U siječnju 2011. godine policija iz Toronta izdala je šokantan, seksistički i krajnje šovinistički izvještaj nakon što je jedna žena postala žrtva seksualnog napada. „Ako ne žele postati žrtvama, žene se ne bi trebale odijevati kao drolje“, stajalo je u priopćenju. Kao odgovor, rođen je Slut walk, globalni pokret u kojem žene vulgarnim odijevanjem apeliraju na svijest javnosti.
Prvi Slut walk održan je u Torontu u travnju 2011. godine, a vrlo je brzo proširio svoje djelovanje diljem Sjeverne Amerike, ali i puno dalje. Danas se odražava u Australiji, Danskoj, Finskoj, Indiji, Argentini, Maroku i mnogim drugim zemljama, postao je svjetski poznat i priznat, te je prvotna reakcija postigla ciljani efekt.
U kanadskom Edmontonu u subotu je održan četvrti po redu Slut walk s najvećim brojem sudionika dosad. U parku usred grada točno u podne sakupilo se tristotinjak građana koji su udruženi poslali poruku da svi imaju pravo na poštovanje i stvorili podlogu za društvo mira u kojem nema mjesta diskriminaciji.
Netom prije početka događaja, razgovarali smo s Danielle Paradis, organizatoricom ovogodišnje šetnje, koja je izjavila kako je cilj Slut walka pomoći ljudima da razumiju da ne postoji ništa čime bi bilo koja osoba''zaslužila'' seksualno nasilje, a krajnji cilj je postizanje društva osviještenog do te mjere da mu događaji poput Slut walka uopće ne trebaju.
Tko je za tebe drolja? Što znači biti drolja? Jesu li muškarci ikada drolje?
Kada pogledaš riječ drolja i način na koji je ta riječ uperena protiv žena, odmah vidiš da je ona iskorištena da ušutka i osramoti žene na temelju subjektivne ideje o tome kako bi se žene trebale ponašati. I žene iz istog razloga znaju nazivati droljama druge žene. Ipak, čini mi se da se naziv isključivo veže uz žene. Rijetko ga se prišiva muškarcima.
Ovo je četvrta Slut walk šetnja u Edmontonu. Vidite li pozitivne pomake u društvu? Jeste li na neki način obrazovale svoje sugrađane?
Da, vidim pozitivne promjene; u zadnje četiri godine vidim kako ljudi u Edmontonu počinju na drugačiji način govoriti o seksualnim napadima. Naravno da sam Slut walk neće spriječiti sve seksualne napade, no on je jedna od metoda kojom se borimo. Kao organizatorica zadnje dvije godine i sa sigurnošću tvrdim da je zajednica počela puno bolje reagirati, te da se sintagma ''kultura silovanja'' nerijetko spominje u mainstream medijima. Primjetila sam opće povećanje svijesti, ljudi počinju shvaćati da žrtve nisu krive, stoga one samim time postaju sve manje i manje stigmatizirane. Za to nije zaslužan samo Slut walk, iako su u našim redovima akademici i mnogi utjecajni ljudi koji pomažu da se naš glas čuje što dalje.
Na svojoj web stranici objavile ste opće društvene preporuke nazvane „Don’t get raped tips“ u kojima dajete savjete poput „manje pij ili uopće nemoj piti alkohol“, „ne provociraj sa svojim ponašanjem“, „ne hodaj polugola“ i sl. Zbog čega muškarci nemaju upute o tome kako bi se trebali ponašati? Ulaze li ovi dobronamjerni savjeti preduboko u ljudske, točnije ženske slobode?
Muškarci ne dobivaju upute o svom ponašanju jer društvo ne očekuje da će oni biti žrtve silovanja. No, to nije istina. Oni se također susreću sa seksualnim nasiljem i često vjeruju da nemaju nikoga tko im može pomoći. Kao žene, mi živimo po, nazivimo to ''rasporedom silovanja''.
Još je 1971. godine američka spisateljica Susan Griffin napisala da su „silovanje i strah od silovanja postali svakodnevica u svijesti svake žene“. Jackson Katz u knjizi The Macho Paradox: Why Some Men Hurt Women and How All Men Can Help objašnjava razliku o načinu gledanja na seksualni napad od strane muškaraca i žena:
„Nacrtala sam liniju po sredini ploče, te na jednu stranu nacrtala muški, a na drugu ženski znak. Onda sam upitala muškarce: Koje korake vi momci poduzimate na dnevnoj bazi kako bi spriječili da postanete žrtva seksualnog napada? Na prvu se dogodila čudna šutnja koja je ispunila prostoriju i otvorila put nervoznom smijuljenju. Na kraju bi netko podigao ruku i odgovorio na postavljeno pitanje riječima: ''Ne činim ništa, uopće ne razmišljam o tome.''
Onda isto pitanje postavim ženama. One bi automatski počele dizati ruke tražeći glas. Muškarci bi sjede u tišini, dok bi žene počele nabrajati korake koji već čine njihovu dnevnu rutinu. ''Držim svoje ključeve kao potencijalno sredstvo obrane. Pogledam na zadnje sjedalo auta prije nego što u njega sjednem. Stalno nosim mobilni telefon. Ne idem na trčanje po noći. Nikada piće ne ispuštam iz ruku. Imam velikog psa. Nosim uvijek sa sobom sprej za samoobranu. Imam muški glas na telefonskoj sekretarici. Parkiram u sigurnim i osvjetljenim ulicama. Ne parkiram u gradskim garažama. Nikada ne ulazim u dizalo samo s jednim muškarcem ili s grupom muškaraca. Pazim što odjevam. Imam alarm u kući. Izbjegavam trčanje po šumi, čak i ako je dan....“
Seks je stvar obostranog pristanka
Nakon razgovora s Danielle prošetala sam razigranim mnoštvom. U zraku se osjećala pokretačka energija društvenih promjena. Veliki broj sudionica ironično se odjenuo pa je park u središtu grada vrvio mladim damama razgolićenim u grudnjake, haltere, korzete, a bilo je i nekoliko odvažnih koje su svoje grudi osunčale na proljetnom kanadskom suncu. Polugola tijela ispreplitala su se s brojnim transparentima koji su bez dvojbe govorili kako žensko tijelo nije mjesto zločina, seks je stvar obostranog pristanka i da nitko nema pravo na tijelo druge osobe.
Georgija je odjevena u prozirnu majicu, vruće kratke hlačice i samostojeće čarape s čipkom. Ovo joj je treća Slut walk šetnja. Objašnjava mi kako je ovo za nju iznimno važan događaj za koji se sprema cijelu godinu.
„U meni se ljutnja skupljala 365 dana! Nikako me ne zadovoljava način na koje ovo društvo tretira žene. Imam osjećaj da se danas moj glas najdalje čuje. Stvari se moraju mijenjati nabolje, a mi ih moramo pogurati“, objašnjava mi.
Nedaleko od Georgije upuštam se u razgovor s Candle. Ona je prvi put na Slut walku te cijeli događaj shvaća kao borbu za slobodu.
„Ja na sreću nisam bila žrtva seksualnog napada, ali moja prijateljica jest i trebalo joj je čak šest godina da dokaže što se zbilo i da napadač završi u zatvoru“, kaže.
Objašnjava mi kako ne želi živjeti u strahu te da danas govori u ime svih žena.
„Ne želim strahovati samo zato što živim sama. Odbijam se bojati. Ako sama izađem van, ne želim postati potencijalna žrtva samo zato što sama po noći idem kući“, kaže.
U obranu žena, ali i vlastitog dostojanstva, u edmontoškom Slut walku marširalo je i dosta muškaraca. Jedan od njih zove se Rob i kaže kako većini muškaraca način na koji je žena odjevena ne daje zeleno svjetlo za silovanje.
„Pravi muškarci to nikada ne bi napravili. Njima je sasvim jasno da da znači da, a ne znači ne“, kaže.
Organizatori i sudionici današnjeg događanja osudili su bilo kakvo pokazivanje moći onih jačih naspram slabijih, bilo da se radilo o ženama, nacionalnim ili seksualnim manjinama. Da bi društvo opstalo, u njemu je nužna tolerancija i međusobno poštivanje. Ovogodišnji Slut walk poslao je opetovanu jasnu i glasnu poruku da seksualno nasilje nikada nije imalo niti neće imati opravdanje.
