Bill Moyers, prijatelj Maye Angelou i novinar koji ju je više puta intervjuirao, u svojoj je emisiji oživio isječke iz dokumentaraca snimljenih 1982. i 1988. godine.
Gotovo deset godina nakon njihovog prvog intervjua i slavnog razgovora o slobodi 1973. godine, Angelou i Moyers, krenuli su u posjet njezinom rodnom gradu Stampsu, u američkoj državi Arkansas, u kojem je Angelou na vlastitoj koži iskusila svu brutalnost rasne diskriminacije, ali i u kojem su joj usađene vrijednosti tradicionalne afričko-američke obitelji, zajednice i kulture.
Sedam godina kasnije kreću na novo putovanje prekrasnim krajolicima Texasa kako bi, na konferenciji nazvanoj Facing Evil (Suočavanje sa zlom), raspravljali o najgorim aspektima ljudske prirode. S ovom je tematikom Angelou bila, kao žrtva silovanja u djetinjstvu te stalna meta rasizma, osobno povezana.
Ovi su isječci još jedan podsjetnik na njezinu bezvremensku dobrotu, briljantnost i snagu duha, a to je možda i najbolje vidljivo u njezinom osvrtu na petogodišnju šutnju nakon silovanja u djetinjstvu:
„Želim vam pokazati kako iz svakog zla može proizaći neko dobro ... U tih pet godina pročitala sam sve knjige u knjižnici škole za crnu djecu. Pročitala sam sve knjige do kojih sam mogla doći iz knjižnice za bijelu djecu. Zapamtila sam Jamesa Weldona Johnsona,Paula Laurencea Dunbara, Counteea Cullena i Langstona Hughesa. Zapamtila sam Shakespearea, cijele drame, pedeset soneta. Zapamtila sam Edgara Allana Poea, zapamtila sam čitavu poeziju koju nikad nisam čula. Imala sam Longfellowa, imala sam Guy de Maupassanta, imala sam Balzaca, Rudyarda Kiplinga. Mislim, bila sam katolički tip žaljenja i katolički tip pohranjivanja.
[...]
Izvan ovog zla, koje predstavlja strašno zlo, jer nasrtaj na tijelo mlade osobe često rezultira cinizmom, a ništa nije tragično kao mladi cinik, jer to znači da je osoba stigla od toga da ne zna ništa do toga da ne vjeruje u ništa. U mom slučaju, ta nijemost me spasila ... I bila sam u mogućnosti stvarati slike iz ljudskih misli, ljudskih razočaranja i trijumfa, dovoljno da i sama doživim trijumf.“
Širinu njezina duha možda najbolje dočarava ta hrabrost, koju nije samo utjelovila, već ju je i zagovarala:
„Mi trebamo hrabrost da stvaramo sami sebe na dnevnoj razini, da budemo toliko iznimni da se možemo svakodnevno stvoriti: kao Kršćani, kao Židovi, kao Muslimani, kao umna, brižna, nasmijana, ljubavlju ispunjena živa bića. Smatram da je hrabrost da se suprotstavimo zlu i s naporom ga pretvorimo u nešto što može doprinijeti našoj evoluciji, individualnoj i kolektivnoj, iznimno uzbudljiva i časna.“ Brain Pickings...
