Poezija nije samo formalno umijeće igranja jezikom ili, kako se u Hrvatskoj često zna smatrati, forma književnog elitizma. U nekim od svojih oblika, ona nosi snažan potencijal rušenja barijera i dovođenja margine u fokus. Ona može prelomiti jezik i osjećaj u sustavan, ali fluidan iskaz autentičnosti u kojem su društvo i politika čitljivo neodvojivi od tijela i subjekta. Rušenje četiri zida: Antologija regionalne queer poezije, objavljena krajem prošle godine, u tom je pogledu regionalna prekretnica. Prethodi joj Booksina zbirka Queer Balkan, no Rušenje je prva zbirka koja je potpuno i jedino usredotočena na kvir poeziju s prostora bivše Jugoslavije. Uredili su je Denis Ćosić i Đorđe Simić, a okuplja 33 imena, čime oprimjeruje prisutnost i raširenost kvir pjesnik(inj)a na teritoriju bivše Jugoslavije. Služi i kao točka kontakta s onima koji dolaze s tog teritorija, ali žive i rade daleko od njega – dio uključenih, saznajemo u biografijama, raspršen je po Europi, Velikoj Britaniji i SAD-u.
Vizualno, antologija je o svojoj tematici potpuno otvorena. Korice knjige jarko su ružičaste i iznimno upečatljive, a naslov je ispisan ogromnim slovima. Veličina naslova neupitno govori da smo ovdje, da ulazimo u prostor kvir poezije, da smo dobrodošle_i. No držeći knjigu, zateklo me što imena 33 okupljenih pjesnik(inj)a nisu navedena na koricama, kao što je u Antologiji hrvatske i srpske slem poezije izdanoj pretprošle godine bilo istaknuto više od 60 imena pjesnik(inj)a. Potpuni popis okupljenih u Rušenju dostupan je tek na kraju knjige, a do njega je teško doći i online – pjesnici_kinje nisu navedeni_e ni na stranici Hrvatskog društva pisaca ni na Wikipediji antologije. Iako antologije gotovo uvijek potpisuje „grupa autora“ i fokus je na kolektivnom iskazu, a ne individuii, dojma sam da bi isticanje imena tih autora u ovom slučaju doprinijelo cilju – rušenju zidova.
No kad prođemo prvotni zid korica, svaka od uvodnih biografija pjesnik(inj)a služi kao svojevrstan potpis; Selma Asotić, primjerice, tako se potpisala samo kao „pjesnikinja“. Sadržana poezija također nosi vlastite potpise; kako piše Simić: „svaka pesma [u antologiji] služi kao lični narativ, nudeći uvid u proživljena iskustva kvir osoba na Balkanu.“
Neupitnu vrijednost antologiji donosi generacijski raspon autor(ic)a rođenih između 1950-ih i kasnih 90-ih. On dokazuje da se regionalna kvir scena ne rađa, već postoji. Kako navodi Ćosić, okupljeni pjesnici_kinje su “pioniri u regiji”, ali i “suvremeni autori koji su se (…) oformili na književnoj sceni”. Tu su i oni koji su tek na početku, a “već [su] dali naznake povjerenja u kvalitetu objavljujući radove u različitim publikacijama”. Odabir pjesnik(inj)a svjedoči jednoj čitavoj tradiciji koja dosad nije viđena kao takva, iako u oči pomalo ubadaju „pioniri“ i „autori“. U tekstu koji oprimjeruje razne nijanse kvira ne bi bilo suvišno povući donju ili kosu crtu u sufiksima i otvoriti prostor za uključivost u jeziku.
Kriterij odabira autor(ic)a bio je upravo da njihova poezija “koristi elemente kvir književnosti“, tj. obrađuje „teme vezane uz životna iskustva seksualnih i rodnih manjina“ i da su spremni nastupiti imenom i prezimenom. Selekcija pjesama, prema Ćosiću, rezultat je dvogodišnjeg rada urednika, a amenovali su je i sami_e autori_ce „pri čemu su uvaženi i njihovi prijedlozi pjesama za koje su smatrali da (…) adekvatno odražavaju queer aspekt njihovog stvaralaštva.“ Pritom je, prema Simiću, bilo važno i „jasno vrednovanje izbora pesničkog jezika“ – većina je pjesnik(inj)a nagrađivana i/li višestruko objavljivana, no o standardima vrednovanja ne saznajemo mnogo. Više nego na kvalitetu pjesama, tekstovi obojice urednika oslanjaju se na značaj sadržane poezije kao cjeline: „Stihovima koje delimo, izazivajući društvene norme, osnažujemo jedni druge i otvaramo put za inkluzivniju i prihvatljviju budućnost na Balkanu“, piše Simić.
Šarolikost regionalne kvir scene oprimjeruju raznorodni stilovi uključenih. Poezija Darka Aleksovskog, primjerice, izrazito je narativna. Pjesmu o opstanku kvir zajednice otvara stihovima: „Dva barmena pripremaju šank za subotu navečer / Jedan, s okruglim srebrnim naušnicama reže limun / napola“. S druge strane, Filip Jokanović svoju fluidnu ritmičnost postiže aliteracijskim vrludanjem koje odlikuje sve njegove pjesme u Antologiji pa tako i „Ćumur“: „među vatrom meni se noge uplele / i plamen mi grđan palac pojeo / negde na jeziku ti mi spavao / pa te pljunuo noge da spasim.“ Također, dok se poezija Aleksovskog uvelike oslanja na urbane motive, Jokanovićevi kvir stihovi stasaju u poljima, među ovcama, đedom, babom i džemom. Takav se kontrast proteže kroz zbirku i svjedoči tome da kvir ne živi samo u balkanskim gradovima, već u svakom kutku regije.
Raznolikost oprimjeruje i pristup određenih pjesnik(inj)a strukturi stihova. Vesna Liponik svoje stihove razlama na način koji je u zbirci gotovo jedinstven: „i jezik sklizne / grlo nazad ne mrtav / jezik bez krpe bradom poduprt / da bi / liže nabrekli / živac u tom / beskrajnom položaju mu je kao / da se derem uzbrdo“. Aljaž Koprivnikar igra se poravnavanjem do razine u kojoj pjesma poprima drugačiji oblik ovisno o tome kamo nam oko poleti, tvoreći tekst unutar teksta:
Ne reći ništa
Odrasti
Bez stida od tame
Odijevati odjeću
Usta koristiti za govor
Spuštati bijele zavjese nježnosti
Ne reći ništa
No u antologiji ovakvog kova možda je bitnije što je izgovoreno nego kako je izgovoreno. Binarnost roda tako kroz neke od pjesama dobiva svoju zasluženu dozu konceptualnog preispitivanja. U fusnoti pjesme u kojoj otvara rodne sufikse (od „svjetioničara“ do „svjetioničar/ke“ i dalje), Sanja Sagasta preispituje jezik koji koristimo. Ozakonjenu dvorodnost pisma prikazuje kao iskorak iz kutije patrijarhalnosti u kutiju binarnosti, ali i put prema inkluziji: „Sada nam povećanje površine daje duž pogled. U daljini se nalazi svjetionik za sve one na margini izvan obje kutije.“
O iskustvu transrodnog tijela izravno piše Espi Tomičić: „Moje je tijelo imalo obrnut red nastajanja / (…) / Imao sam tijelo prije ovoga / koje nije bilo moje“. Rod i jezik u antologiji se neizbježno vežu uz pitanja tjelesnosti i samoodređenja, pa tako i u odnosima s drugima. Aida Bagić u pjesmi o tome kome je i kada bitan rod piše: „Jesam li ona ili sam on ili (ni)sam / (n)i jedno ni drugo / nevažno je kada sam s njom pod plahtama“. Za Moniku Stojanovsku, pak, „svi su isti ispod svjetla neona, svi isto izgubljeni“ i mogu biti jednako privlačni, neovisno o rodu ili tijelu koje nose.
Pitanje tijela na margini elementarno je gotovo svakom_oj od pjesnik(inj)a. U nekim je primjerima očit prikaz kvir seksualnosti, kao kod Brane Mozetiča: „U crnoj sobi su labirinti, sve smrdi / po popersu, znoj je na zidovima, tiskaš se između / njih, napeti kurci te dodiruju, čekaju, / provjeravaju, samo da imaš usku guzu“. U drugim primjerima tijelo služi i kao mjesto emotivnog sjedinjavanja. Emina Elezović, primjerice, ispisuje fizičko stapanje kao metaforu bliskosti: „Često mi govoriš da želiš da se sjediniš sa mnom / pa raspravljamo kako bi to izgledalo / da li bismo bili jedno veliko kovrdžavo čudovište / od 150 kila i plavim očima“. Poezija svih uključenih obilježena je tjelesnošću kroz koju se gotovo neodvojivo proteže emotivno proživljavanje, ali i preživljavanje.
Ljubav u Rušenju tako odražava i društvenu stvarnost kvir odnosa. Oni su rijetko slobodni, a često prikriveni, ograničeni ili osuđivani. Marija Marković u jednoj od svojih pjesamailustrira ljubav u ormaru: „ruka ti se približavala mojoj / jedino u slepim ulicama“. Kod Gorana Čolakhodžića vidimo neizbježnu obiteljsku figuru od koje se ta ljubav i skriva: „mislim na tvoje tijelo, golo muško tijelo / u svoje najljepše doba (…) Kakvi sve oblici dobrog života postoje, to baka / možda ne bi mogla ni naslutiti.“
Rodbinski odnosi i društvene koncepcije na razne načine uhode stihove ovih pjesnik(inj)a, pa tako lirski subjekt Radmile Petrović sanja homofobnog oca kojem će kući dovesti snahu i kroz to progovaranje redefinira rodne uloge: „hej, tata, imaćeš divnu snaju / ta delija devojka zna da puca iz puške / možeš u nebesa da vineš jabuku / da, tata, imaćeš snaju čak iako nemaš sina / vidiš koliko je domišljat Bog“. Petrović time subvertira roditeljska očekivanja na način koji, suprotno dominantnom narativu, uključuje postojanje njezinog lirskog subjekta.
Zbog takvih i sličnih očekivanja okoline, kvir ljubav na Balkanu neizbježno je uprizorena kao strah, ali i kao prkos i utočište u etnonacionalnim okvirima u kojima je prisiljena suzdržavati se, držati se u svoja četiri zida. Tu buntovnu ljubav u svijetu restrikcija sjajno ilustriraju stihovi Saške Rojc: „stigla je još jedna potvrda da je naša ljubav bolest. (…) / spašavamo se tijelima. jedemo se. jebemo se. / (…) naša gola prekrasna tijela dodiruju se od početka. sapleću / se od ljepote. ljube jezicima. svijeta. naročito hrvatskim. sočnim. iz naroda.“
Antologija nam kroz svoje teme unisono poručuje da kvir tijela i ljubavi postoje i kad se od njih zahtijeva da ne postoje. Pritom se motivi iz prirode iznova ponavljaju. Pjesnički subjekt Romea Mihaljevića želi postati zemlja pod rukama voljene osobe: „Na rastanku, opet sam se rasplinuo na četiri / strane svijeta, upijajući tisuću sitnica, poželio / nestati u vrtovima kojih više nema, pod tvojim / prstima kojima grabiš suhi humus.“ U „Razdoru“ Mihaele Šumić, subjekt „prihvaća požudu trave koja skida plašt zablude“ dok je „savana“, kao životinju, „izbacuje pred noge lovokradica“. Kvir ljubav u antologiji iznimno je često izložena upravo kroz animalističke figure. Kod Alekse Krstića „dim simulira tvoj oblik / neuhvatljiv poput srne / koju juri razoružan muškarac“, a Selma Asotić u svojoj se ljubavi povezuje s režećim psima na kišnom parkiralištu:
kiša se u svilenim šalovima slijevala
niz pseće sapi, moje mokre
pseće sapi, moju natopljenu uzicu koju vučem
kroz ovo predgrađe
gdje te vjerno, u legijama, izmišljam.
Životinjske figure u široj književnosti često upućuju na hiperseksualnost, a ona se pak u povratnoj sprezi s animalizmom često koristi kao metoda dehumanizacije marginaliziranih skupina. No poezija Rušenja redefinira životinjske motive kroz teme ljubavi i (ne)prihvaćanja. Oni su najprisutniji u poeziji Tanje Stupar Trifunović, u čijim stihovima pronalazimo i potencijalnu filozofiju iza tolike prisutnosti animalizma u zbirci: „Nema samilosti među ljudima / samo među životinjama.“
Ta ideja, poistovjećivanje sa životinjama pod jarmom dehumanizacije, odjekuje i drugdje u antologiji – spomenuti nesamilosni ljudi u stihovima Marije Živković Fatimarije postaju „goniči lisica“ koji „prave razdor / između dečaka i devojčica“. Kroz dijeljene slike poput motiva životinja, sakupljene pjesme postaju ujedinjen glas koji progovora o nevidljivosti i neprihvaćenosti kroz cjelinu koja odbija biti neprimjetna. Osim spomenutih pjesnik(inj)a, u tom glasu sudjeluju i: Stefan Alijević, Velid Beganović Borjen, Nina Dragičević, Kristina Hočevar, Bojan Krivokapić, Fedor Marjanović, Romeo Mihaljević, Ljupčo Petreski, Tihana Smiljanić, Milan Šelj, Vladan Šipovac, Nataša Velikonja i Nora Verde.
Kako u pogovoru piše Alen Brlek, Rušenje je „malen, ali značajan korak u uspostavljanju mreže, odnosno prostora za sve one koji imaju potrebu za njim, korak ohrabrenja“. Tim je korakom i onima „koji se iz raznih razloga u svojim sredinama nisu osjećali sigurnima da bi ustupili svoje radove“ omogućeno da budu dio „[sveukupne pjesme] kojom se traži ono što po prirodi pripada svakome“, pravo na postojanje i na vlastiti glas. Ova antologija, dakle, nije samo čin dokumentiranja, već i signal otvorenog sigurnog prostora, gesta zajedništva koja se prenosi kroz sve uključene generacije, kao u pjesmi Kalije Dimitrove: „Stavljam voće na dlanove svojih ljudi / kao što je netko davno punio moje.“
Kako će antologija odjeknuti širom književnom zajednicom zato je možda manje bitno od toga koje će čitatelje_ice pronaći, povezati, utješiti. Zasad je Rušenje zidova, s obzirom na regionalnu stvarnost, nužno i kao gesta i kao radnja – još uvijek svjedočimo homofobnim i transfobnim nasrtajima u Zagrebu, Banja Luci, Skoplju, Beogradu, Ljubljani, a pritom narative kroje svi osim samih meta nasilja i osude. Poezija Rušenja protiv toga čini jedino što može, verbalizira postojanje i svjedoči pripadnosti. Svaki takav testament vrijedi, jer dokazuje da ljudskost kakvu čuvaju ove korice nije moguće dokinuti.
