Nobelove nagrade su od svog začetka smatrane dokazom izvrsnosti. Nažalost, ni nominacije ni nagrade nisu lišene mizoginije. Mnoge izvrsne znanstvenice, a među njima i Rosalind Franklin, dale su ogroman obol svojim područjima, ali nikada nisu dobile zaslužena priznanja.
Franklin je rođena u Londonu kao drugo od petero djece u politički utjecajnoj židovskoj obitelji. Odmalena je pokazivala znakove izuzetnog intelekta, što je kasnije rezultiralo upisom na studij kemije na Newnham Collegeu. Nakon toga je uslijedila istraživačka stipendija u laboratoriju R.G.W. Norrish gdje nije ostvarila veliki uspjeh, stoga se zaposlila u Britanskoj udruzi za istraživanje korištenja ugljena.
Uspoređujući gustoću ugljena s gustoćom helija, Franklin je doprijenijela točnoj klasifikaciji ugljena i predvidjela kako će se on ponašati kada se kortisti kao gorivo. Ova istraživanja su bila osnova za njen doktorat.
Nakon rata upoznala je Marcela Mathieua, koji je bio direktor Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja, te je dobila posao u Centralnom laboratoriju za kemiju u Parizu zajedno s Jacquesom Meringom koji ju je podučio kako koristiti X-zrake na amorfnim supstancama.
Godine 1951. počinje raditi kao istraživačica na King Collegeu u Londonu, gdje je zajedno sa svojim studentom Raymondom Goslingom koristila svoje znanje tehnike difrakcije X-zraka na strukturu DNA te otkrila da postoje dvije verzije DNA (na visokom stupnju vlažnosti nit DNA postaje duga i tanka (tip B), a kada se osuši postane kratka i debela (tip A) ). Zbog netrpeljivosti s kolegom, morala je odabrati samo jednu varijantu DNA te se odlučila za tip A. Sljedeća stepenica u njenoj karijeri je Birkbeck College gdje je proučavala strukturu mozaičkog virusa duhana.
Sredinom 1956. počela je osjećati zdravstvene probleme. Otkrivena su joj dva tumora u abdomenu, no unatoč bolesti nastavila je sa svojim istraživanjima. Umrla je 16. travnja 1958. u Londonu.
Nikada nije nominirana za Nobelovu nagradu, a opravdanje koje se službeno iznosi jest da se nagrade ne dodjeljuju posthumno. Do 1974. nagrada je pak mogla biti dodijeljena preminulim osobama ukoliko su bile nominirane prije veljače te godine.
Postavlja se pitanje zašto su tek 1962. njeni kolege dobili nagradu ako su otkrića bila objavljena već 1954. Iako je praksa sadašnjih dodjela da se nagrada dodjeljuje i onim otkrićima koja su izdržala test vremena, takva politika 60-ih nije postojala.
Sramotna je činjenica da su Franklinini kolege James Watson, Francid Crick i Maurice Wilkins svoja istraživanja bazirali na njenim podacima, od kojih su dio koristili bez njenog znanja.
Godine 2019. Europska svemirska agencija (ESA) nazvala je svoj ExoMars rover Rosalind Franklin. “Njeno ime je podsjetnik na to da je želja za istraživanjem upisana u naše gene. Sama ideja znanosti i sve što radimo u ESA-i zapravo se nalazi u našim genima,” izjavio je tim povodom Jan Woerner, direktor ESA-e.
