“Nedugo nakon što sam pronašla muža, našla sam i stan”, sretan je kraj Anine priče o kupovini stana u Zagrebu. Doduše, Ana se nije udala, već je dogovorila s prijateljem da joj glumi muža kako bi se proces kupovine, tada već pomalo izvan kontrole, napokon priveo kraju.
Kao i ostale žene na čijim se iskustvima temelji ovaj članak, Anin je doživljaj specifičan zato što je stan kupovala sama. Iako se horor priče sa zagrebačkog tržišta nekretnina polako već mogu svrstati u folklor, njihovi su protagonisti najčešće parovi. O tome jesu li single žene u još nepovoljnijem položaju od onih u vezi, razgovarala sam s četiri žene koje su u proteklom razdoblju kupile ili pokušale kupiti stan u Zagrebu.
Sve dok je bila neudana, Anu su agenti i vlasnici redovito uvjeravali da ustvari ne zna što traži: od inzistiranja na pokazivanju stanova izvan željenog područja jer je u blizini vrtića ili škole – “iako ni u jednom trenutku nisam spomenula da imam ili želim djecu” – do uvjeravanja da je stan tri kilometra udaljen od tramvajske stanice ustvari udaljen samo pet minuta pješke, ali žene lošije percipiraju udaljenosti. “Izguglala sam taj dan na putu do doma koliko iznosi svjetski rekord u trčanju na 3000 metara, i radi se o 7 minuta i 20 sekundi”, kaže.
“Jedan agent je otvoreno rekao da će stan prvo pokazati parovima, jer ja sama djelujem neozbiljno. I konačno je došlo do toga da je vlasnik jednog stana za koji sam dala ponudu rekao da on o novcu želi pregovarati isključivo s mojim mužem”, nastavlja Ana.
Varljive statistike
Pronalaženje trajnog rješenja za stanovanje – neovisno o tome radi li se o podstanarstvu gdje stanarina ne iznosi više od trećine mjesečnih primanja ili kupovine vlastitog stana – ostaje nedosanjani san mnogih stanovnica i stanovnika Zagreba. Statistike kojima se na razini države hvali, prema kojima je čak 91% stanovništva u vlasništvu svoje nekretnine, maskiraju dosta toga.
Kako objašnjava Antonija Komazlić iz udruge Pravo na grad, koja je prošle godine istraživala stambene potrebe u Gradu Zagrebu, ono što je na razini teorije 91%, u praksi je bitno manje. Oko 66% ispitanika istraživanja koje je provelo Pravo na grad izjavilo je da su vlasnici stana. Tek 44% onih koji su sudjelovali u istraživanju navelo je da se osjećaju kao stvarna vlasnica ili vlasnik, odnosno osoba čiji je stan, a ne osoba koja živi u stanu koji je ustvari svekrov, djedov, ili pripada nekom drugom članu obitelji.
Kada razgovaramo o ovim brojkama, objašnjava Komazlić, moramo imati na umu još jedan nalaz istog istraživanja, a to je da postoji rodni jaz kada je u pitanju stanovanje. Drugo istraživanje, koje su proveli Petra Rodik, Teo Matković i Mislav Žitko, pokazuje da nasljeđivanje još uvijek predstavlja predominantni način rješavanja stambenog pitanja, a muškarci su još uvijek ti koji najčešće nasljeđuju nekretnine. Većina žena tako useljava i živi u stanovima koji pripadaju partnerima, što znači da moraju dobro promisliti ako im padne na pamet prekid.
A ako se vezu odluče prekinuti? Samačka kućanstva svrstavaju se među socioekonomski najugroženije, kaže Komazlić. Za potvrdu te informacije ne moramo ni posezati za istraživanjima; dovoljno je osvrnuti se oko sebe. U najmu ili u kreditu, parovi imaju s kime dijeliti životne troškove, dok se samci s rastom cijena hrane, grijanja i drugih usluga suočavaju – sami.
“S kim da dijeliš režije ako nisi u vezi?”, pita Iva*, prosvjetna radnica koja je stan kupila krajem prošle godine. Kao i mnoge druge, na taj potez ju je nagnao osjećaj nesigurnosti. Kako se približavao prelazak na euro, a iznosi cijena stanova i kamata rasli, zaključila je da joj je to zadnja prilika za kupovinu. Kaže, vjerojatno bi kupila stan i inače kako bi izbjegla iskustvo svojih roditelja, koji se s nesigurnim stanovanjem bore dobar dio svog odraslog života, ali ju je tadašnja situacija pogurala da požuri.
“Jasno mi je da si uskoro nitko više neće moći priuštiti stan, kao što je to već slučaj drugdje u Europi. Moći će ih se priuštiti razno-razni menadžeri iz inozemstva, naravno, ali ne i netko od nas,” kaže Iva.
Oportunističke agencije, prevrtljive banke
Eksplozija cijena kvadrata u Zagrebu tema je koja je već neko vrijeme prisutna u javnom prostoru. Unatoč povremenim najavama “mogućih” i “minornih” korekcija, cijene koje se oglašavaju i dalje ostaju daleko izvan dosega radničke klase i onih s prosječnim primanjima. Ne prolaze nužno single žene gore od single muškaraca, kaže Iva, već je jednostavno sve preskupo za nekoga s prosječnim ili ispodprosječnim primanjima. “Znam žene koje nisu u vezi i kupuju, odnosno kupile su stan. Ali to su žene koje rade u IT sektoru ili u privatnim zdravstvenim ustanovama.”
Ivana pokušava kupiti stan već godinu dana, no to joj ne polazi za rukom unatoč tome što ima primanja viša od zagrebačkog prosjeka. “Htjela sam kupiti stan prije pet-šest godina, ali sam tada ostala bez posla i, posljedično, kreditne sposobnosti. Sada su cijene duple”, kaže.
Za dobar dio njene frustracije zaslužno je ponašanje vlasnika stanova, koji odbijaju prilagoditi cijene stanju nekretnine i vode se iznosima koje vide u oglasnicima i medijima. “Prodavatelji misle da ako imaju stan na okej lokaciji mogu tražiti štogod. Onda, recimo, netko ponudi 150.000 eura za stan od 60-ak kvadrata u blizini Držićeve, u čiju renovaciju još treba uložiti, a oni odbiju ponudu jer novogradnja iste kvadrature na toj lokaciji ide za 180.000.”
Dodatni stresor predstavlja neizbježno prisustvo agencija za nekretnine, koje su iz iskustva sugovornica “u najbolju ruku beskorisne.” Iva je kupovinu uspješno zaključila tek kada je počela direktno komunicirati s prodavateljima, dok je Ivanino iskustvo to da agenti u cijelom procesu rijetko kada uzimaju u obzir potrebe i mogućnosti kupaca. Njihova nespremnost da pregovaraju o realnijim ponudama već lošu situaciju čini gorom. Unatoč upitnoj funkciji, zastupljenost agencija na tržištu nekretnina je bitno porasla posljednjih godina. “Sada već sumnjivo gledam oglase koji nisu oglašeni preko agencije, a prije pet-šest godina bili su rijetkost”, kaže Ivana.
Neke agentice za nekretnine u neformalnim razgovorima kažu da je pojedinim agencijama prodaja u 2023. godini bitno pala u odnosu na prošlu – prema slobodnoj procjeni i do 40%. Ipak, nema ozbiljnije naznake da će se uskoro njihov utjecaj smanjiti, a potencijalni kupci uštedjeti otprilike 2% + PDV ugovorene cijene koje sada izdvajaju za agencijsku proviziju. Ta provizija je ipak samo jedan u nizu dodatnih troškova koji prate kupovinu stana, uz trošak procjene nekretnine, odvjetničke troškove, troškove javnog bilježnika, i poreza na nekretnine.
“Da bi uopće počela razmišljati o kupovini nekretnine preko kredita, moraš imati barem 10 tisuća eura ušteđevine”, procjenjuje Ivana.
Začarani krug nesigurnosti
Na istom tragu govori i Ena, koja je, iako je relativno bezbolno prošla kroz proces kupovine stana preko APN-a, na kaparu i porez potrošila sve što je uštedjela i planirala koristiti za dodatno obrazovanje. “Da sam znala koliko dodatnih troškova ima, nisam sigurna bi li se odlučila na kupovinu. Vjerojatno bih, ali definitivno nisam bila svjesna što me po tom pitanju čeka.”
Tu je i banka, koja jednu vrstu nesigurnosti koju žene pokušavaju riješiti kupnjom stana mijenja drugom. Najstresniji trenutak koji sugovornice opisuju jest kada u banku dolaze s potpisanim predugovorom o kupovini nekretnine – što znači da su već platile kaparu u iznosu oko 10% ugovorene cijene – radi odobravanja kredita, nakon čega banka kreće u procjenu nekretnine. “Sve drugo možeš predvidjeti, izračunati, ali ne i to kako će proći procjena”, kaže Ivana.
Banka, naime, stan može procijeniti na viši ili niži iznos od onoga ugovorene cijene. Ako je procjena viša, izvukle ste se; ali ako je niža, birate između gubitka kapare ili krpanja ostatka iznosa nepovoljnim nenamjenskim kreditima. Čak i ako nakon procjene odahnete, uskoro ćete početi strepiti od rasta rate. Od početka do kraja, odnos s bankom je, kako kaže Iva, “univerzalna nesigurnost.”
Na pitanje što joj je u cijelom procesu bilo najlakše, Ivana vrlo jednostavno odgovara – ništa. A na upit što bi se trebalo napraviti da ovo iskustvo bude podnošljivije u budućnosti, sugovornice su usuglašene: stroža regulacija, bilo da se radi o ograničavanju cijene po kvadratu, uvođenje limita na broj nekretnina koje je moguće kupiti, zabrani kupovine nekretnina kupcima iz inozemstva, ili poreznih reformi, te omogućavanje dugoročnog javnog najma, su put u bolje sutra.
“Što bi se trebalo desiti da stanovanje single ženama postane lakše? Komunizam bi se trebao desiti”, zaključuje Iva.
Komunizam možda nije na vidiku, ali pokušaji da se stanovanje u Zagrebu dovede pod kakvu-takvu kontrolu jesu. Komazlić napominje kako nova odluka Grada Zagreba o najmu stanova, recimo, prepoznaje samačka kućanstva kao prioritetnu populaciju, što nije bio slučaj prije. Omogućavanje pristupačnog, dugoročnog najma mnogima bi moglo pružiti puno veći osjećaj sigurnosti nego što je trenutno slučaj. Naravno, fond javnih stanova u Zagrebu nije velik, tako da za veće pomake treba čekati njegovo širenje, ali postoji nada da u perspektivi krediti i udaja, trajna ili prigodna, više neće biti jedini odgovor na stambenu nesigurnost.
- *Korišten je pseudonim na molbu sugovornice
Tekst je odabrala Paula Ćaćić, gostujuća urednica za rujan 2023.
Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.