Objavljeno

‘Da sam ja netko’ – Suvremena priča o odnosima kćeri i očeva

Da sam ja netko nova je dramska serija u produkciji kuće 4Film, snimljena za HTV, u režiji filmske redateljice Ivone Juke, koja će s prikazivanjem započeti ove nedjelje na Prvom programu, u 21.25.

Prije samog prikazivanja, dobila sam priliku pogledati prve tri, od sedam snimljenih epizoda serije koja fabulu, likove i cijelu filmsku ekipu dijeli s filmom Ti mene nosiš koji je ovog proljeća i ljeta igrao u domaćim kinima i dobio nekoliko nagrada na europskim i regionalnim festivalima.

Serija Da sam ja netko u sedam epizoda u trajanju od po 45 minuta dopunjuje i razrađuje priču filma Ti mene nosiš

Radnja serije, kao uostalom i filma, vrti se oko tri obiteljske priče i tri kćeri koje čine sve kako bi razriješile odnose s vlastitim očevima. Riječ je o suvremenoj, ovovremenoj seriji koja se odvija u Zagrebu, makar glavni hrvatski grad izrijekom nigdje nije spomenut.  Glavni likovi serije involvirani su oko snimanja sapunice „Zatočenici sreće“, svi oni svoj kruh zarađuju u famoznoj ‘kreativnoj industriji’ i istovremeno ekvilibriraju, ne bi li ostali na nogama u vlastitim životima.

Nakon što sam dva puta s užitkom pogledala spomenuti film, ne mogu ne postaviti pitanje zašto se tek nakon nekoliko mjeseci od premijere filma žurilo sa projektom serije koja, ako je vjerovati prvim trima epizodama, ne donosi mnogo novih trenutaka, ali ni vidljiv zaokret u narativnoj liniji koja je ranije prezentirana u filmu. Bjelodano je kako su u seriji završile neke scene za koje nije bilo mjesta u montaži dvoipolsatnog filma, pa serija gubi u filmu postavljenu artističku i dramaturšku koherentnost.

Nataša Janjić

Problem ove serije nije u vrlo dobrim glumačkim izvedbama, izvrsnoj kameri i scenariju, već u redateljskim postupcima i montaži koje povremeno zbunjuju gledatelja i zakidaju ga za važne informacije, neophodne za praćenje fabule.

No, ne samo da na nekim mjestima nedostaje poneki detalj važan ta razumijevanje fabule, serija je povremeno opterećena i viškovima, koji se ponajprije očituju u predugim završnim kadrovima scena koje nemaju osobito važnu ulogu u radnji. Premda u prvoj epizodi bivaju predstavljene sve tri glavne priče, u drugoj i trećoj najveću minutažu „jede“ priča djevojčice Dore (Helena Beljan) i njezinog oca – sitnog kriminalca Vedrana (Goran Hajduković), dok priče o redateljici Ives (Lana Barić) i njezinu ocu Ivanu (Vojislav Brajović) i ona producentice Nataše (Nataša Dorčić) ostaju prikazane tek u naznakama i nisu na atraktivan način uvezene i isprepletene kao što je to bio slučaj u filmu Ti mene nosiš

Upravo zato, kad vidimo ljutitu i bijesnu Ives koja frenetično viče na redara u bazenu i voditelja poslovnice u banci – njezin nam se ispad čini pretjeranim jer nedostaje motivacija – očaj, strah i zabrinutost koji stoje iza njega.

Populističkom vidim i navadu redateljice da kroz sve tri prve epizode provlači pop pjesme koje likovi pjevuše ili se nalaze u pozadinskoj pratnji scena.  U filmu Ti mene nosiš songovi koji podebljavaju emotivni naboj scena bili su mudrije i efektnije odabrani, no s glazbenim brojevima se u prve tri serije definitivno pretjeralo.

Kao da nije bila dovoljna posebno skladana glazba Ivana Arnolda (fino ugođena za tv format), već se u svakoj od prve tri epizode epizodi moralo iskoristiti po dva glazbena hita. Kolika je uvjerljivo da 11-godišnja djevojčica kojoj je san postati nogometna menadžerica, mažući paštetu na kruh, od početka do kraja pjeva klasik yu rocka ‘Da sam ja netko’ Indexa?!

Helena Beljan

No, unatoč dijagnosticiranim manama, ako je vjerovati onome što sam vidjela u prve tri epizode, serija Da sam ja netko čini se vrlo dobrim ostvarenjem.

Zašto je tome tako? Zato što je riječ o upečatljivoj i suvremenoj priči o odnosima kćeri i očeva, rijetko tematiziranima u domaćoj filmskoj i tv produkciji. U priči napisanoj i režiranoj od redateljice koja majstorski ulazi u kože svojih likova, klase, jezike i egzistencije koje žive, ima uvjerljivih i dojmljivih dijaloga iz kriminalnog polusvijeta, zagrebačkih šminkerica, elite, osiromašenog srednjeg sloja.

Svi oni sudaraju se i mimoilaze u radnji serije Da sam ja netko, i svi su uvjerljivi, autentični u borbi sa svojim demonima ili potrazi za intimnim i obiteljskim ispunjenjem. Lakoća kojom Juka u svojem scenariju secira i parodira hrvatsko društvo najvrjednija je deviza serije.  

Nadalje, u srednjoj struji hrvatskog filma i televizijske produkciji rijetko su razvijeni toliko snažni i kompleksni ženski likovi kao što je to slučaj u oba srodna projekta. Djevojčica Dora koja živi za to da postane nogometna menadžerica predstavlja najveći odmak od rodnog stereotipa na hrvatskom filmu, no to su i odvažna i glasna redateljica Ives, te odlučna i sabrana Nataša koje nose seriju. Pozitivni negativac Vedran prvi je kompleksno portretiran lik dilera i sitnog kriminalca u hrvatskoj tv produkciji, ako izuzmemo slične pokušaje u seriji Dobre namjere.

Premda ne dobacuje do snage i koherentnosti filma, valja pohvaliti ambiciju da se od velike količine snimljenog filmskog materijala načini vrlo dobra serija, što Da sam ja netko zaista i jest.

Domaći i regionalni gledatelji nisu se usrećili sličnim ostvarenjima iz radionice lokalnih tv produkcija, do sada smo imali dramske serije koje su produkcijskim standardom i tematskim registrom više podsjećale na sapunice, stoga je Jukina Da sam ja netko hvalevrijedan pokušaj da se u program nacionalne televizijske kuće uvede format punokrvne dramske serije. 

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano