Taj dan naizgled je bio kao i svaki drugi. Pun krhke nade i slijepog očaja. Zrakom se zavodljivo širio miris friteze i znoja, a moja ispucana, masna kosa plesala je na povjetarcu, besramno otkrivajući poneki odbjegli štrcaj kombinacije kečap-senf. Završila je jutarnja smjena u Fresh Corneru (odmorište Vukova Gorica), a ja sam mamurna i s drugim danom menge junački izdržala svih osam sati. Blijeda kao krpa, crnih koluta ispod očiju – u gomili preplanulih turista koji su pohotno žderali hot-dogove i sendviče – bilo je nemoguće ne zamijetiti me dok sam drkala po mobitelu i zaljubljeno gledala fotku stidnih dlaka moje sarajevske simpatije.
Osjećala sam tada gorostasnu glad, i figurativno i doslovno, a trebala sam se čuvati za lagani ljetni ručak kod baxy. Da zaboravim na taj zov praznine, razmišljala sam o puno toga: dosadnom romanu još dosadnijeg hrvatskog sredovječnog pisca, roku za bijedno plaćenu kritiku, egzotičnom spoju luka, šunke i hrenovke koji se uselio u pore mojih dlanova, o tome kako ću se za nekih tjedan dana, nakon izleta u Sarajevo, opet pokunjeno vratiti u taj svježi ćošak pakla. Tik-tak, tik-tak. Prvo pojedem prisiljeno zelje i kobasice, a onda se životinjski nažderano izvalim na kauč, brže-bolje izvadim mobitel i manijakalno tipkajući nastavljam sexting.
Baxy odjednom proizvede zvuk sličan coktanju pa se trgnem da bih vidjela kako se iza sedamdesetpetogodišnje umirovljenice nadvija neka kreštavozelena sjena, koja, čini se, nema grudnjak i nosi bijelu potkošulju. Shvatim, pa to je ukazanje Charli XCX. ZDRAVO MARIJO RASKALAŠILA SI SE A PRIJE SI BILA POVUČENA, kaže Charli XCX. Izbezumljeno izustim KAJ, a ona odbrusi DVADESETJEDNOGODIŠNJA BALAVICE, stavi sunčane naočale, baci čik na mene i paf – nestane. I tako je službeno počeo moj brat summer, year, life?
Charli, stop making everyone brat (don’t stop)
Isprva sam bila baš zbunjena, nisam uspijevala shvatiti jesam li zbog toga ukazanja postala balavicom ili sam to ustvari bila cijelo ovo vrijeme, a Charli XCX mi je samo prikeljila tu dijagnozu. Da je proklinjem ili da joj budem zahvalna? Odgovor sam odlučila potražiti gdje drugdje nego u obrazovanju! Stoga sam isprintala lyricse svih pjesama s njezinog šestog studijskog albuma Brat iliti Derište i postavila se prema tome kao da se radi o zbirci poezije koju ću analizirati. Zvuk ću, logično, samo mrtvo hladno ignorirati. Pa postoji li uopće veća sreća od bjesomučnog kasapljenja teksta i cijeđenja svake naznake života iz njega? Teško!
Krećem onako kako jedino znam i želim – seksi i zadrto školski – čitanjem poetske strukture. Hihi! Derište se sastoji od petnaest pjesama, gdjegdje vezanog, ali uglavnom slobodnog stiha, odanog bježanju od izražajnih suvišnosti i lepršavog tila sugestije i metafore. Svoju formalno-stilsku i tematsko-motivsku energiju radije crpe iz chronically online diskurza nemarnih dnevničkih bilješki (na mobitelu?), neopterećeno zajedljivih poruka s frendicama ili quirky statusa na društvenim mrežama. Taj je suhi minimalistički krah jezika razdrman specificiranom osjećajnosti i percepcijskim mehanizmima lirskog derišta, kao i prigodnim baratanjem pjesmotvornim alatima.
Kreštava ironija i hiperbolom nabijena izravnost lirske junakinje iskače u obliku vrtoglavih zaokreta od drske retorike kučkastih, antitetičkih prozivanja i opaski ili izljeva samopohvala, pa sve do solidarnih bodrenja i ranjivih izlaganja vlastitih nesigurnosti. Sama građa pjesama-derišta mobilizirana je neurednim strategijama gradacije, izmjenjivanjem tvrdih aforizama, imperativa ili apostrofa s nesigurnijim, klimavijim retoričkim pitanjima i repetitivnim gomilanjem figura dikcije ili nedovršenih izričaja. Sav je unutarnji nered omeđen uvodnim kruženjem oko konteksta stvaralaštva lirskog derišta i njezinih utjecaja u pjesmi 360, u kojoj se pojavljuje stih „666 with a princess streak“, i završnim loopom partijanja u pjesmi 365, u kojoj je pak naopaka verzija stiha „Dial 999, it’s a good time“.
I’m your favorite reference, baby
Charli se dosljedno, zarazno i odrješito igra zadanim kontrastima u tonu i temi, domišljato pretapajući ili suprotstavljajući različite diskurzivne matrice naglašavanjem gibanja individualnog i osobnog iskustva u okolišu šireg konteksta (internetske, djevojačke) pop-kulture. Jedan od najistaknutijih postupaka postizanja strukturne i semantičke polifonosti uklapanje je niza referenci, od više ili manje eksplicitnih do autoreferencijalnih („I went my own way and I made it / I’m your favorite reference, baby“), koje često služe kao rastezljive smjernice za definiranje figure derišta, ali i svjesno promišljanje glazbenih konvencija, dinamike trendova i slave, silnica kreativnosti i pritiska unutar glazbene industrije.
Oni eksplicitni migovi odnose se na uklapanje motiva iz filmsko-glazbenog parakanona i internetskih mikrotrendova, čime se najočitije igra u Mean girls („All coquette-ish in the pictures with the flash on / Worships Lana Del Rey in her AirPods, yeah“). Pojavljuju se i imena Charlinih prijateljica i internetskih it-djevojaka, kao što je slučaj u 360, („Call me Gabbriette, you’re so inspired“, „I’m everywhere, I’m so Julia“), bliskih suradnica i suradnika koji su ujedno i glazbene simpatije („I wanna dance to me / I wanna dance to A. G. / I wanna dance with George / I wanna dance to SOPHIE / I wanna dance to HudMo“). Autorica, osim što pokazuje da je pažljiva, kreativna prijateljica i partnerica sa super ukusom, na taj način i kaotično trola i ismijava konvencionalne ideje o tome što bi trebalo biti kulturno važno i ozbiljno. Referencama u 360 ocrtava ono što je potrebno da bi se postalo zastrašujućom internetskom it-djevojkom – nije važna neosporna i velika slava, nego neki tip opskurnosti – a daljnjom karakterizacijom u Mean girls govori o tome koliko ona brzo može pasti u klišej i izazivati miješanje obožavanja i mržnje.
Od dosad navedenog posebno odskače drhtava i dirljiva So I, oda pokojnoj hiperpop divi, Charlinoj suradnici SOPHIE i njihovom prijateljstvu obilježenom napetosti strahopoštovanja, koje lirsko derište pažljivo secira:
Wish I’d tried to pull you closer
You pushed me hard, made me focus
Your words, brutal, loving, truthful
I was petrified
You’re a hero and a human
U pjesmi se nenametljivo i funkcionalno u stihove uvezuje naslov SOPHIE-ine poznate balade It’s Okay To Cry. Charli pritom uspijeva i formalno i sadržajno odati počast utjecaju pokojne umjetnice na svoj privatni i profesionalni razvoj.
I’m just a girl
Općenito, složena i teško uhvatljiva, patrijarhalno uvjetovana dinamika ženskih odnosa nimalo laskave internalizirane mizoginije i neurednog odnosa prema samoj sebi uslijed nepokolebljivih pokušaja opstanka na glazbenoj sceni zasigurno je jedna od sočnije i pametnije obrađenih tema koja me svojim lukavim strategijama potpuno izula iz cipela. Upravo se u tom kontekstu šuljaju i ranije spomenute, manje eksplicitne reference na druge žene čije opise, doduše, i nije tako teško povezati s imenom ako se dovoljno dugo bilo udubljeno u bespuća interneta i tračeve o povijesti pop-rivalstava. Obožavam tračeve, ali prezirem biografistička čitanja pa ovo predstavlja veliki sukob interesa. Jedino mi preostaje umiljato zamoliti za razumijevanje mogućih nedosljednosti mojem obožavanju i/ili preziru!
Sympathy is just a knife, koja bi se površnijim čitanjem lako mogla obilježiti kao neka diss traka upućena planetarno poznatoj pjevačici koja je bila u vezi s neodoljivo odvratnim frontmenom benda u kojem je i zaručnik autorice ove pjesme bubnjar (LOL). Zvuči kao dobar čaj, ali i već dozlaboga izlizan. Međutim, pjesma je, hvala svemiru, sve samo ne taj prvoloptaški mizogini bućkuriš. Lirsko derište kiselo cijedi, propituje svoju izjedajuću ljubomoru gradeći dinamiku pjesme na temelju oštro izrezanih suprotnosti između sebe i lirskog objekta, pri čemu se dramatični „napadi“ upućuju isključivo samoj sebi, u funkciji uslojavanja vlastitog kompleksa manje vrijednosti:
‘Cause I couldn’t even be her if I tried
I’m opposite, I’m on the other side
I feel all these feelings I can’t control
Oh no, don’t know why
All this sympathy is just a knife
Why I can’t even grit my teeth and lie?
A da cijela stvar bude još bolja, pogledajte vi taj prekrasni, samosvjesni i maestralno zjapeći izostanak not like the other girls tropa u koji je tako lako upasti baveći se ovom skliskom temom. Charli, kraljice moga srca!
Još jedan gorko-slatki tip ženskog odnosa zasnovanog na napetosti između prijateljstva i suparništva, naslaga projekcije kao obrambenog mehanizma, uslojava se u pjesmi Girl, so confusing, inače mojem apsolutnom favoritu. Vrlo brzo postaje jasnim da je osoba koja se apostrofira također dio glazbene industrije, a igranjem referencom na njezinu pjesmu Team („Think you should come to my party / And put your hands up“) da se radi o pjevačici Lorde. Tematizira se prijateljski odnos koji se nesigurno vrzma između međusobnog razumijevanja i uvažavanja, ali i nesigurnosti, defenzivnosti i kompetitivnosti koje su ukorijenjene u negativnu sliku o sebi („Sometimes I think you might hate me / Sometimes I think I might hate you“).
Kombiniranjem stihova koji su u službi smještanja i podcrtavanja nametnutog pritiska unutar šireg društvenog konteksta, koji forsira logiku žena je ženi vuk („People say we’re alike / They say we’ve got the same hair“), i onih vezivnih, ponavljajućih („Girl, it’s so confusing sometimes to be a girl / Girl, girl, girl, girl / Girl, how do you feel being a girl?“) sjajno se naglašava rodno dijeljena složenost tih zbunjujućih osjećaja, što doista izaziva naplavine empatije kod čitateljice. Remix verzija s Lorde dodatno rasteže mogućnost polifonije koju forma pjesme nudi, ali i pokazuje srednji prst rastućem otuđenju među ženama, dodatno podcrtavajući ideju otvaranja dijaloga između umjetnica i njihove međusobne podrške u dijeljenju iskustva objektivizacije i komodifikacije.
Pjesmama I might say something stupid i Rewind reflektor se još strože autoreferencijalno usmjerava na Charlinu klimavu poziciju kao glazbenice kojoj je čitavo desetljeće temeljito izmicao komercijalni uspjeh, uz samo pokoji kratkotrajni proboj tu i tamo. U tom se kontekstu čeprkaju teme opterećenosti vlastitim izgledom („I’d go back in time to when I wasn’t insecure / To when I didn’t overanalyse my face shape / Nowadays, I only eat at the good restaurants / But, honestly, I’m always thinking ’bout my weight“) i marketinškog spektakla kojeg je potrebno i uobičajeno raditi da bi se do tog velikog uspjeha došlo („I used to never feel embarrassed (Feel embarrassed) / When I call up the paparazzi / Everyone else does it constantly“).
Posebno je vrijedno to što se lirska junakinja pritom ne postavlja kao žrtva ili kao da je predobra za mejnstrim, nego ukazuje na svoj sram i žaljenje što nije postigla ono što je htjela, pritom ne prikriva i dalje živu želju da se ipak toga domogne: „I used to never think about Billboard / But, now, I’ve started thinking again / Wondering ’bout whether I think I deserve commercial success.“
Tema majčinstva s jedne se strane (I think about it all the time) raspisuje i propituje kroz istu prizmu straha zbog karijere za koju nije jasno ima li još šanse biti u usponu, načina na koje bi to iskustvo moglo preokrenuti sadašnji život – oduzeti slojeve slobode ili dodati zalihe znanja. Derište to sjajno izvodi gledanjem sebe i svoje moguće budućnosti tekstualno se poistovjećujući sa sadašnjosti svojih prijatelja, novopečenih roditelja: „I think about it all the time / That I might run out of time / But I finally met my baby / And a baby might be mine.“
S druge strane, pozornost se usmjerava i na odnos derišta i majke u pjesmi Apple, kaosu samoanalize i razvijenog eskapizma, čiji precizni i jasni stihovi o prenošenju generacijske traume s koljena na koljeno oduševljavaju na svim razinama (ne pretjerujem!):
I think the apple’s rotten right to the core
From all the things passed down
From all the apples coming before
I split the apple down symmetrical lines
And what I find is kinda scary
Stoga se upravo Apple može shvatiti kao žarišno mjesto cjeline koja raskrinkava izvor inače krovnih tema, istovremene potrebe za bježanjem i žudnje da se suoči, poveže, bude ranjivom. Samosvjesno, introspektivno i kontekstualizirano – I ride for you, Charli!
Going to the club but actually dying inside
Stalnim prijelazima iz atmosfere neumornog, drskog i šarenim samoljubljem osvijetljenog partijanja (360, Clubs classics, Von dutch, Mean girls, 365) u odvažne, blic-ranjivosti, i dalje u kodu ležernog, neobaveznog razgovornog stila zasićenog poštapalicama, stvara se iznenađujuće snažan dojam prisnosti i povezanosti s lirskim derištem koji je na razini onog slavnog upoznavanja rendom cure u wc-u tijekom izlaska. Derište u predasima od partijanja svoj stvarateljski dar i vještinu pokazuje u uprizorenju originalnih formalnih i relacijskih veličina jezika, tendenciji katalogiziranja konkretnih pjesničkih slika.
Nervozno se zaljubljuje i taj proces provlači kroz zanimljive meta aluzije na DJ-anje ili jezik (Talk talk, B2b) i romantizira vijugave, nepredvidljive putove svakodnevnog kretanja oksimoronskim spojevima privlačnog i odbojnog, prirodnog i artificijelnog, primitivnog i elitističkog, materijalističkog i platonskog (Everything is romantic). Vrlo je lako identificirati se s tim glasom koji vodi kroz pjesmu baš zato što, iako je grube i prevrtljive vanjštine, pitomo raskopčava vlastite proturječnosti i nedovršenosti, dopušta i širi prostor za neurednost, složenost i ružnoću, a da ne gleda svisoka na prevladavajuće girl core trendove ili perpetuira određeni ideal ženskosti i estetike izgleda. Čini se da svaka od nas može biti derište na svoj običan, razmrljan, oznojen način ako nemilosrdno i svojeglavo prigrli svoje rijeke srama i žudnji.
„Htjela sam skrojiti svoju hrabrost po mjerama vlastitih otkrića. Moj me identitet žuljao poput stezulje“, piše Dora Šustić u neosporno bratty romanu Psi, a ja vrtim taj citat po glavi u svježem ćošku pakla, dok nožem vadim središnji dio jabuke, gulim je, režem napola, vadim sjemenke, režem na ploške. Razmišljam o tome što da radim s tom etiketom balavice koju mi je Charli poklonila. Padne mi na pamet kada su mi pjesnikinje zbog mojih kritika negativnijeg prizvuka rekle da imam premalo iskustva da bih shvatila, kada mi je književna superzvijezda rekla da bih trebala prestati pisati jer sam premlada (i onda uvjeravala druge da lažem), kada mi je lik na radionici književne kritike rekao da imam premalo godina da bih imala mišljenje. Osjećam tu stezulju, ali prema Charli XCX: „Who the fuck are you? I’m a brat when I’m bumpin’ that.“ Pa nastavljam sjeckati. Cak-cak-cak.
