Jedna od glavnih mana mladih ljudi je to da zaista mislimo kako ćemo živjeti vječno. Jasno, svi među nama koji put na izrazito romantičan način promišljamo svoju budućnosti, gdje je ista maglovito definirana nedostižnom nekretninom ili romantičnim odnosom koji je u naše moždane vijuge usadila popularna kultura.
Svi smo stari, ali lijepi. Nemamo zdravstvenih problema, nismo sami, umiremo u snu i naši će prijatelji na karminama pričati o tome kako smo bili divne osobe i kako je svijet našim odlaskom izgubio još jednu krasnu jedinku. Neočišćeni poljski zahod miriše ljepše od ove iluzije.
Pišući ovaj temat na dnevnoj bazi razmišljam ne samo o vlastitoj budućnosti, nego o budućnosti svih queer osoba koje ponosno jašu valove koje nam je donio lokalni aktivizam.
Pravo je pitanje, tko od nas na trenutak zastane, pomiriše ruže (ili govna) i zaista se zapita što će se desiti jednog dana kada se zglobovi neće s lakoćom savijati, kada potencijalno nećemo moći sami otići na zahod, istuširati se, skuhati si. Kada će neki od nas biti dementni ili bolovati od Alzheimera te nećemo znati tko smo, što smo i tko su svi ti ljudi oko nas. Što ako tih ljudi oko nas uopće neće biti?
Usprkos svim legislativnim promjenama koje omogućuju ravnopravniji život queer građana Lijepe Naše, valja spomenuti činjenicu kako većina emancipiranih odbija sudjelovati u društvenim kontekstima koji od nas očekuju trpanje u ladice koje nas sustavno odbijaju od onog trenutka u kojem smo postali svjesni vlastitog odstupanja od norme. Da pojasnim, iako bi sklapanje nekakvog životnog partnerstva donijelo određene beneficije po pitanju ekonomske i zdravstvene zaštite, odbijamo stupati u njega jer se izravno kosi s našim očekivanjima od Vlasti. Zašto bi zakonski definiran romantični odnos vrijedio više i zašto bi bili zakinuti ako želimo biti solo?
Osobe unutar queer spektra identiteta nerijetko vode samačke živote, nisu dio neke klasične obiteljske priče gdje vaši najbliži imaju moralnu obavezu brinuti se za vas u onom trenutku kada za to same više niste sposobni. Samim time, problemi s kojima se suočavaju kao stariji postaju opipljiviji i strašniji jer se pojedinac materijalno i emocionalno s njima najčešće mora suočavati sam.
O problemima starijih pedera, lezbi, biseksualnih i transrodnih osoba na lokalnoj razini nemoguće je govoriti jer se niti jedna udruga ili inicijativa u 15 godina postojanja suvremenog lokalnog LGBT aktivizma nije odlučila njima baviti. Ne postoji nikakvo istraživanje, studija, čak ni srednjoškolski referat koji se bavi problemima starijih osoba unutar queer spektra identiteta.
Uznemirujuće je čak da sam tokom svog istraživanja zaključio da se na europskoj razini rijetko razgovara o ovoj problematici, gdje tek da se aktivno zagovara njeno rješavanje. Starije osobe svih seksualnih orijentacija i rodnih identiteta voli se trpati pod tepih ili još bolje, čim prije zakopati ispod debelog sloja zemlje. O pojedinačnim problemima s kojima se suočavaju queer starije osobe detaljnije ću govoriti u zadnjem tekstu temata.
Ovaj sam odlučio posvetiti jednom od rješenja za koje sam zaključio da je iznimno logično, a to je koncept queer staračkih domova ili jednostavno životnih zajednica za queer starije osobe.
Kao osoba čiji je roditelj djelatnica staračkog doma, puno sam puta imao prilike vidjeti na koje sve načine takve institucije (ne)funkcioniraju. Iako je štićenicima osigurana adekvatna zdravstvena zaštita, ne postoji jasna distinkcija između onih koji su više, odnosno manje sposobni za aktivan život. Svima se pristupa na identičan način, bili oni pokretni ili ne, lucidni ili dementni. Za one više sposobne ne stvaraju se sadržaji koji će im ispuniti dane osim kolektivnog gledanja televizije, one se manje sposobne šopa tabletama ne bi li bili što mirniji prije nego umru.
Sve u svemu, prostori zaudaraju na smrt i kroz godine slušanja kojekakvih priča zaključio sam da su starački domovi ništa više od ekstremno skupih postaja za umiranje, dok bi u teoriji trebali biti mjesta gdje će ljudi svoje zadnje dane/mjesece/godine proživjeti dostojanstveno, ugodno i zadovoljno. No, čini se da se javljaju određeni pomaci koji potencijalno stvaraju nove mogućnosti života za queer starije osobe koje žive u Europi.
Europska situacija
Čovjek bi očekivao da se razvijena zemlja poput Velike Britanije može pohvaliti LGBT staračkim domom ili sličnom zajednicom, ali to nažalost nije tako. Od ove se godine na veliko piše o potencijalnom otvaranju LGBT staračkog doma u Londonu ili Brightonu, ali konkretnijih informacija od ovih nije moguće pronaći jer je projekt još uvijek u fazi razvijanja i prikupljanja sredstava. Onaj progres koji se uspio realizirati odvija se u okviru projekata koje provodi organizacija Stonewall Housing.
Stonewall Housing osnovana je 1983 godine, a provodi projekte vezane za stambena pitanja lezbi, pedera, biseksualnih i transrodnih osoba. Pružaju podršku za LGBT osobe unutar njihovih postojećih domova, pronalaze domove ili zbrinjavaju samu LGBT mladež, te pomažu LGBT osobama svih dobnih skupina sa savjetima prilikom kupnje ili iznajmljivanja kuća/stanova.
Projekt koji je vezan za stariju LGBT populaciji realiziraju 2013. godine u suradnji sa Manchester Older LGBT Housing grupom u vidu publikacije The North West housing guide for the older lesbian , bisexual, gay and trans community. Prema istraživanju Stonewalla, tada je u Velikoj Britaniji živjelo između 800 000 – 1 200 000 LGBT osoba starijih od 55 godina, te je taj broj u konstantnom porastu. Iako primarno vezana za šire područje Manchestera, cilj je ove publikacije LGBT starijim osobama savjetodavno i praktično pomoći prilikom pronalaska novih životnih prostora, omogućiti im razmjenu pozitivnih i negativnih iskustava vezanih za trenutne životne prostore, brigu i usluga podrške.
Publikacija je sastavljena od 8 poglavlja koja su vezana za sve aspekte pronalaska novog životnog prostora i dva dodatka od kojih je prvi praktična check lista koja pomaže pri odluci je li potencijalni novi životni prostor adekvatan za individualne potrebe osobe koja se sprema useliti, a drugi za pomoć pri uređenju pitanja nasljedstva.
Lebensort Vielfalt
Svi vrapci na grani znaju da je Berlin svojevrsna europska queer Mecca, te je sasvim logično da se jedina njemačka zajednica za queer stariju populaciju nalazi upravo tamo.
Organizacija Schwulenberatung Berlin zadnjih trideset godina kao savjetodavni centar nudi pomoć gej i biseksualnim muškarcima, te trans i interspolnim osobama. Tim stručnjaka sastavljen od liječnika, prosvjetnih radnika, medicinskih znanstvenika, psihologa, psihijatara i mnogih drugih nudi individualna i grupna savjetovanja sa zainteresiranima na teme autanja, mentalnog zdravlja, problema vezanih uz starenje, zloporabe alkohola /droga, ovisnosti te HIV/AIDS-a.
U masi interesantnih i korisnih projekata, našao se jedan koji nikako ne valja preskočiti u kontekstu ovog članka, a ime mu je Lebensort Vielfalt. Njegovo je pokretanje koštalo 6 000 000 eura, a svoja vrata službeno otvara u lipnju 2012. godine kada u njega useljava 40 osoba raspoređeno u 25 stanova. Pozicioniran je u zapadnom berlinskom kvartu Charlottenburg, a ovisno o platežnoj moći pojedinca ili pojedinke, moguće je živjeti samostalno ili u vrlo popularnom Wohnungsgemeinschaft okruženju.
Lebensort Vielfalt zapravo je međugeneracijska zajednica u kojoj je 60% životnog prostora rezervirano za muškarce starije od 55 godina, dok je ostalih 40% raspoloživo za žene i muškarce svih životnih dobi, seksualnih orijentacija, rodnih identiteta i etničkih pripadnosti.
Još jedna specifičnost vezana za ovu zajednicu je to da je osnovana i rukovođena od strane LGBT zajednice. Sami su rezidenti od trenutka useljavanja dužni obavljati razne zadatke i poslove vezane za mnogobrojne usluge i aktivnosti koje Lebensort Vielfalt pruža (otvaranje i zatvaranje knjižnice, održavanje vrta i zgrade, te pružanje zdravstvene zaštite ovisno o kompetencijama stanara). Sve se odluke vezane za rasporede obnašanja dužnosti i pružanja adekvatne zdravstvene zaštite dogovaraju na redovnim sastancima štićenika. U sklopu prostora postoji i vratar, te restoran koji ujedno služi kao kazališni/cabaret prostor na redovitoj bazi.
U startu bih volio napomenuti da je idući paragraf temeljen isključivo na medijskim člancima koje sam uspio pronaći prilikom istraživanja.
Ideja otvaranja staračkog doma za LGBT osobe u Španjolskoj postoji od 2012. godine, vjerojatno potaknuta trendom pokretanja ideja ili otvaranja sličnih institucija u drugim europskim zemljama. Fundación Veintiséis de Dicimbre (Udruga 26. prosinac) nevladina je organizacija iz Madrida koja je krenula u realizaciju ovog veoma ambicioznog projekta. Predviđeni prostor za instituciju adaptirani je madridski hotel, predviđenog kapaciteta od 230 štićenika. Dom bi trebao nuditi razne oblike stanovanja, od samostalnog do onog uz pomoć profesionalnog osoblja, do krila za osobe koje žive sa HIV-om te razne popratne aktivnosti kao što su sportski centar, sauna, kozmetički salon, događanja vezana za kulturu i umjetnost te fizikalne terapije.
Cijena stanovanja u ovoj instituciji predviđena je na 1000€ mjesečno. Ono što je problematično u cijeloj priči jest činjenica da od sredine 2014. godine ne postoji ni jedan članak ili medijska objava koja govori da je institucija službeno otvorena, te se u ni jednom objavljenom članku ne spominje njeno ime (sami projekt nosi ime Vivir CONtigo).
Uz malu pomoć google translatea i poznavanja španjolskog jezika temeljenog na meksičkim sapunicama sa informacija na službenoj stranici uspio sam saznati da aktivno traže zainteresirane osobe koje bi bile voljne tamo živjeti.
Regnbågen
Regnbågen
Čitav temat “Generacije queera” zapravo je potekao iz članka koji sam pročitao na The Guardianu o novo otvorenoj zajednici za LGBT starije osobe u Stockholmu pod imenom Regnbågen (duga). Sama mi je ideja odmah sjela kao izrazito inteligentna, logična i potrebna, te kao i gotovo sve u Švedskoj nevjerojatno vješto i spretno izvedena. Prilikom prikupljanja informacija za ovaj članak kontaktirao sam sve navedene organizacije/institucije kako bih dobio malo detaljniji uvid u to kako život u njima izgleda, no ni iz jedne nisam dobio povratnu informaciju. Osim iz ove.
Christer Fällman (57) jedan je od osnivača Regnbågena. Po zanimanju je vrtlar, a kaže kako je u realizaciju ovog projekta ušao nakon što je prije desetak godina bio na predavanju o brizi za starije osobe i njenoj manifestaciji unutar LGBT populacije. Za početak sam ga tražio da objasni kako je čitava priča oko Regnbågena krenula.
Predavanja su držali starije žene i muškarci koji su pokušali napraviti nešto slično krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Željeli su drugačije stvari, da gradsko vijeće plaća troškove njege za starije osobe. Smatram da tada nije bilo pravo vrijeme za takve korake. Razmišljao sam puno o tom predavanju narednih mjeseci. Ne samo o tome, već o svojoj budućnosti kao muškarac koji je sada već stariji. Pitao sam se što će se desiti sa mnom i kakva me budućnost čeka.
Budući da sam 13 godina radio kao nadzornik i vrtlar u staračkom domu, skupio sam dosta kontakta i iskustva u brizi za starije osobe. Kontaktirao sam Nilsa Johanssona te se našao s njim par puta. On je bio jedna od osoba koje su sedamdesetih i osamdesetih koordinirale grupu ljudi s originalnom idejom pokretanja ovakve institucije. Dao mi je brdo papira s kojima sam otišao doma. Znam da sam ih pregledao i pomislio kako s većinom toga ne mogu napraviti ništa. Imao je i popis starijih ljudi kojima bi bio potreban konkretan smještaj. Nakon toga sam s tim popisom otišao na razgovor s potpredsjednicom jednog staračkog doma i ideja joj se svidjela.
Christer Fällman
Koji je bio sljedeći korak?
Bio je to dosta težak i mukotrpan proces u prvih par godina, pogotovo zato što sam sav posao obavljao isključivo sam. Moja je originalna ideja bila osnovati manju zajednicu za starije queer osobe, međutim tu ideju nisam nikako mogao plasirati nekakvom odboru ili kompaniji. Nisam imao nikakvog novca koji bi mogao uložiti u čitav projekt, a sasvim je jasno da takav potez košta milijune. Odlučio sam se obratiti gradskom vijeću kako bi potencijalno dobili besplatan prostor. Prva njihova ponuda koju sam dobio bila je za prostor van centra grada, ali su mi zainteresirani ljudi rekli kako ne žele živjeti tamo, već u centru. Gradsko vijeće je očekivalo da ćemo prihvatiti ponudu, ali nismo.
Nakon toga sam se obratio jednoj državnoj firmi koja radi pod jurisdikcijom gradskog vijeća. Oni su rekli da je moguće dobiti drugi prostor, ali da ćemo morati popričati sa samim predsjednikom vijeća. Ono što je najsmješnije u čitavoj priči je da nisam pisao nikakav projekt i program, već sam cijelu ideju imao u glavi. Nije imalo smisla pisati išta jer ti ljudi tako i tako ništa ne bi pročitali. Isto tako su me svi oni bazično poznavali, jer su većina njih bili upravitelji institucija u kojima sam radio i znali su da sam tvrdoglav. Uskoro su mi se javili i rekli da smo dobili lokaciju u samom centru grada, 28 stanova u istoj zgradi na zadnja 3 kata. U iduća su tri mjeseca svi bili renovirani.
U tom sam se trenutku prepao, nisam bio svjestan što sam točno napravio, ali sam znao da od te točke povratka nema. Morao sam osnovati vlastitu organizaciju jer gradsko vijeće ne može raditi sa fizičkim osobama. Imao sam problem s pronalaskom ljudi koji bi htjeli raditi sa mnom, tako da sam prve dvije godine sav posao obavljao sam, volonterski.
Preko dana sam imao svoj regularan posao, a večeri sam provodio uz papire. Mislim da je realizacija čitave stvari veliko postignuće za LGBT zajednicu u Švedskoj. Ljude me znaju pitati zašto sam to uopće napravio, na što im odgovorim – zato što sam mogao. Ovo je dobar primjer drugim zemljama.
Regnbågen
Koliko ste truda morali uložiti u renovaciju i adaptaciju samog prostora?
Ovo je od samog početka bila prazna zgrada koju je trebalo temeljito renovirati. Stanarina je u početku trebala biti jako visoka. Na kraju sam shvatio da ne želim da prostor bude luksuzno namješten i preuređen jer sam želio da bude dostupan ljudima sa prosječnim primanjima.
Originalna je stanarina trebala bili 780€, ali smo je zbog mojih prijedloga po pitanju renovacija i dekoracija uspjeli spustiti. Trebalo je, naravno, uzeti u obzir da stanovi za starije osobe trebaju zadovoljavati određen standarde (veće kupaonice, pristup invalidskim kolicima i slično). Stanovi se iznajmljuju prazni, te ih najmoprimci uređuju kako žele.
Kako Regnbågen funkcionira danas? Koliko štićenika trenutno živi u vašoj zajednici i na koji se način dolazi do mjesta u njoj?
U samoj organizaciji postoji odbor koji njome upravlja. Oni odlučuju o svemu, o članovima koji se primaju, čitaju prijave od trenutnih 120 ljudi koji su na listi čekanja, upravljaju financijama itd. Odbor također odlučuje koliko će pojedini član plaćati svoj najam u Regnbågenu. Moja je originalna ideja bila da si najam u Regnbågenu može priuštiti bilo koji umirovljenik sa svojim prosječnim iznosom mirovine.
Unutar samog prostora postoji zdravstveni centar s liječnikom i dvije medicinske sestre, knjižnica, frizerski salon, restoran te zajednički ‘dnevni boravak’ koji je zapravo jedan veliki stan u kojem organiziramo razna druženja, proslave, rođendane i slično. Također imamo jako lijepu i veliku terasu na krovu i dva stana za goste koje iznajmljujemo za 15€ po noćenju. Za naše članove također imamo dogovore za popuste u određenim restoranima, trgovinama, putničkim agencijama itd.
Stanovi su mješavina kupljenih i iznajmljenih i postoje u 4 različite veličine. Trenutno imamo 34 štićenika, a prosjek godina je 68. Najstariji nam štićenik ima 80 godina. Želio sam da i heteroseksualne osobe mogu živjeti ovdje, ali sam bio nadglasan na prvom sastanku odbora.
Od nedavno sam i sam stanar Regnbågena. Morao sam platiti polog od 26 400 švedskih kruna (oko 2 900€) koji sam stavio u banku. Ako nešto u stanu potrgam ili pokvarim, popravak se plaća iz njega. U slučaju da odlučim otići iz stana, preostali iznos dobivam natrag. Za stan od 45 kvadratnih metara (koji je jedan od najvećih u samom prostoru) plaćam mjesečni najam od 640€. Taj iznos također pokriva osnovne troškove za tri mjeseca ukoliko odem iz stana,te odbor ne nađe novog stanara što ne vidim da je pretjerano moguće.
Mislim da je koncept ovakve vrste života jako dobar. Neki su ljudi izrazito usamljeni, a svojim su dolaskom ovdje našli svoje mjesto unutar zajednice. Ako žele mogu se uključiti u aktivnosti koje se ovdje dešavaju, ali i ne moraju. Osobe koje odluče živjeti ovdje ne moraju biti švedski državljani, ali moraju imati minimalno 55 godina. Imamo ljude koji žive ovdje iz Finske, došli su ovamo jer su bili pod konstantnim prijetnjama kod kuće.
Koji su po vašem mišljenju primarni problemi s kojima se suočavaju queer starije osobe?
Manjine su unutar bilo kojeg društva uvijek u teškim pozicijama i stalno im nešto prijeti. Što se tiče samih LGBT starijih osoba, mislim da odabiru život u ovakvoj zajednici jer se osjećaju sigurno, okruženi su ljudima koji imaju iste vrijednosti, povijest i razumiju se na razini koju je dosta teško objasniti. Osobno sam odabrao živjeti ovdje jer mi je bitno da sam okružen ljudima koji znaju tko sam i što sam.
Također mi je bitno znati da ne moram biti sam ako to ne želim. U svojem prijašnjem stanu nisam imao pojma tko su mi susjedi. Da sam umro, nikoga ne bi bilo briga. Ovdje imam nekakvu novu, čudnu obitelj s kojom se mogu družiti ili ne družiti kad god to poželim.
Što LGBT zajednice u drugim zemljama mogu napraviti po pitanju queer starijih osoba, uzevši kao primjer vašu priču?
Za početak trebate imati ljude koji su voljni raditi na tom problemu s vrlo jasnim ciljevima. Morate se aktivirati u pravo vrijeme i, nažalost, posjedovati kontakte na pozicijama koje su vam od presudne važnosti i koje sam ja, na svu sreću, imao. Trebate imati predstavnika ili predstavnicu, te nekoga tko vas može savjetovati po pitanju implementacije projekta unutar zakonskih i zdravstvenih okvira.
Zašto mislite da su zajednice ovakvog tipa važne i potrebne?
Čak i u zemlji kao što je Švedska, ovakve su institucije potrebne. Predrasude će postojati uvijek, čak i u naprednim zemljama. Još jedan razlog zašto je važno imati ovakve institucije su ljudi koji ne žele živjeti u klasičnom staračkom domu. Ne žele se vratiti u ormar. Ovakav im život daje energiju da budu snažni i sposobni u poznijim životnim godinama.
Što vlasti mogu učiniti po pitanju boljeg prihvaćanja queer osoba svih dobnih skupina?
Stvari se ne mogu popraviti tako da ćemo stvoriti nove ili proširiti postojeće zakone. Zemlje poput Švedske trebale bi uložiti veće napore u to da se djeci daju konkretnije i kvalitetnije informacije koje se tiče queer osoba, odnosno implementirati ih u obrazovni sustav. Moramo se sjetiti da većina predrasuda koje pojedinac ima dolaze iz okruženja iz kojeg netko potječe, one se prenašaju sa majke i oca na djecu.
Tekst je objavčjen u sklopu temata “Generacije queera” i realiziran je u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture. Ostale tekstove pročitajte ovdje i ovdje.
