Danas se naširoko govori o privilegijama. Vidim te debate svaki dan u internetskim člancima, na društvenim mrežama i u razgovorima. Jedna se privilegija pritom redovito zaobilazi – mladost. Biti mlad znači biti ekstremno privilegiran na više razina.
Za početak imamo tijelo koje zub vremena tek počinje nagrizati i služi nas bolje nego što će nas služiti ikada u životu. Lijepi smo i imamo energije. Imamo svu svoju kosu, nemamo bore i možemo se odijevati provokativnije i modernije jer nam tijela to još uvijek mogu podnijeti. Jednostavnije pronalazimo partnere ili partnerice što za usputni seks ili avanture s rokom trajanja, što za konkretnije romantične odnose. Odrastali smo paralelno s razvojem moderne tehnologije i svaki njezin novi skok naprijed težak nam je otpilike koliko i slaganje Lego kockica.
Ukratko, na više smo razina opremljeni nositi sa suvremenom stvarnošću, iako nam se na momente čini da to možda nije tako.
Moram priznati da sam prije pisanja ovog temata bio negativno nastrojen prema osobama starije životne dobi. Izluđivala me konstantna potreba naših baka i djedova da nas zaustave u tome da ponovimo njihove greške .
Dobio bih fraze kada bi mi se obratili na blagajni u supermarketu i tražili da stanu u red prije mene, iako ja u ruci držim bocu vina, a oni su napunili kolica kao da se sprema nuklearna apokalipsa. U pošti bi stali pola centimetra od mene, iako je žuta linija diskrecije jasno označena na podu. Ako bih kojim slučajem odlučio otići u banku na početku mjeseca morao bih si očistiti 3 sata dnevnog rasporeda jer penzićima, eto, dolaze penzije.
Danas me te stvari više ne nerviraju, jer sam shvatio da su stariji ljudi produkt jednog sasvim drugog vremena.
Sasvim je logično da između nas (mlađih) i njih (starijih) postoje velike tenzije, prozašle iz različitih pogleda na svijet. To je nešto što se nikada neće u potpunosti promijeniti, ali naš je zadatak te tenzije minimalizirati. Nužno je da se međusobno poštujemo kao ljudi te da probleme jednih i drugih doživljavamo jednako ozbiljno.
Konvencija u kojoj iskustvo i znanje starijih ljudi treba poštovati sasvim legitimna i ispravna. Hrvatsko je društvo, čini se, podbacilo u implementaciji tih životnih mudrosti u mlađe generacije. Obrazovni nam je sustav prepun mana (količina sadržaja koju su mladi prisiljeni usvajati u 12 godina obaveznog obrazovanja je pretjerana), državne institucije na konstantnoj razini ne obavljaju svoj posao onako kako bi trebale. Mudrost i znanje strijih osoba ne uvažava se čak i u okvirima njihovih obitelji koja ih se brže bolje želi riješiti jer im ne predstavljaju ništa više od tereta.
Prije nego što krenem govoriti o problemima s kojima se susreću starije osobe queer spektra identiteta, volio bih da pogledate jedan kratak video koji je nedavno kružio bespućima interneta.
Važno je također napomenuti, a i spomenuo sam to u prošlom tekstu, da na europskoj razini ne postoji velik broj relevantnih istraživanja koja se bave definiranjem i rješavanjem problema queer starijih osoba. Svi problemi koje ću navesti u paragrafu niže tiču se queer starijih osoba koje žive u Sjedinjenim Američkim Državama, čisto jer smatram da problematika ove vrste nadilazi koncept granica, kontinenata i geografske pozicije.
Iako ovaj video nije direktno vezan za queer starije osobe, problem kojim se bavi u jednakoj je mjeri stvaran za homoseksualne, koliko i za heteroseksualne. Ono što ga potencijalno čini opipljivijim i realnijim za osobe queer spektra identiteta jest činjenica da je mreža podrške koju imamo puno manja.
Da pojasnim, veliki se broj queer osoba susreće s odbijanjem od strane svojih bioloških obitelji u vrlo ranim fazama života i ti se odnosi dosta često ne uspiju popraviti do razine u kojoj pojedinac može računati na podršku u trenucima kada je ona zaista potrebna. Pri ulasku u pozniju životnu dob, ljudi generalno imaju tendenciju računati na podršku svoje biološke obitelji prije nego na onu koja je nastala vlastitim odabirom.
Ovdje bi još valjalo spomenuti kako velik broj queer osoba ne zasniva klasičnu obitelj, odabire samački život, lošijih su financijskih statusa, zdravstvena zaštita nije prilagođena njihovim specifičnim potrebama, prisiljeni su odabrati život u staračkom domu ili sličnoj instituciji itd. Čitava jednadžba ovih problema donosi rezultat koji svoju poziciju pronalazi duboko ispod pozitivne nule.
Nepoznati lezbijski parovi, oko 1910. godine
Što napraviti kako bi se ove posljedice minimalizirale u kontekstu Hrvatske LGBT zajednice?
Prednost koju imamo pred određenim dijelom suvremenog svijeta je ta da je lokalna queer zajednica još uvijek u relativnim povojima. Primarno je sastavljena od osoba u dvadesetim/tridesetim godinama života, dok nam najstariji akteri tek grebu po četrdesetima. Ovdje, naravno, govorim o ljudima koji su ili aut ili su direktno uključeni u same aktivističke procese. Iz prvog teksta ovog temata jasno je da je broj starijih queer građana u Republici Hrvatskoj puno veći, ali nitko od nas ne zna gdje su. Nećemo niti znati dok ih se ne osnaži da počnu govoriti o svojim problemima i svakodnevici.
To znači da imamo vremena za organizirati se i početi sređivati budućnost za sve nas prije nego bude pretjerano kasno. Rekao sam da imamo vremena, ali nemamo ga na pretek.
Čini mi se kako se vodeće grupe koje se bave pitanjima pozicije i prva LGBT osoba u hrvatskom društvu vole profilirati jako zapadnjački, odnosno kopirati korake i sustave koji se implementiraju u drugim zemljama. To je sasvim legitimno, iako na momente jako isključivo, jer se sama zajednica trpa u ladice, umjesto da se detaljno promotri svaki njen izdanak.
Ono što mi nije pretjerano jasno je zašto se već na određenoj razini ne počinje promišljati i razgovarati o problemima sa kojima se nose starije queer osobe? Očigledno je da zapad te korake odavno primjenjuje u svojim kampanjama i projektima. Jedan od mogućih odgovora je da nam koncentracija starijih osoba queer spektra identiteta u samoj zajednici nije dovoljno jaka, odnosno da je gotovo nepostojeća.
Grupe podrške za mlade pedere, lezbe, biseksualne i transrodne osobe već postoje. Organiziraju se i za njihove roditelje, sestre i braću, bake, djedove i kućne ljubimce, ali ne i za queer populaciju koja je prešla pedesetu. Nitko ne kaže kako treba organizirati još jednu zasebnu grupu ili tribinu koja će u fokus staviti njihove probleme, već je treba organizirati u okvirima onoga što na sceni već postoji. Dodatnim separacijama unutar same zajednice koja je ionako podijeljena napraviti ćemo više štete nego koristi.
Sasvim je jasno da je probleme starije queer populacije potrebno promotiri zasebno, ali smatram da ih je za početak bitno integrirati u konstrukte koji već postoje.
Važno je shvatiti da za sve ostale korake koje naša zajednica treba napraviti trebamo djelovati svi zajedno, koliko god da se kontekst našeg odrastanja i formiranja razlikuje. Starijim queer osoba treba jasno i glasno dati do znanja da su dobro došli biti dio zajednice i da je ona njihova jednako koliko i naša.
Nepoznati gay parovi: New York, 1900. i Kalifornija, 1923.
Kako proširiti aktivnosti koje već postoje?
Tu se, logično, javlja pitanje žele li oni biti dio ove zajednice? Kao što se da vidjeti iz Marinovih odgovora u prvom tekstu, većina starijih queer osoba toliko je oštećeno svojim životnim pričama da na vlastiti i tuđi identitet gledaju iz jednake pozicije kao srednjoškolac iz Dicma. Većina gej muškaraca starije dobi (ovdje nažalost mogu govoriti samo o muškarcima jer nisam lezba i ne koristim lezbijske stranice za dejtanje), vidi queer identitete kao nešto strašno negativno, to se svim silama trude biti dio norme, prolaziti u svakodnevnom životu kao strejt muškarci.
Biti aut znači biti feminizirana tetkurača, biti diskretan i ormariran znači biti pravi muškarac koji se tu i tamo jebe s muškarcima. Čitavoj generaciji koja je svoje identitete formirala za vrijeme bivše Juge očajnički fali integriteta i ponosa na to tko su i što predstavljaju. Kada su odrastali nije postojao nitko tko im je mogao reći da je činjenica da su drugačiji normalna, a danas im naprasiti pederi i lezbe taj prostor ni ne daju. Sasvim je jasno da nitko stariji neće potražiti rješenje u krugu ljudi koji su aut jer ga isti sustavno odbija samo zato što je ormaruša.
Uključivanjem starijih queer osoba koje nisu aut u postojeće projekte i sustave osnaživanja doprinijelo bi napretku same LGBT zajednice na više razina. Za početak, naučili bismo nešto o lokalnoj queer povijesti, na koji način su ljudi živjeli svoje identitete prije nego što se zastava duginih boja prvi puta razvila po nekom od hrvatskih gradskih trgova i ulica.
Mi, koji smo emancipiraniji i osvješteniji po pitanju vlastitih identiteta imali bismo priliku koliko toliko utjecati na ljude čiji je osjećaj ponosa i samopouzdanja po pitanju vlastitog bića ekstremno narušen, te ih osnažiti i pomoći im da ostatak svog života prožive ponosno i bez straha od odbacivanja.
Na kraju krajeva, uključivanjem starijih queer osoba u samu zajednicu ista bi se sigurno dodatno osnažila, te bismo dobili novu grupu ljudi sa novim spektrom problema koje bismo zajedničkim snagama mogli riješiti.
Možda smo previše različiti da bi tako nešto bilo moguće?
Da, različiti smo i to nas potencijalno može više udaljiti nego približiti i da, kada pogledam trenutno stanje lokalne zajednice i granice koje gotovo sve grupacije stavljaju oko sebe, dođe mi da dignem ruke od čitave ideje i ne govorim ništa. Ako bismo u čitavu priču upleli i razliku u godinama, imam osjećaj da bi se te granice pojačale bodljikavom žicom i električnim naponom.
Koji put smo toliko različiti da mi se čini kako do određenih konsenzusa ne bismo mogli doći čak i da se jedni i drugi podvrgnemo lobotomiji. Mladi su ljudi impulzivni i energični, te koji put donose odluke bez da razmisle o posljedicama koje one nose. To je sasvim legitimno, jer uz impulzivnost i njene posljedice vežemo važne životne lekcije bez kojih ne možemo preživjeti.
Stariji su ljudi, naučeni iskustvom, skloniji dobro razmisliti prije nego se upuste u donošenje određenih odluka. Samim time prema mlađima se znaju postavljati jako patronizirajući i previše zaštitnički, što dovodi do frustracija i jedne i druge strane.
Mladi su ljudi isto tako skloni biti ekstremno površni prilikom upuštanja u odnose sa drugim ljudima, stavljajući primarni fokus na vanjštinu partnera ili partnerice, dok kompletno ignoriraju njegove ili njene karakterne osobine. Ovo je, naravno, čisto generaliziranje, ali doneseno izjavama tipa „tip je totalni kreten, ali je toliko jebeno lijep“ koju sam čuo od masu svojih prijatelja i sam izgovorio nebrojeno puta.
Iz razgovora sa gospodinom Updickeom iz prvog intervjua, saznao sam da su stariji ljudi podjednako fokusirani i na jedan i na drugi aspekt osobe koju potencijalno žele za svog partnera ili partnericu. Odnosno, puno racionalnije slažu prioritete prilikom odluke hoće li se sa određenom osobom upuštati u odnos koji je dublji i intimniji.
Mladi su ljudi također skloni biti egocentrični prilikom elaboracije vlastitih stavova i mišljenja, te iste nepokolebljivo braniti iako oni možda nisu ispravni. Nemamo toliko volje slušati argumente druge strane i prihvatiti činjenicu da smo možda u krivu. Čini mi se da stariji ljudi imaju puno više strpljenja slušati što im se govori, razmisliti o tome i dati neka svoja mišljenja, potencijalno i promijeniti stav ukoliko zaključe da je on ispravan. To je ta mudrost odnosno iskustvo koje sam spomenuo u ranijim paragrafima.
U čitavom spektru razlika koje bih mogao nabrajati do prekosutra i ne nabrojati ih sve, postoji jedna sličnost koja ih može premostiti bez pretjerano puno truda. Sve osobe koje svoje identitete pronalaze unutar queer spektra suočavaju se sa jedno te istim paketom diskriminacije i nerazumijevanja.
On počinje u našem djetinjstvu, proteže se kroz pubertet i adolescenciju, te se nastavlja do one sekunde kada više ne postojimo. Svi se suočavamo sa diskriminacijom koja nas pogađa u središte toga tko smo kao osobe i što unutar društva predstavljamo, te samim time nosimo istu težinu emocionalne oštećenosti.
Strahujemo od toga da nas prijatelji i obitelj ne odbace samo zato jer želimo biti iskreni prema samima sebi i svijetu oko nas. Bojimo se reakcije naših šefova koji će nam potencijalno dati otkaz iako našim kompetencijama dokazujemo kako to ne zaslužujemo. Čak i oni najhrabriji od nas uvijek negdje u podsvijesti imaju onaj mali glas koji im govori kako je bolje da budu što je moguće diskretniji prilikom izražavanja nježnosti i emocija u javnosti kako ne bi „popušili šaku ili ciglu“.
Jedan od razloga zašto je LGBT zajednica kao manjina toliko jaka na globalnoj razini upravo je razumijevanje koje proizlazi iz činjenice da je problematika sa kojom se suočavamo od jedinke do jedinke bazično ista.
Samim time je jasno zaključiti da sve razlike koje eventualno imamo između njenih mlađih i starijih pripadnika vrlo lako riješiti ako se sjetimo te činjenice i to razumijevanje primijenimo u aktivnostima koje se provode, ali i u svakodnevnom životu. Na taj čemu način ne samo postati jači, već u svoje redove dobiti saveznike koji će svojim iskustvom i mišljenjima potencijalno izgraditi lokalnu zajednicu na jednoj novoj, drugačijoj i još konkretnijoj razini.
Tekst je objavčjen u sklopu temata “Generacije queera” i realiziran je u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture. Ostale tekstove pročitajte ovdje, ovdje i ovdje.
