Bilo je jedno od onih popodneva kada smo sami kući, nastava je za taj dan završena, mi smo ili kod Darija na drugom, ili kod mene na petom. Roditelji su u Željezari, ne samo moji, ne samo njegovi, već roditelji sve djece iz naše zgrade. Doći će u kolonama u 3 i 15 i u pola 4 će iz svake od pedeset i šest garsonjera odzvanjati lupkanje escajga o tanjire.
Nakon što smo skupa našvrljali zadaće, odlučili smo da je dan savršen za pravljenje Kutka protiv dosade.
Zajedničkim naporima pomjerili smo ogromni ormar koji je bio potpuno prislonjen uz zid ‘dječije’ sobe koju smo zvali ‘iza paravana’. Zaista je to i bila – prostor paravanom odvojen od dnevne sobe. U dnevnoj su spavali roditelji, iza paravana brat i ja. Pomjerivši regal tek toliko da možemo ući u uski prostor između njega i zida, oslobodili smo si dovoljno prostora da na pod prostremo dvije spužve za plažu. Zadnju stranu ormara začas smo oblijepili posterima, onim kojim smo u datom trenutku raspolagali: Asterix i Obelix, Samantha Fox, Michael Jackson i FK Čelik. Potom smo kredama u boji iznad postera napisali ukrasnim slovima: KUTAK PROTIV DOSADE. Dario je potom strčao do svog stana, donio svoj dvokasetaš, jer ja sam imala samo takozvanu muzičku liniju koja je bila turbo cool, ali nezgrapna za uzani prostor koji smo si osvojili. Vratio se s kasetofonom koji se taman uklopio u kutak i posao je, časkom, bio završen. Ostalo je samo da se zavučemo, legnemo na spužve za plažu, pustimo muziku i čekamo tamo tri i petnaest ubijeđeni da sada napokon imamo prostor u kojem je dosađivanje zabranjeno.
Od Kutka protiv dosade do woolfovskog kutka za pisanje prošlo je mnogo godina, jedan rat i mnogo malih i velikih revolucija.
Prvi vlastiti prostor sa zidovima umjesto paravana dobila sam kad sam napustila rodni grad i došla u grad gdje ću studirati. Nizale su se godine intenzivnog seljenja i širenja podstanarske biografije. Prostor smo prvih godina dijelile nas tri, gimnazijske prijateljice i studentske cimerke. U jedan nismo smjele dovoditi muškarce, jer zidovi imaju uši, a komšije velike oči. U drugom smo uvrijedile stanodavca koji je došavši po račune vidio grudnjak bačen na neraspremljen krevet. U sedmom sam napokon osvojila vlastiti sto, dovoljno velik da na njega poredam sve što sam u tom trenutku čitala.
Pamtim ponos koji sam osjetila insistirajući na toj trampi u kojoj je cimer dobio krevet, a ja sto. Nije bilo važno gdje ću leći, spužva je bila dovoljna, važno je bilo gdje ću pisati. Ta moja ideja vlastitog stola kao vlastite sobe, to osvajanje slobode za rad, mahom neplaćen ili potplaćen, ali rad na sebi i iz sebe, pratila me sve do sadašnjeg prostora. Taj sto za računar i knjige danas je jedini lego kockama i plastelinom netaknut prostor slobode. Posljednjih devet godina radim kao freelancerka. Moj stol je i moj ured, i moj stan. I sloboda, i okov, istovremeno. Ujutro pišem sve ono što imenujem prilično neodređenim zajedničkim sadržiocem ‘tekstovi’, uveče pišem literaturu. Zaspim na ležaju najbližem stolu. Gdje spavati i danas je ostalo manje važno od gdje pisati, desetak godina starijim kostima unatoč.
Ideja o priči o ženskim sobama presrela me upravo na tom ležaju nadomak stola, jedne kasne noći ili ranog jutra, kada sam dotakla jastuk nakon višesatnog rada. Posmatrajući iz te perspektive sto, računar i knjige, potom šireći kadar na dječije igračke i robu svud po prostoriji, pokušala sam se sjetiti svih prostora u kojima sam radila, ali i prostora u kojima žive i rade moje poznanice, rodice, prijateljice.
Nakon nekoliko sati sna, javila sam se Bojanu sa idejom koju je objeručke prihvatio. Rijetko se kad moja kreativna energija tako savršeno poklopila sa nečijom. On je lovio kadrove, ja priče, a zapravo smo radili timski savršeno se nadopunjujući još od prvog snimanja, dok ni sami još nismo bili sigurni u kojim smjerovima se naša priča može razvijati. Šta će nas sve zateći na tom proputovanju različitim prostorima u kojima žive žene, djevojčice i djevojke, tek smo naslućivali, pokušavajući ispričati priču o osvajanju sloboda kroz osvajanje prostora.
Lamija i Bojan
Vjerovali smo da žene koje snimamo moraju biti raznolike, kako dobno, tako i profesionalno i interesno. Okom kamere snimili smo ih, na koncu, znakovitih trinaest. Najmlađa ima tri, najstarija osamdeset i jednu. Snimali smo predškolarku, učenicu, tri penzionerke, socijalnu radnicu, pravnicu, historičarku umjetnosti, aktivisticu, profesoricu engleskog, pjesnikinju, domaćicu, forenzičarku. Neke su živjele same, neke prostor dijelile s cimerkama, partnerima, mačkama, psima, djecom, unucima. Sve izuzev djevojčica i jedne odrasle sagovornice, imale su potrebu da se, makar u šali, pravdaju zbog fantomskog nereda u stanu. Sve, osim dvije žene, tražile su, makar u šali, Photoshop intervencije na izgledu portreta.
Očekivanja smo potvrdili kada su u pitanju djeca i žene u zrelim godinama. Pokazalo se da u tom uzrastu djevojčice i žene obično imaju posve svoj prostor. U prvom slučaju, roditelji im se sklanjaju i oslobađaju im ga, u drugom slučaju, prostor biva oslobođen sticajem okolnosti kada žene ostanu same, u našem slučaju nakon smrti supruga, te razvoda i odlaska sina iz kuće. Nakon što neko vrijeme kao omađijane gledaju u sav taj prostor ispred sebe, po prolasku prvotnog šoka, te žene ga napokon osvajaju i ne kriju koliko u toj slobodi, zapravo, uživaju.
Naše tumaranje kroz trinaest soba i druženje sa trinaest prekrasnih domaćica, pijenje trinaest kafa, nesova, kapučina, sokova i jedenje svih delicija koje su žene i djevojke iznosile pred nas, nije nam donijelo samo veliko i sasvim novo iskustvo o mjestima gdje žene provode često svoje najintimnije trenutke svakodnevnice, već nam je otkrilo i bolnu istinu o svima traumama koje, kao društvo, nikako ne uspijevamo odboljevati. Na naizgled obična pitanja o posjedovanju vlastite sobe u djetinjstvu, naše su nam sagovornice u pravilu odgovarale potresnim identitarnim pričama iz devedesetih, iskustvima seljenja, izbjeglištava, gubitaka bližnjih i oduzimanja ne samo prostora slobode u metaforičkom smislu, već i slobode, sasvim doslovno shvaćane.
Ono koliko je uhvatilo oko kamere iza koje je stajao Bojan, penjući se po namještaju i gužvajući stoljnjake i čaršafe, razmičući zastore da pusti svjetlo u prostoriju, trenutno je pred vama i pred vašim očima. Dio priča naših sagovornica također je pred vama, a u pričama ponešto o svakoj našoj borbi, revoluciji, slobodi, kompromisu, samoći, odrastanju i starenju.
Nadamo se da ćete u ponuđenom uživati onoliko koliko smo mi fotografišući, razgovarajući i pišući.
***
{gallery}sara-nejra{/gallery}
SARA, 3
„Imala sam tobogan u sobi, pa ga je mama dala rodici. Najviše volim šator. U njemu se igram sama i kad mi dođe Vanja. Buffy voli moju sobu i spava kod mog kreveta. Nekad se igramo skupa.“
NEJRA, 12
„Živjeli smo u malom stanu. Naš krevet na sprat bio je u kuhinji. Meni to nije smetalo, ali nisam voljela da mi tu dođu drugarice. Neke su se nekad smijale tome. Svoju sobu u novom stanu puno volim. Ne dam bratu da se miješa u moj prostor. Ima svoj. On se uz sve veže, plakao je kad smo se prvi put selili. Nedavno je plakao za starim autom kad smo kupili novi i veći. Meni je ovdje super. Imam mjesta za sve: i za postere, i knjige, i laptop.“
{gallery}lejla-tamara{/gallery}
LEJLA, 29
„Stan dijelim sa prijateljicom i Ganom. Gana je mačak. Trebala je biti ženka, ali ispade mužjak. Mislimo da je gender fluidan. U ovoj širini uživam tek posljednje dvije godine. Prije stana, bila sam u sobičku studentskog doma, a još ranije, sanjati vlastiti prostor bilo je gotovo nepristojno. Prije dolaska u Sarajevo živjela sam u jednom malom gradu, u kojem nisam rođena, već sam došla kao izbjeglica. Do srednje škole nisam imala privilegiju imati svoju sobu. Naznaka slobode u prostoru pojavila se tek kad sam ja, kao najmlađe dijete, ostala sama s mamom u stanu. Ali ni taj uslovno moj prostor, nikad nije mogao biti sasvim moj jer u njemu nikad nisam bila ono što zapravo jesam. Ovdje sam ono što jesam. Priča o vlastitom prostoru za mene je dobrim dijelom i priča o prihvaćanju i slobodi.“
TAMARA, 29
„Nisam nikad o tome razmišljala kao o privilegiji, a sad vidim da je ona to oduvijek bila. Imala sam, zapravo, ludu sreću uvijek imati svoju sobu. Starija sestra je mlada otišla od kuće, a ja sam onda, još kao djevojčica, dobila svoju sobu. Kasnije, kad sam došla na studij, dobila sam ovaj stan, ostao mi je nakon djedove smrti. U njemu imam svoju sobu. Drugu koristi moja mama kad dođe u Sarajevo. Te dvije sobe su dva odvojena svemira, igrom slučaja zatočena u isti stan. Kuhinja je ničija zemlja. U njoj su moja žara, blitva i srijemoš u miroljubivoj koegzistenciji s njenim heklanim miljetićima.“
{gallery}bjanka-maja{/gallery}
BJANKA, 32
„Počinjem polako da se mirim s tim da možda i nemam toleranciju potrebnu za suživot. Mogu da čitam na kauču, na krevetu, na stolici. Mogu da spavam gdje mi se spava. Mogu i da ne spavam. Samoća je teška, ali čini mi se da je kompromis još teži.“
MAJA, 34
„Nas četvero u 33 kvadrata. I tako cijelu osnovnu, jer brzo ćemo dobiti veći stan, tata i mama će se popeti na toj nekoj famoznoj rang listi u Željezari. Onda rat i pojeo vuk magarca. Od selidbe ništa, osim ako ne zauzmemo tuđi stan, što nikad nismo htjeli. Ostali smo tu. Onda srednja škola. Pa fakultet. Studiranje u vlastitom gradu. Sve u ta 33 kvadrata. Tek kad sam dobila posao, napokon sam otišla. Ovdje je najljepše što sam sama. Ali to je i najteže.“
{gallery}amira-anisa{/gallery}
AMIRA, 36
„I dan danas kad idemo u Jajce, kažem da idem kući. Moji žive u kući u starom dijelu grada, buk vodopada je muzička podloga svakog jutra, dana i večeri. Kad sam se vratila iz izbjeglištva u Njemačkoj, živjeli smo u Jajcu. Tamo sam se udala i dobila prvo dijete. Muž i ja gradili smo kuću. Nikad je nismo do kraja dovršili. Preselili smo u veći grad, tu je došlo i drugo dijete. Selili smo se mnogo, od nemila do nedraga. Pola života u kutijama. Danas imamo svoj stan. Svaki je kutak moj, a najviše ovaj gdje pravim mušice. Mušice su moja terapija. Volim sve što mogu samo sa svojih deset prstiju: nakit, torte, a naročito mušice. One se koriste kao mamci za posebnu vrstu ribolova koja se zove mušičarenje. Pravimo ih muž i ja, sami. Nekad radimo do kasno u noć. Trebaju ti sokolov vid i konjski živci. Srećom još uvijek imam oboje.“
ANISA, 36
„Ne znam šta je gore, manja ili veća razlika u godinama između starijeg i mlađeg djeteta. Možda manja. Ja imam veću, osam godina.
Kad je sin imao pet godina, sjećam se tog trenutka, sjedila sam na plaži i gledala ga kako se sam igra na obali i pomislila kako evo, napokon, mogu otvoriti knjigu i čitati ili gledati u plavetnilo ili raditi nešto, bilo šta, a da to nije noću, dok on spava. Počeli su mi se vraćati i moje vrijeme, i moj prostor. Usudila sam se i opet učiti, magistrirati. Promijeniti posao, naći bolji, plaćeniji, stresniji. Odsustvovati od kuće, putovati.
A onda je stigla ona. Htjeli smo je, radovali joj se, ali sad idemo novi krug. Ovo je trenutno naš prostor, ne mogu reći moj. Spavanje, izdajanje, jedenje, izdajanje, spavanje. Laptop i TV u stalnom pogonu, ponekad gledam, ponekad blejim. Zima je bila duga. Proljeće će, nadam se, biti blagonaklono.“
{gallery}deniza-marija{/gallery}
DENIZA, 40
„Ne dozvoljavam im u svoj prostor. Nije da im ne dam da uđu, sjede, gledaju TV, ali imaju svoju sobu, sva trojica, i njihovim je stvarima mjesto tamo.
Uvijek mi je uredno, imam OKP, sigurna sam. To stavljanje svake sitnice u sobi na njeno mjesto me na neki čudan način smiruje. Ja sam u svakoj od tih sitnica u ovoj sobi. Ne razumijem ljude koji žive u polupraznim prostorima. Recept za imanje dovoljno vremena i prostora za sebe, uz troje djece, je u preciznoj organizaciji. Zna se kad dolaze iz vrtića i škole, kad jedu, kad idu leći. Nema odstupanja. Čini li me to sebičnom?“
MARIJA, 44
„Diplomirala sam socijalni rad prošle godine i sada nastavljam sa drugim ciklusom. Trenutno samo suprug nije student u ovom našem stanu. Stariji sin piše master rad na arhitekturi, mlađi studira žurnalistiku. Kad ranije da radim na sebi? Htjela sam poslije srednje, ali prvo dijete sam dobila s devetnaest. Nek malo poraste, godinu-dvije, pa ću onda. Za godinu-dvije nije došao faks, već rat. Bježali smo iz Doboja, ostavili sve. Došli smo u Hrvatsku, pa u Njemačku. Iz Njemačke opet nazad u Bosnu. Prodali smo stan u Doboju i kupili stan u Sarajevu. U ulici nazvanoj po istom pjesniku po kojem se zvala i naša dobojska ulica. Mislila sam, evo, sad ću studirati. Onda se svekar razbolio, dobio težak moždani udar. Osam godina sam ga njegovala, živio je kod nas, u našem stanu. Teško sam podnijela njegovu smrt.
Ni za čim ne žalim. Četrdesete su godine u koje vjerujem.“
{gallery}nermina-ranka{/gallery}
NERMINA, 65
„Bili smo sami u ovom stanu, muž i ja. Volio je zatrpavati prostor. Nisam dugo čekala nakon njegove smrti da sve ispreturam. Čemu toliki regali i kauči, a ja sama? Sad manje pospremam, a više uživam. Radije ću pričati sa svojima u Kanadi preko Skypea, nego ribati pod. Da ne gledam prašinu, nalijepim tamnu tapetu na staklo regala. A prije bih svaki dan vadila svaku kristalnu čašu, šoljicu i vaznu i glancala…“
RANKA, 69
„Odrasla sam na Alifakovcu, u mahali, kad smo se preselili u stan kod hotela Bristol, bila sam već studentica. Navikla sam se brzo, ali neke su navike ostale: i dalje bih išla u stari kraj na pijacu, po mlijeko, kao da toga nije bilo bliže.
U ovaj stan sam došla 1984. i bila do 1992. Vratila sam se u njega opet 2003.
Šta da vam kažem o tih dvadeset godina između? Bila sam u Sarajevu cijelo vrijeme, ko zna koliko puta počinjala ispočetka. Ali nisam osoba koja se žali. Volim da se smijem. Volim svoj prostor, svoje vrijeme, svoje Oslobođenje kad mi dođe na kućna vrata i mali TV u ćošku. Nikad nisam legla u krevet popodne, osim ako sam dobro bolesna. Ne biste nikad rekli da mi je skoro sedamdeset, zar ne?“
{gallery}hatidza{/gallery}
HATIDŽA, 81
„Ne samo da sam imala sobu, imala sam pola kuće. Otac je bio trgovac. Imali smo četiri kuće i mnogo zemlje. Onda su nam tri nacionalizovali. I svu zemlju, imanje. Meni je bilo 17, kad je majka umrla. Ostala sam sama s ocem i djedom. Otac je onda iz sela doveo jednu curu, da spava sa mnom, da nisam sama. Drugu je ženu doveo da čisti i sprema. Bio je trgovac, trgovao s Albanijom dok se moglo, dok Enver Hodža nije zatvorio granice. Danas nemam nikog gore. Selo se zvalo Globočica. Mislim, još uvijek se tako zove. To vam je na karti Kosova onaj crvuljak gore između Makedonije i Albanije. Zovu nas Gorani. Jezik? Hm… Jezik je nešto između makedonskog i starosrpskog. Mi smo ga zvali našinski. Niko nas nije razumio. Da smo bar govorili albanski. Ili srpski. Ili makedonski. Bilo bi nam lakše. Lakše je kad imaš nekog da te razumije, to ti je kao da imaš drugu kuću.“
—-
Bojan Hadžiabdić je rođen 1982. u Sarajevu, a već deset godina radi kao video novinar u redakciji Dokumentarnog programa BHT1. Bavi se video produkcijom i fotografijom. Potpisuje niz sjajnih dokumentaraca, poput nagrađivanog dokumentarnog film Penjač i Skije koje su napravile planinu koje je snimio sa Zoranom Kuburom. Svoj je potpis stavio i na desetine kratkih video priča iz serijala „Mini Dok“ koji se godinama emitirao na programu BHT-a. Zaljubljen je u Mostar i Zenicu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.