Objavljeno

“Djevojke naprijed!” Kratka povijest riot grrrla

Ilustracija: Trina Mint (instagram @ttrinamintt). Nije dozvoljeno preuzimanje ilustracije bez suglasnosti autorice i portala.

Ono što danas poznajemo pod pojmom punk rock (ili jednostavno punk) glazbe imalo je svoje žestoko i vatreno rođenje u vrlo kratkom periodu druge polovice ‘70-tih. U tih svega nekoliko godina stigao se utrpati čitav jedan mikrokozmos, koji će se pokazati beskonačno utjecajnim na sve ono što je u glazbi, ali na mnogo načina i izvan nje, uslijedilo kasnije.

Gotovo istodobno u New Yorku i Londonu pojavljuju se bendovi i izvođači koji dijele glazbenu i vizualnu estetiku, kao i ideologiju – odjeveni u pokidane T-shirtove i traperice, kožu i čizme, ukrašeni tetovažama, pirsinzima, metalnim aksesoarom i divljim frizurama, “skladaju” vrlo kratke, bučne, žestoke i divlje pjesme u kojima će izraziti svoj bunt i komentar na tada aktualna politička i socijalna pitanja, naglašavajući individualizam, antiestablišment i DIY estetiku kao odgovor na percipirane ekscese mainstream rocka ‘70-tih, kao i naivni, gotovo djetinjasti politički idealizam tada aktualnog hippie pokreta.

S američke strane Atlantika pale i žare Television, Patti Smith i Ramones, s britanske Sex Pistols, The Clash i The Damned. Njihovi albumi inspirirali su cijelu hordu istomišljenika, postavili mnogo ideoloških temelja za kasniji razvoj alternativnog rocka, a danas su neodvojivi dio rock panteona. Kao kontrakulturalni i često anarhični fenomen, tadašnji punk pokret bio je (relativno) otvoren i pristupačan i ženama, tako da žene u bendu, pa čak i potpuno ženski bendovi, nisu bili rijetkost. Koristile su sličan buntovnički diskurs, ali su ga proširile uključivanjem nekih ženskih pitanja (čemu se njihove muške kolege nisu dosjetile), vrlo beskompromisno izloženih u ranim punk himnama “ženskih” bendova The Slits, X-Ray Spex ili The Raincoats.

No, originalni prvovalni punk brzo se razrijedio, neki bendovi su se raspali, najčešće zahvaljujući zloupotrebi droga, a neki krenuli tražiti nove načine ekspresije. Tako se u SAD-u ‘80-tih posebno snažno razvio hardcore punk, naglašavajući brzinu i intenzitet glazbe, umrežavajući se s hip hopom i heavy metalom, te stvarajući mnoštvo odvojenih, lokaliziranih scena vezanih uz velike američke gradove. No, unatoč mnogim pozitivnim kreativnim postignućima, ubrzo se pokazalo da je to žanr kojeg kroje, a zatim sve češće i konzumiraju gotovo ekskluzivno – muškarci. (K tome, gotovo uvijek bijelci, no to je posebna priča.)

Bratmobile (foto: Greg Neate)

Paralelno, to je bilo desetljeće koje je jasno pokazalo da drugi val feminizma nije ni približno riješio sva pitanja ravnopravnosti spolova. Ono što je televizijski popraćeno svjedočenje Anite Hill iz 1991. o seksualnom zlostavljanju od strane suca Vrhovnog suda Clarencea Thomasa napravilo za veću zastupljenost žena u politici i crne feministkinje, to je pokret koji će ubrzo biti nazvan riot grrrl napravio u glazbi, umjetnosti, aktivizmu i nacionalnoj, pa kasnije i globalnoj kolektivnoj svijesti. Oba događaja danas se smatraju prekretnicom prema novoj, trećoj iteraciji feminizma.

Ono što je počelo sa samo dva grada – Olympia i Washington, te dva benda – Bikini Kill i Bratmobile – za par godina pretvorilo se u punokrvnu supkulturu koja će se proširiti diljem SAD-a, a globalizacijskim silama i diljem svijeta, čak i izvan dosega zapadne kulture. Iako su se mnoge žene identificirale s punk estetikom i porukom u globalu, muška dominacija u hardcore punku lokalnih scena počela ih je sve više udaljavati i isključivati. Najprije su došli sastanci na kojima se raspravljalo o seksizmu, a ubrzo su shvatile da mogu iskoristiti već izgrađene, sofisticirane DIY infrastrukture svojih gradova da prošire svoj domet.

Punk glazba nije zahtijevala glazbeno obrazovanje ni izvrsnost, već samo stav i energiju, punk fanzineovi već su se prethodno koristili kao alternativa mainstream medijima i komunikaciji, a subverzivni element oduvijek je bio dio punk supkulture. Slovo I u “girl” ubrzo su zamijenile zavijajućim R u “grrrl”, izbjegavajući pogrdno i ponižavajuće značenje toga pojma, te počele pisati i objavljivati u fanzineovima, te svirati i pjevati u bendovima, kao direktna opozicija tzv. cock-rock ili beergutboyrock mačizmu koji je tada prevladavao.

“ZATO jer smo ljute na društvo koje nam govori Djevojka=Glupo, Djevojka=Loše, Djevojka=Slabo”, stajalo je, između ostalog, u neslužbenom manifestu riot grrrl pokreta, objavljenom u drugom broju fanzinea Bikini Kill koji je potpisala Kathleen Hanna, koja će ubrzo postati i glavni vokal istoimenog benda i jedna od ključnih figura pokreta. “Girls to the front!”, jedan od Hanninih čestih zahtjeva na koncertima u pokušaju da za djevojke koje su dolazile na nastupe i za svoj bend osigura prostor siguran od tada na sceni čestog muškog verbalnog i fizičkog zlostavljanja, postao je i jedna od glavnih parola pokreta. Svi u bendu zajedno su pisali pjesme, čiji se zvuk naslanjao na hardcore punk, a tekstovi su odražavali radikalno feminističke stavove. Nastupi su im bili divlji i kaotični, a Hanna je “često otkrivala grudi i stražnjicu izravnošću i neotesanošću kojom je odbijala mušku požudu, nosila ženskasti konjski repić i plesala uokolo s riječju “slut” ispisanom ružem za usne po gornjem dijelu tijela”, reći će novinarka Nicole Brodeur koja ju je intervjuirala u to vrijeme.

Takve šok taktike vjerno su prenosile centralnu ideju Bikini Killa – žene mogu raditi što hoće i izgledati kako hoće, usprkos društvenim normama. “Dare ya to do what you want/Dare ya to be who you will”, pozivali su žene na osvješćivanje i osnaživanje u svojoj, sada kultnoj, himni “Double Dare Ya”. Kathleen Hanna i njezina kolegica iz benda Tobi Vail, svojevremeno djevojka Kurta Cobaina, spletom okolnosti umiješale su se i u imenovanje jedne od najvećih i najpoznatijih rock pjesama svih vremena – usred njihove rasprave s Cobainom, Hanna je po njegovom zidu ispisala “Kurt smells like Teen Spirit”.

Nesvjestan da se radi o deodorantu, uzimajući u obzir da je tema rasprave bio punk rock, Cobain je frazu interpretirao kao revolucionarni slogan. Osim toga, dio pjesama s “Nevermind” nastao je kao njegova reakcija na prekid s Vail. Ostalo je povijest, a Cobain se za to debelo odužio ne samo njima, već i svim ženama, budući da je bio vokalan borac protiv homofobije, rasizma i mizoginije, kako u svojim pjesmama, tako i u javnim istupima. Kao frontmen tada bez sumnje najvećeg benda na svijetu i uzor cijele jedne generacije, dao je mnogim tabu temama težinu kakvu dotad nisu imale u javnosti, što se i danas izuzetno rijetko susreće.

Ono što je Bikini Kill odradio u Olympiji, Bratmobile su odradile u Washingtonu, od samih početaka kao pokretačice i autorice u feminističkom fanzineu Girl Germs, pa do osnivanja benda, te su se te dvije scene sve više počele preklapati i umrežavati. Njihov punk imao je i primjese popa, surfa i garage rocka, kao i specifičan smisao za humor:

I learned somewhere that living with dudes
Means you pick up their wet towels
Dirty underwear and find their
ignorance cute somehow
,

reći će u svojoj “Affection Training”, tražeći nove i drukčije pozicije za žene. Ubrzo su se pridružili i drugi bendovi i istomišljenice, kao što su Heavens To Betsy uz frontmenicu Corin Tucker i Excuse 17 s Carrie Brownstein, uz još žešći zvuk i ozbiljniju tematiku, kao što sugerira ljuta reakcija na ulično zlostavljanje “Terrorist”, te “This is Not Your Wedding Song”, napisana iz perspektive žrtve silovanja. Sličnu perspektivu nudi i “Dead Men Don’t Rape” još jednog pridruženog riot grrrl benda 7 Year Bitch. Svi bendovi rijetko su nastupali izvan lokalnih scena, no i ti rijetki nastupi pokretali su lavinu – nakon koncerta Bikini Killa u Londonu, riot grrrl prešao je i na drugu stranu Atlantika, uz predvodnike Huggy Bear.

Huggy Bear (foto: Greg Neate)

Kako se stvar zahuktavala, tako je rastao i interes mainstream medija, koji su svojim često krivo usmjerenim tumačenjima pokretu napravili medvjeđu uslugu. Tabloidi su uskoro članice riot grrrla počeli prikazivati kao nasilne mrziteljice muškaraca, a cijelu supkulturu kao opasnu, što je izazvalo i neku vrstu neopravdane moralne panike. Često se napadao njihov kredibilitet, sviračke vještine i razumijevanje tematike, a posebno njihovi živopisni koncertni nastupi, iako su u intervjuima pokušavale objasniti važnost podizanja svijesti o temama o kojima se u masovnim medijima nije raspravljalo.

S druge strane, njihovo gotovo potpuno bojkotiranje mainstream medija također im je učinilo veliku štetu budući da je stvaralo neku vrstu obrnutog snobizma koji nije dozvoljavao da poruke dolaze do onih žena koje nisu imale pristup glazbenim scenama i prisutnosti feminizma, kao što su to tada imale žene u fakultetskim krugovima naprednijih američkih gradova. Za praktički sve riot grrrl bendove to je predstavljalo gotovo nepremostivu kontradikciju – njihovo underground, tvrdoglavo nezavisno stvarlaštvo koje je u početku bilo nužno kao bunt, ujedno je kasnije postalo prepreka da moćna poruka riot grrrla stigne do mnogih, te nije uspjelo preskočiti ekonomsku i obrazovnu barikadu do žena nižih društvenih slojeva i nebijelih žena. Kroz nekoliko godina, većina originalnih riot grrrl bendova se raspala, a njihove članice i članovi krenuli u neke nove projekte. Kao i u počecima punka, milijun stvari dogodilo se u samo nekoliko godina.

Mnogi su nastavili svoju misiju kroz aktivizam i rad u raznim medijima, a oni koji su ostali u glazbi uspjeli su potvrditi i umjetničku vrijednost riot grrrla. Već spomenute Corin Tucker i Carrie Brownstein udružile su snage u bendu Sleater-Kinney, koji je nizom odličnih albuma u drugoj polovici ‘90-tih zaslužio titulu jednog od najvećih bendova svoga doba, ne napuštajući svoje punk rock korijenje ni političke ideje. Kathleen Hanna formirala je Le Tigre, bend koji je, također zadržavajući svoju misiju, uveo i elemente elektroničke glazbe, te multimedijskih i performativnih umjetnosti. The Gossip su isti taj punk i politiku uspjeli izvesti i na plesne podije, pronaći vrlo široku publiku i pjevačicu Beth Ditto pretvoriti u novu feminističku, LGBTQ i modnu ikonu.

Bikini Kill (izvor: Bikini Kill Archives)

Kroz ‘90-te mnoge su umjetnice, svjesno ili nesvjesno, pogurale mnoga ženska pitanja. Kantautorska scena iznjedrila je velike zvijezde koje su tražile nove načine ekspresije, što je očito u, primjerice,  brutalnoj intimnosti Tori Amos, beskompromisnom i sirovom istraživanju seksualnosti P. J. Harvey ili totalnom DIY pristupu Ani DiFranco. Crne hip hop i R&B grupe poput Salt-n-Pepa, TLC ili Destiny’s Child postigle su vrtoglave komercijalne uspjehe, usput propagirajući imidž snažne, nezavisne, ekonomski solventne, sposobne, seksi žene koja zna koliko vrijedi.

Iako se originalna poruka riot grrrl pokreta uskoro razvodnila, tako razrijeđena, ublažena i modificirana na razne načine uspjela je pronaći svoj put među masama koje riot grrrl nije mogao ni sanjati. Ljute žene u rocku i feminističke himne prestale su biti rijetkost – “Jagged Little Pill” Alanis Morissette prodao se u više u 30 milijuna primjeraka diljem svijeta, a nema tko napamet ne zna “Bitch” Meredith Brooks, “Just A Girl” No Doubta ili “Doo Wop (That Thing)” Lauryn Hill. Iz današnje perspektive teško je povjerovati i da je “girl power” termin koji su iskovali Bikini Kill, kao i naziv jednog od njihovih fanzineova – ušao je u oxfordski riječnik nakon globalnog pop fenomena Spice Girls koje su, na mnogo načina, najbolje unovčile sve što se prije njih događalo. Kao dobro osmišljen, fabriciran i marketinški fenomenalno plasiran pop proizvod istovremeno su poruku prenijele dalje nego itko prije i izdale većinu ideala riot grrrla, od kreativne kontrole do osmišljenog političkog i socijalnog angažmana.

Uz sve svoje bliže i dalekosežnije, pozitivnije i negativnije posljedice, riot grrrl je danas predmet čak i akademskih rasprava i doktorskih disertacija koje ga pokušavaju rasvijetliti i raščlaniti, te ustanoviti radi li se o pokretu, žanru, supkulturi ili raznim kombinacijama istog. No, nesumnjivo je da je njegovo najveće postignuće gotovo u suprotnosti s time – uvrstio je svjesni i osmišljeni feminizam u glazbu i pop kulturu, iščupavši ga iz teorijskih knjiga i intelektualnih rasprava i uvevši ga u koncertne dvorane i spavaće sobe mladih djevojaka.

Također, pomirio je mnoge ekstreme koji su mu stajali na putu, pokazavši da je moguće istovremeno nositi roza haljinu i biti svjesna svojih prava. Srušio je neka ograničenja u izražavanju ženstvenosti i ženske seksualnosti. Premjestio je razgovor o važnim temama poput reproduktivnih prava, nasilja nad ženama i seksualnih sloboda iz privatne u javnu sferu. Prodrmao je stare postavke feminizma i otvorio nova pitanja. Njegova hrabrost utabala je put za mnoge, a njegova iskrena i nekontrolirana energija i danas inspirira mnoge glazbenice.


Povezano