Nannerl Mozart bila je, poput svog brata Wolfganga Amadeusa, čudo od djeteta. No, njena glazbena karijera došla je kraju kada je napunila 18 godina.
“Prije devet godina posjetila sam Beč povodom 250-e godišnjice rođenja Wolfganga Amadeusa. Iako sam školovana violinistica, za Mozartovu sam sestru čula tek tada, kada sam ugledala obiteljski portret u Mozartovu stanu,” piše Sylvia Milo za The Guardian.
“Sve ovo me zaintrigiralo i odlučila sam saznati više. Čitala sam Mozartove biografije, proučavala situaciju u kojoj su se nalazile žene i umjetnice u njegovo vrijeme, čitala sam djela filozofskih prosvjetitelja, pravilnike ponašanja, no najbogatiji izvor informacija bila su obiteljska pisama Mozartovih, koja je sačuvala upravo Nannerl,” kaže Milo.
Maria Anna (nadimkom Nannerl) i Wolfgang Amadeus su velik dio djetinjstva proveli na turnejama diljem Europe. Kao djevojčica, Nannerl je mogla nastupati, no držalo se da bi odrasloj ženi ovo uništilo reputaciju. Kada je napunila 18. godinu, ostavljena je u Salzburgu, a njen otac je nastavio putovati samo s Wolfgangom.
“Nannerl ipak nije odustala; nastavila je pisati glazbu za brata i oca, no njena glazbena ostavština nije preživjela. Možda ju nikada nikome nije pokazala, možda ju je uništila, možda jednog dana bude pronađena, možda već jeste, ali je zasigurno barem dijelom pogrešno pripisana njenom bratu,” ističe Milo.
Sylvia Milo kao Nannerl Mozart u predstavi “The Other Mozart”
Sam Wolfgang je u pismima uzastopce ponavljao kako nitko nije izvodio njegove skladbe vješto poput nje, a Leopold Mozart ju je opisivao kao “jednu od najvještijih pijanistica u Europi”, sa “savršenim sluhom za harmoniju i modulacije” koja improvizira “tako uspješno da bi vas oduševila.”
Poput imaginarnih Shakespeareovih sestara Virginije Woolf, Nannerl nije dana prilika za napredovanje, a ono što je stvorila nije bilo ni cijenjeno niti sačuvano. Poput većine skladateljica iz prošlosti, zaboravljena je. Njihova glazba je izgubljena ili skuplja prašinu u knjižnicama. Nikada nećemo saznati što je mogla postići i u tome leži naš gubitak.
“Redatelj Isaac Byrne i ja smo pri istraživanju za predstavu o životu Nannerl tragali za pričom koju je trebala ispričati. Za glazbu je zaduženo dvoje skladatelja, Nathan Davis i Phyllis Chen, koji su se umjesto za rekreaciju Nannerlinih kompozicija, odlučili na prikaz njene glazbene imaginacije koristeći se zvukovima koje je mogla imati u ušima: vibraciju lepeza, šalica za čaj, glazbenih kutija, zvona, klavikorda. Dug je put bio do povratka Nannerl natrag u Englesku, no nakon 250 godina, ponovno smo je vratili na pozornicu”, zaključuje Sylvia Milo. The Guardian…