drag kraljica u werkroomu RuPaul’s Drag Racea.
Veselio sam se i novim eksplicitnijim ili napaljenim pjesmama, ali bio sam još uzbuđeniji zbog toga što još od „Nothing New” čekam da se rastvori tema iscrpljenosti stalnim renesansama te straha od budućnosti i dolaska nove, mlađe, da se istraži paleta nesigurnosti koje dolaze s nadmoćnom pozicijom koju Taylor ima u pop-glazbi. No potpuno sam, kao i Taylor, promašio i ton, i temu, i mjuzikle: nikakav Chicago ili Cabaret, nego Cats iz 2019. Moj se san pretvorio u kolektivnu noćnu moru u kojoj nam Taylor, kao Klaudije danskom kralju, u uho toči otrov: ne da nas ubije, nego da nas informira o divovskom penisu Travisa Kelceja.
Za razliku od ostalih respektabilnih medija koji su tekst o albumu objavili nekoliko sekundi nakon što je izašao, ja mjesecima nisam mogao smoći snage da isto učinim za VoxFeminae. Naime, pokazalo se da je album toliko dosadan da ga ne mogu slušati dovoljno da bih ga entuzijastično i minuciozno analizirao kao stručnjak za Taylor kakav jesam. Nije mi preostalo ništa drugo nego da sasvim površno pokušam dijagnosticirati probleme kroz par pjesama te Taylor Swift, sebi ili drugima preporučiti kako dalje nastaviti sa životom.
Problem: Da, ja sam ponovno pročitao Hamleta čim sam na popisu pjesama vidio spomenuti naslov, što se vidi iz vrlo prirodne šale od koje je prošlo nekoliko rečenica, a isto je to trebala napraviti i Taylor dok je pisala pjesmu. Iako se tu i tamo posluži pokojim citatom ili parafrazom, radi se o toliko općenitim mjestima koja su se mogla naći u bilo kojoj njezinoj pjesmi i funkcionirala bi jednako neutralno. Jednako je vješto mogla rimovati oven – coven, bell jar – guitar i Lazarus – glamourous pa pjesmu nazvati „The Fate of Sylvia”.
Osim toga, nažalost, ova pjesma nije o Ofeliji, nego o Hamletu – i to o maskulinom frajeru kojeg ne zanimaju osveta, okultno ili mama, samo cura, što je veliki pomak jer je prije imao velikih problema s melankolijom i vlastitom seksualnošću. Pet stoljeća kasnije psihoterapija je na Hamletu odradila svoje, tko se još sjeća epidemije muške usamljenosti?, ali to što Ofelija nema nikakav utjecaj ni na što u svom životu uspjelo je ostati nepromijenjeno. S obzirom na to koliko se puta u pjesmi pojavljuju pasivni stihovi poput „all because you came for me”, „you saved my heart” ili „you dug me out of my grave”, čini se da se feminizmu baš i ne piše dobro – sisters are not doing it for themselves. Velika šteta za Ofeliju, a tek za sve druge cure!
Preporuka: Kako dalje? Dosta lako, samo treba naučiti koreografiju, jer ova je pjesma zapravo pravi banger (obećavam da druge nisu). Poruka za Taylor: čitaj žene, kreni s Penelopejom?
Problem: Teško je ozbiljno shvatiti pjesmu koja zvuči kao nacionalna kampanja protiv zlostavljanja na internetu i započinje stihovima „everybody’s so punk on the internet / everyone’s unbothered ‘til they’re not / every joke’s just trolling and memes / sad as it seems, apathy is hot”, uz tužne note pianina. Zamišljen kao ranjiva balada s ironičnim elementima, ovaj je poetski uradak formalno i sadržajno preblizak zadaćnici starmalog djeteta koje na satu izgovara rečenice poput „prije su ljudi poznavali svoje susjede, danas svi samo gledaju u mobitel” i sluša Arsena Dedića.
Osim milenijalskog zgražanja i žudnje za zlatnim vremenima (aurea aetas, rekli bismo starmalo dijete i ja), ova se pjesma vrti oko tjeskobe reprezentirane stihom „I’ve been dying just from trying to seem cool”, što je svakako težak teret, ali… Taylor možda nije bila kul u osnovnoj školi prije dvadeset godina (neke rane nikad ne zacijele), možda nije svima kul ni danas, ali ona je najveća živuća zvijezda; nije sestra autsajderka, nego nedodirljiva trendseterica. Sindrom najstarije kćeri iz naslova obećava iskustvo s kojim se mnoge mogu poistovjetiti, no Taylor kroz pjesmu prorađuje neke sasvim nepovezane boljke, pa čak i sindrom najmlađeg djeteta, kako bi u sve ovo uključila i svog zaručnika. I sasvim je u redu biti nesiguran_na i pisati o tome, ali što ako to djeluje kao da si mentalno i umjetnički zarobljen_na u tinejdžerskim godinama i identificiraš se s Wertherom? „I have been afflicted by a terminal uniqueness” zvuči upravo tako.
Preporuka: Slušati u stanju grandioznog pijanog očaja dok u regresiji plačeš za jednostavnijim vremenima kad je najveći problem bio kako do sutra naučiti napamet „Povratak” Dobriše Cesarića, pa izgovaraš nešto poput: „Isuse bože, tek sad razumijem ovu pjesmu, mi jednostavno nismo bili dovoljno zreli da to tad shvatimo, e vidiš, trebala bih opet pročitati lektire, npr. Malog princa…”
Problem: Za neupućene, kratak uvod u ovaj diss track: naslov pjesme upućuje na to da se radi o Charli XCX koja u pjesmi „Sympathy is a knife” otvara temu kompliciranih osjećaja koje u njoj budi jedna druga zvijezda, navodno Taylor, a radi se o mješavini ljubomore, ranjivosti, paranoje, čak i schadenfreude, što sam guglao kako bih bio siguran da ispravno koristim riječ i ispostavilo se da da! Nije lako ni javno ni privatno dijeliti tako nelaskave informacije o sebi, ali nekad se isplati, što smo vidjeli i s pjesmom „Girl, so confusing”, u kojoj Charli XCX zdvaja nad svojim odnosom s (neimenovanom) Lorde. Tri tjedna nakon izlaska pjesme dobivamo i remix u kojem Lorde, umjesto da se uvrijedi, kroz svoje stihove priznaje da su i nju mučile slične misli i da ni sama nije sigurna tko tu koga voli ili mrzi. Umjesto diss tracka, cure su ogolile svoje nesigurnosti i pred svima razgovarale o svojim osjećajima!, što je rezoniralo s velikim dijelom publike.
Problem Taylorine pjesme pak možemo promatrati iz političke i estetske perspektive. Naravno, ako se načas pravimo da je to moguće odvojiti, što ja želim samo kako bih elegantno mogao preskočiti analizu složenih odnosa moći, kulturnog, socijalnog i doslovnog kapitala te identitetskih odrednica obiju pjevačica, o čemu na društvenim mrežama ima već dovoljno materijala. Fokusirat ću se samo na to koliko je Taylor traljava u svom pokušaja da bude mean girl: toliko da je jedini dobar read onaj koji se pripisuje Charli („I heard you call me ‘Boring Barbie’”).
Pristup temi koji je Taylor odabrala ponovno nas vraća u srednju školu (neke u klupe, mene na katedru) i podsjeća me na izazove s kojima sam se susretao na svom radnom mjestu kad bi šaljiva i verbalno okretna djeca zezala štrebere_ice koji bi im odgovorili na razini „stavi si to mami u čušpajz” ili „što govoriš, to postojiš”. Znao sam koga moram upozoriti na ponašanje, ali jedva sam se suzdržavao da ne prasnem u smijeh i vrlo se nefeministički složim s malim zlostavljači(ca)ma. Tako se osjećam kad razmišljam o popularnoj curi Charli i štreberici Taylor koja na melodiju prikladno blisku pjesmi „Teenage Dirtbag” pjeva kako joj je zapravo baš simpatična Charlina opsesija njome, da se nijednom dečku nikad nije toliko svidjela, baš kao da ima crush na nju te dodaje – „it’s kinda making me wet”. Da bar, ali ne, realističnije je da se upišala jer ova pjesma sa sapfičkim pošalicama i zvuči kao da je inspirirana tantrumom trogodišnjeg djeteta.
Preporuka: Zadnji poetski obračun koji je Taylor imala s nekom ženom bio je 2010. godine s pjesmom „Better Than Revenge”. Zbog stiha „she’s better known for the things that she does on the mattress”, situacija je eskalirala i publika se okrenula protiv Taylor, koja je naknadno promijenila stihove u benigniju varijantu: „he was a moth to the flame, she was holding the matches”. Dijeljena odgovornost zbog prevare i usporedba s moljcem jednostavno nemaju isti emocionalni naboj kao slatšejmanje, pa ne mogu a da se ne zapitam: mora li ženski bijes biti skroz politički korektan da bi se dopustio? Uživajte u originalu!
Problem: Svaka se zvijezda Disneyja ili Nickelodeona kad-tad želi otrgnuti od svog good girl/boy imidža, s više ili manje uspjeha, ali prijelazna faza uvijek je kontroverzna. I Taylor Swift je, sa svojih 35 godina, odlučila učiniti isto. Naravno, nije joj prvi put da se u svojim tekstovima referira na seksualnost, ali postoji suptilna razlika između „what if he's written ‘mine’ on my upper thigh only in my mind?” iz pjesme „Guilty as Sin” ili „carve your name into my bedpost” iz „Dress”, himne o žudnji, i usporedbe genitalija svog zaručnika s čarobnim štapićem u „Wood”. Može li išta biti manje seksi? Da, a evo i stihovanog dokaza:
Forgive me, it sounds cocky
He ah-matized me and opened my eyes
Redwood tree, it ain't hard to see
His love was the key that opened my thighs.
Kad sam bio dijete, htio sam psovati. Mama je meni i bratu rekla da se sakrijemo iza zavjese (vrlo lakanovski) i tamo govorimo što god hoćemo – i jesmo, smijuljili smo se u kutu izgovarajući sve prostote kojih smo se mogli sjetiti sve dok riječi nisu izgubile smisao. Upravo tako zamišljam Taylorin writing session za pjesmu „Wood”. Umjesto da postane napaljena loša cura barem na jednu pjesmu, Taylor gradi metafore o otključavanju, ne mogu to drugačije reći, pičke kurcem. Ako je ovako bilo u studiju, ne sumnjam da će djevojačka biti nezaboravna!
Preporuka: Potiskivanje.
Što sam preskočio? Taylorin pubertet, biografiju Elizabeth Taylor s Wikipedije (personal life, career, other ventures), bizarnu antikapitalističku odu obiteljskom životu u predgrađu te fantaziju o Kumu kroz ustrejtnjavanje pjesme „Father Figure” Georgea Michaela. Zašto je Taylor ovu paletu prožvakanih tema podvela pod zajednički nazivnik showgirl, pitanje je sad. Je li to zato što se okružila republikancima umjesto dečkima koji vole dečke i ikone? Hoće li se Taylorina poetika odsad temeljiti na usporedbama biljnog svijeta i genitalija ili je ovo bio kratak izlet u bećarce? I, možda najhitnije, kako da mi Ofelija prestane svirati u glavi? Vrijeme će pokazati, dotad, hrabrimo se mudrim riječima Barda: „Stalna na tom svijetu samo mijena jest”, samo se šalim, to je, naravno, Petar Preradović, ali ako Taylor priča gluposti, možda za promjenu mogu i ja?
