Iva Obrovac je voditeljica marketinga domaće IT tvrtke Martian & Machine. Uz to, okupila je prvi u potpunosti ženski gejmerski tim koji je sudjelovao na e-sportskom natjecanju Good Game. Upravo smo tim povodom porazgovarale s njom o ideji sastavljanja posve ženskog tima, o njihovom iskustvu unutar jedne muški dominirane industrije, a i o njezinoj osobnoj povijesti gejmanja.
Kako si započela s gejmingom i došla do toga da se natječeš?
Ovo mi je treći put na Good Gameu. Prvi put sam bila prije tri godine. Prošle godine sam bila rezerva. Prvu godinu nismo uopće znali što radimo. Bio nam je cool event, htjeli smo sudjelovati. Vježbali jesmo, ali ne pretjerano i nismo još znali što radimo. Ovo sad je malo ozbiljnije. A gejmati sam počela kao klinka. Tako to nekako ide. Od prve konzole s placa koju spojiš na TV i igraš Super Mario i slično, nisam imala Nintendo. Ali imali smo te konzole, čak se sjećam perioda kad su se igrice iznajmljivale u videotekama.
Onda smo brat i ja dobili prvi komp, meni je bilo oko 12 godina. Časopisi, demo igrice, sve živo smo isprobavali. Mislim da je to nekako s bratom bilo normalno. On prvi pa onda ja uz njega. Simsi su uvijek bili fora. Age of Empires smo igrali jako puno. Znači, više te strateške fore. Igrali smo puno svih sportskih igrica, ali više radi njega. Mortal Kombat smo igrali dosta. A poslije sam više otišla prema tom strateškom dijelu koji me više zanimao.
Kako to da te privukao baš Good Game budući da ne igraš shootere, a ovdje se natječeš u Counter Strikeu (op. ur. multiplayer pucačina)?
Sviđa mi se ta timska komponenta. Općenito baš ne volim multiplayere jer ima baš jako puno toksičnosti. Ali ovako, kad se igra timski, to mi je vrh.
Kako je došlo do toga da imate cijeli ženski tim? Je li to bilo ciljano ili se dogodilo spontano?
Prve godine sam bila punopravna članica tima. Bili smo miješana ekipa. Ja i Hana, koja je naša HR-ica, i četiri dečka. Tad sam baš igrala. Prošle godine sam bila zamjena i evo, sada, totalno drugi experience kad baš vodim tim kao kapetanica.
Prve godine kad smo sudjelovali bili smo dosta nepoznata firma, a Nikola Stolnik je krivo pročitao Martian & Machine kao Martina & Machine i nama je to postala interna fora i cijelo vrijeme smo se zezali oko toga. Prošle godine smo imali dečke. Oni su ove godine bili nesigurni, pa nismo znali hoćemo li sudjelovati. I onda smo počeli interno pričati kako bi bilo fora jer smo zaposlili dosta cura i možda je vrijeme za Martina & Machine. I pitali smo curke. Imali smo party firme, sve se okupile i pitale ih jesu li za i tako je sve počelo. Doduše, imale smo dvije zamjene u međuvremenu, tako da nas je u nekom trenutku bilo osam.
S pripremama smo krenule prije Božića, doslovno s edukacijom. Kao, što je uopće ova igrica? Jer, mimo mene, još je samo jedna cura to prije igrala. Druge četiri nisu nikad igrale. Čak većina nije igrala ništa takvog tipa i općenito ne igraju shootere. Jedna osoba nije imala gejmersku pozadinu. Ona nas je iznenadila jer je dosta dobar talent, ima jako dobar aim, bolji i od mene. Ne snalazi se još toliko, u početku se nije snalazila po mapama , ali ako nastavi vježbat, to će biti super.
Kako su vam izgledale pripreme?
Najprije smo se bavile čistom edukacijom. Nas par nije imalo opremu, a baš moraš imati Windowse. Tako da smo čekale da firma iznajmi opremu, i prva dva tjedna je bitan bio dokument gdje imaju sve živo o mapama, kako se puca, kako se kreće, kako se bacaju bombe… A nakon Nove godine smo krenule u pripreme i vježbale smo dva, tri puta tjedno, kako je tko mogao. Uvijek smo pokušavale da nas bude što više, da nas bude ili četiri ili pet pa da donekle odvježbamo nešto.
Prvo je trebalo prolaziti mape da uopće znaju gdje je što, gdje se mogu skrivati, a gdje ne, gdje je dobro stajati i slično. Nakon toga je trebalo lagano učiti utility, kako što koristiti i onda jednostavno igrati sve više i više. I onda prilagođavati, lagano razmišljati o taktici, što bi mogle raditi i više igrati kompetitivno, baš protiv drugih ekipa.
Koliko vam je bitna kompetitivna strana svega?
Je. Ful smo se nafurale na to sve i doslovce smo se ulovile kako subotom od pet do jedan ujutro igramo zajedno, kao zadnji luđaci. Mislim da smo se super sve povezale kroz ta tri mjeseca. Sad postoje planovi da nastavimo trenirati, želimo to. Ja, evo, već sada tražim gaming laptop.
Kakvi su dojmovi s natjecanja u ovako muški dominantnoj industriji? Što misliš da jedan ženski tim znači ženama u gejmingu? Čini mi se da je ove godine bilo više žena.
Je, je, meni je isto takav dojam. To sam već primijetila i drago mi je da sve više cura dolazi gledati i da sudjeluje, to je baš lijepo za vidjeti.
Kao ženski tim, mislim da se možemo pokazati kao dobar primjer i nafurati druge. Pa pozivamo ovih putem i sve druge neka se slobodno pridruže, nije ništa strašno. 🙂 Samo treba malo raditi, vježbati, i to je to, ali mislim da je to stvarno jako lijepo. Meni je zapravo najdraži taj bonding dio koji se stvori između nas. To je najljepša priča.
A ovdje nismo imale nikakvo loše iskustvo. Mislim da općenito u multiplayeru ima toksičnosti, ali teško mi je reći je li to na razini roda. Jednim dijelom sigurno, ali i inače ima jako puno toksičnosti. Ne moraju ljudi znati tko je iza tog profila, ako netko želi hejtat, hejtat će i pisat će svašta. U multiplayeru se stvorila ta neka doza toksičnih ljudi koji jednostavno kvare zabavu svima ostalima koji se žele opustiti i malo zabaviti.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
