‘Naravno da nije problem što imate mačke, jedino ne smiju u stan.’, ‘Inače mačke ne bi bile problem, ali upravo smo krečili.’ ili ‘Da ja nisam alergična na mačke, stvarno ne bi bio problem’- definitivno su moji favoriti među telefonskim pozivima koje sam imala priliku voditi s raznim najmodavcima. Ako mislite da je to zabavno, imajte na umu da sam do njihovih brojeva došla pomnim pretraživanjem oglasa koji graniče sa zdravim razumom.
Garsonijere od 25 kvadrata po 2000 kuna, stanovi koji ipak nisu stanovi nego radničke sobe, stanovi koji su u centru, ali u centru Sesveta, stanovi s namještajem iz perioda Prvog svjetskog rata, stanovi koji dolaze s nečijom bakom koja će svakoga dana provjeriti kako sam, stanovi koji se plaćaju 3 mjeseca unaprijed, stanovi s agencijskim provizijama u obliku dvije mjesečne najamnine, stanovi u suterenu s jednim prozorom, stanovi s niskim režijama (jer nemaju grijanja), itd.
Naivno sam vjerovala kako ću stan u Zagrebu lakše pronaći kada studentima/cama završi godina, ali ispostavilo se da povećanje broja nekretnina ne znači nužno i povećanje izgleda za pronalaskom normalnog stana. Kad govorim o ‘normalnom stanu’, ne govorim o luksuzno opremljenoj vili, već o stanu koji ima kuhinju s pripadajućim uređajima, dnevni boravak ili sobu u kojoj se mogu normalno kretati i kupaonicu s vešmašinom. Izuzetno mi je važno da stan nema vlage, da je topao zimi i da ima dovoljno svjetla da tijekom zime u njemu ne razvijam suicidalne misli. No iako je ponuda na tržištu drastično veća no što je bila, primjerice, u veljači ove godine, bahatost najmodavaca nije se nimalo umanjila.
Stan s ekskluzivnim pogledom na radijator
Počnimo samo od prve i osnovne informacije koju najmoprimci uzimaju u obzir prilikom traženja stanova – cijena. U Hrvatskoj je prosječna neto plaća za ožujak ove godine iznosila 6022 kune. Ako realno sagledamo situaciju u obzir moramo uzeti činjenicu da je u Hrvatskoj sve veća razlika među klasama, odnosno, da se do ovog iznosa dolazi spajanjem dvije krajnosti – plaća koje primaju privilegirani političari/ke i oni koje se nalaze na vrhu korporativnih piramida i plaća koje primaju deprivilegirani – prosječni radnici/e. Oni su nerijetko zaposleni na minimalcu, koji u Hrvatskoj ove godine iznosi 2620,80 kuna. Prema riječima predsjednice Sindikata trgovine, Zlatice Štulić, prodavači/ce u najvećem broju trgovačkih lanaca, primaju neto plaću od 3.100 do 3.500 kuna.
Unatoč polaganom, ali neprekidnom padu životnog standarda, cijene stanova u Zagrebu bezobrazno rastu. Ukoliko ne želite živjeti u vlažnoj, tamnoj suterenskoj garsonijeri koja je ukrašena tabletićima i tepisima kakve Rusi koriste za izolaciju zidova, danas ćete za stan morati odvojiti 250 eura, odnosno 1860,80 kuna. U prijevodu, osobi koja radi na minimalcu ostat će za život 760 kuna, s kojima također treba podmiriti režije. Onoj koja prima plaću od 3.500 kuna, za život i režije ostaje 1640 kuna. Postoji li škola, tečaj ili umjetnički kurs koji bi nam dali znanje o tome kako s 1640 kuna mjesečno u Hrvatskoj možemo platiti režije, napuniti frižider i koji put godišnje si priuštiti nove cipele, jaknu ili set čaša iz Ikee? I zašto stanodavci uporno svoje nekretnine iznajmljuju po sve većim cijenama, nimalo se ne obazirući na realno stanje u ovoj državi? Jedni drugima svojim cijenama služe kao izgovor prilikom pelješenja svojih sugrađana i sugrađanki, a čini se kako smatraju da na stan imaju pravo samo oni i one među nama kojie imaju plaću iznad 5000 kuna.
Pa onda kad već pristajemo na ovu kapitalističku igru u kojoj radimo kako bismo platili da imamo gdje odmoriti se, istuširati se i pripremiti hranu za posao – zar nemamo nikakva prava na dostojanstven život i privatnost?
Soba u stilu ‘Veni, vidi, di ću?’
Podstanarka sam već 8 godina i ne postoji niti jedan stan koji sam unajmila, a da pritom nisam pristala na neki oblik kompromisa. Kompromise sam najčešće dogovarala s najmodavcima koji su smatrali kako se uvijek trebaju ‘dodatno osigurati’.
Živjela sam u stanu s cimericom i njenim psom, za kojeg smo dodatno plaćale vodu za jednu osobu (općepoznato je da vlasnicie pasa svakodnevno tuširaju svoje ljubimce) i 80 kuna za stubišnu rasvjetu (kako je vlasnik stana naveo “Vi ne biste toliko puta ulazile i izlazile iz stana da ne morate prošetati psa”). Dogovor je bio sulud, ali mi smo na njega pristale jer nam se svidio stan, kao i ideja da imamo gdje živjeti.
Živjela sam u stanu u kojemu me je povremeno znala posjećivati djevojka, što su pravovremeno uočili i susjedi koji su već po njezinoj trećoj posjeti pokucali na vrata da upitaju koliko nas ovdje zapravo živi i hoćemo li sve te osobe prijaviti za vodu.
Živjela sam i u stanu u kojem su me povremeno posjećivali prijatelji, o čemu su stanari također pravovremeno obavijestili moju tadašnju gazdaricu. Ona nije bila neugodna žena i, kako je i sama rekla, u potpunosti je shvaćala moju potrebu za društvenim životom, ali me je zamolila da se s prijateljima pokušam “više nalaziti negdje drugdje, jer ipak je ovo stan za življenje, a ne za društvena okupljanja.” Pritom napominjem da u tom stanu nisam organizirala tulume, već bih povremeno pozvala dvoje-troje prijatelja na večeru i druženje uz film.
Soba za preintimno druženje
Iskustva koja nisam imala sreće sama okusiti na svojoj koži, imala sam priliku čuti od svojih prijatelja/ica kojie su također podstanari/ke. Jedna od duhovitijih priča mi je ona u kojoj moju prijateljicu u njezinim 30-tim godinama u nedjelju u 5 ujutro dočekuje vlasnik stana (koji živi u stanu iznad) kako bi je upitao ‘Kad se to dolazi kući?’. Zbog ovog i sličnih iskustava oglase s napomenom ‘stan ima zaseban ulaz’ zaobilazim u širokom luku.
Druga prijateljica taman se pred par tjedana radosno smjestila u novi stan, ali mi je već nakon nekoliko dana objavila kako ponovno traži stan. Lokacija joj je izvrsna, cijena prihvatljiva, ali činjenica da joj je stanodavac već dva puta nepozvan ušao u stan joj se nimalo nije dopala.
Zbog ovakvih, što svojih, a što tuđih iskustava, ja već prilikom razgledavanja stana imam potrebu najaviti neke stvari, a što je moj popis dulji, to su mi i šanse za pronalaskom stana manje.
Jedan u nizu oglasa koji sadrže bogatu foto galeriju
– Imam dvije mačke. I svjesna sam da mi je zbog toga broj dostupnih nekretnina znatno ograničen. Identična stvar je i s vlasnicima pasa, međutim, naši ljubimci su naša obitelj, pa stoga ponude poput ‘Zar ne bi mogli samo jednu mačku imati u stanu’ nažalost moram(o) odbiti.
– Imam djevojku koja će me povremeno posjećivati. Koliko god mi se razmjenjivanje nježnosti na klupici u parku čini primamljivim, svoje emocionalno-seksualne potrebe ipak volim upražnjavati u svoja četiri zida (kakav paradoks za sve LGBT+ osobe). Pritom svakako trebam napomenuti kako i ovdje najčešće pristajem na kompromis, pa djevojku predstavljam kao ‘osobu’, jer iako sam inače vrlo otvorena oko svoje seksualnosti, vjerujem kako mi prilikom traženja stana ne bi služila kao olakotna okolnost.
– Imam prijatelje/ice i želim da me povremeno posjećuju bez da gospođa Ljerka iz stana do vodi zapisnik dolazaka i odlazaka. I općenito volim kada mi susjedi vode zdrave i bogate živote i nemaju se potrebe miješati u moj.
– Apsolutno mi je prihvatljivo da stanodavac/ka jednom mjesečno dođe provjeriti kako izgleda stan, međutim nenajavljene posjete i ulaženje u stan smatram napadom na svoju privatnost.
– Kvarove koji nastaju na vašim 10 godina starim vešmašinama, pećnicama i frižiderima, ukoliko nisu nastali mojom krivicom, nikako ne možete naplatiti meni.
Iako smatram da moji zahtjevi nisu niti nerealni, niti neobični, čini mi se da je u ovoj državi lakše pronaći posao, nego stan u kojem ću se osjećati ugodno. ‘Slobodno tržište’ prepuno je raznih opcija, a ja alergijskih reakcija na ljudsku glupost, bahatost i pohlepu. Stoga svim iznajmljivačima/cama stana toplo preporučujem da ako već iznajmljivanje stana smatraju djelatnošću od kojeg mogu lijepo i opušteno živjeti, to isto neka omoguće i svojim podstanarima.
