U posljednjih nekoliko godina među domaćim strip autoricama pažnju pratitelja stripa privukla je Irena Jukić Pranjić, jedna od najaktivnijih hrvatskih predstavnica autorskog stripa.
Jukić Pranjić je posljednjih godina uspjela realizirati i dva velika projekta, oba namijenjena popularizaciji stripa: antologiju Ženski strip na Balkanu(Fibra, 2010.) i dokumentarni serijal Strip u Hrvatskoj koji je sredinom ove godine prikazivan na HTV-u.
Nedavno joj je u izdanju kuće 2x2 izašao novi strip album Emisija emocija, a trenutno radi na razvoju video igre GamerGirl. Sve ovo bile su teme za razgovor s Irenom Jukić Pranjić.
Budući se baviš različitim vidovima promocije i popularizacije stripa, kao autorica, urednica, pedagoška radnica, možeš li reći da hrvatski strip u posljednjih pet-šest godina doživljava ponovni procvat? Mislim pritom na produkciju, pojavljivanje novih imena, izdavaštvo, ali i kulturne politike koje podržavaju produkciju novih strip izdanja?
Najpotpuniji uvid u domaći strip mi je dao rad na dokumentarnom serijalu Strip u Hrvatskoj koji je podrazumijevao puno istraživačkog rada i razgovore s oko sedamdesetak ljudi od kojih su mnogi ili autori ili stručnjaci za pojedina područja unutar domaćeg stripa. Ako uzmemo u obzir da smo država sa svega četiri i pol milijuna stanovnika i da je naše tržište maleno, moramo biti zadovoljni s činjenicom da u svakoj generaciji, na plodnom tlu bogate i inspirativne tradicije, stasa bar desetak odličnih autora i autorica, da su žanrovski vrlo raznoliki i da se uspijevaju probiti i na svjetska tržišta.
Veliki obrat u domaće strip-izdavaštvo donio je u posljednjih deset godina poticaj Ministarstva kulture koji je vrlo značajno popravio kvalitetu ponude strip-izdanja u hrvatskim knjižnicama, a uz to je nedavno i direktno počeo poticati stvaralaštvo domaćih autorskih snaga.
Ženski strip na Balkanu i sama sebe upoznala s radom nekolicine regionalnih strip autorica. Na koji način/kakvim praksama ove autorice pomiču granice u regionalnom stripu?
Autorice stripu pristupaju individualno, svaka ima svoj rukopis, senzibilitet, svjetonazor. Karijera svake od njih ponaosob jest zasebna priča o pomicanju granica autorstva i načina korištenja jezika stripa.
Kako si razvijala ideju za strip album Emisija emocija, nedavno izašao u izdanju kuće 2X2 Vladimira Šagadina? Svojevremeno si s nekoliko kolega bila članicom strip grupe istog imena. Postoji li nešto što veže ove dvije priče?
Jedan dio stripa sam nacrtala prije četiri godine tijekom školskih praznika, a ostatak ove godine u periodu od veljače do listopada, uloživši u taj proces 30 000 kuna vlastitog novca kojim sam si omogućila da tijekom šest mjeseci ne moram prihvaćati nikakve druge poslove dok ne završim strip do kraja.
Godinama sam crtala stripove kraće forme, no tek nakon iskustva rada na animiranim filmovima shvatila sam da za dugi strip moram naći jednaku količinu vremena kolika je potrebna i za film, da ga naprosto ne mogu dovršiti tako da kradem tek pokoji sat iz pretrpanog radnog tjedna. Uz to, dosta mi je značila i velika podrška mog izdavača Vladimira Šagadina, kao i potpora Ministarstva kulture koje je djelomično pomoglo s novcem za tisak.
Ideja za strip je došla slučajno, naime Damir Steinfl je ime za strip-grupu ‚Emisija emocija’ našao tako da je slučajno otvorio rječnik stranih riječi i prstom pogodio u riječi ‚emisija’ i ‚emocija’ koje su abecednim redom stajale jedna iza druge. Mene je s vremenom počelo zanimati kakvo bi se značenje moglo dati tom paru riječi koje nisu uobičajena sintagma, pa sam pomislila da bi moglo značiti ‚odašiljanje emocija’, ili ‚trovanje emocijama’. Tako sam smislila priču o znanstveniku koji je otkrio stroj za manipuliranje emocijama, misleći kako bi to bila dobra metafora za priču o manipulaciji masovnim medijima.
Lik monstruoznog znanstvenika bio je djelomično inspiriran i likom Frankensteinovog čudovišta Mary Shelley, koja ga je također osmislila okružena grupom kreativnih umjetnika, u vrijeme Prve industrijske revolucije i prvih znanstvenih otkrića, razmišljajući o posljedicama korištenja suvremene tehnologije.
Andrije Maurovića iz 1935. za glavni lik ima djevojku, i to plemkinju koja puno više voli mačevanje nego raskošne krinoline. Ne znam koji su točno uzroci tome, voljela bih da se nađe načina za istraživanje ovog fenomena.
