Ovotjedni MixFeminae posvetili smo novim feminističkim digitalnim performansima. Često na granici umjetnosti i amaterskih videa, ostavljamo vam da sud o ovim u najmanju ruku neobičnim izvedbama donesete sami/e!
Annie Abrahams – Angry women, 2012.
Inače doktorica biologije, Annie Abrahams se u jednom od svojih recentnijih i zanimljivijih cyberformansa, Angry women, obračunala s ustaljenim percepcijama društvenih uloga žena i umjetnica. Riječ je o livestreamu dvanaest paralelnih performansa dvanaest različitih umjetnica koje u jednom okviru ispoljavaju svoj gnjev do onog trenutka u kojem ga više ne osjećaju. Performans nije bio vremenski ograničen, završio je u trenutku u kojem je konačno postignuta potpuna tišina.
Eva i Franco Mattes – Reenactment of Marina Abramovic and Ulay’s Imponderabilia, 2007.
Eva i Franco Mattes, poznatiji kao umjetnički kolektiv 0100101110101101.org, su u sklopu virtualnog prostora Second Life izveli kultni performans Marine i Ulaya. Nastavljajući se na njihovu inicijalnu ideju testiranja tijela u kliničkom, ne i u rodnom smislu, Eva i Franco Mattes su koristeći sasvim drugi medij (virtualni prostor )za (re)izvedbu i društvenu intervenciju u potpunosti promijenili dinamiku originalnog performansa i to prvenstveno revalorizacijom njegovih izvornih preduvjeta – tjelesne prisutnosti, izdrživosti i intimnosti.
Brenna Murphy – yingyyangyhuman, 2011.
Služeći se napadno brzom zrcalnom izmjenom fotografija same sebe, Brenna Murphy u yingyyangyhuman izmješta kineski simbol ying yanga iz njegove originalne kulturne semantike da bi komentirala simetrično podvajanje sebe posredstvom digitalnih medija. Iako je riječ o jednostavnoj izvedbi utemeljenoj prije svega na preuveličavanju, vertikalno zrcaljenje moglo bi se tumačiti i kao svojevrstan citatSpace Seeing – Space Hearing Valie Export (1973-74).
Natacha Stolz – Interior Semiotics, 2010.
Natacha Stolz svoj kontroverzni performans započinje otvaranjem konzerve špageta obojenih u crnu boju, koje potom razmazuje po bijeloj majici u koju je odjevena. Nakon što izreže rupu u svojim hlačama, Stolz urininira stojećki i odlazi. Riječ je o svojevrsnom hommgeu feminističkim performansima iz sredine 70-ih, Interior ScrollCarolee Schneemann iSemiotics of the Kitchen Marther Rosler, a umjetnica ga je objasnila rekavši da je korištenjem konzervirane tjestenine kao pretjerano obrađenog proizvoda htjela aludirati na način na koji koristimo jezik; konzumiramo i probavljamo gotov ”proizvod”. Recepcija performansa je bila iznimno podijeljena, a izvan umjetničkih krugova video se mogao pronaći pod raznim, ne pretjerano laskavim nazivima, poput Dumb Hipsters and their art ili Girl smears self with spaghetti O’s and pees on the floor.
Petra Cortright – swickoof.mov, 2011.
Umjetnica Petra Cortright svoj rad temelji prvenstveno na tradiciji (auto)reprezentacije i istraživanja mogućnosti medija, čime se nadovezuje se na rad umjetnica poput Joan Jonas. Ekletičko presijecanje slike u swickoof.mov podsjeća na dijalog između formalne geste i vizualne manifestacije manipuliranog signala, kojeg je u svom radu Violin Power, 1978. prvi adresirao umjetnik Steina Vasulka.
