Treća sezona popularne domaće serije Sram, adaptacije norveške Skam, došla je i prošla. To u načelu nije dobra stvar. Originalna je sezona bila takva bomba da se serija nije mogla nastaviti snimati nakon što su se američki fanovi_ice dočepali tinejdžera_ki koji su tumačili likove: stalkanje profila, poruke i pisma na privatne adrese te posjeti stvarnoj školi gdje se serija snimala, stvorili su preveliki pritisak koji je značajno utjecao na atmosferu na setu, ali i dotadašnju kreativnu slobodu. Redateljica Julie Andem tako je otkazala planiranih devet sezona i završila seriju četvrtom, ističući da želi zaštititi amaterske glumce_ice koji su radili mali projekt o grupi školskih prijatelja_ica od opresivne količine pažnje koju nisu mogli predvidjeti.
Skam pritom nije bio provokativna serija: uspjeh duguje osvježavajućem modelu snimanja koji je favorizirao stvarne i svakodnevne priče srednjoškolaca_ki, prikazujući ih u stvarnom vremenu, zajedno sa zbunjenošću, bubuljicama, društvenim mrežama i velikim emocijama. Treća sezona Skama i dalje mi je možda najdraži prikaz odnosa između dvaju kvir tinejdžera koji je iznjedrila suvremena televizija.
Zahvaljujući izvanrednim nastupima Tarjeija Sandvika Moea i Henrika Holma te senzibilno napisanom scenariju, priča je toliko nijansirana, zrela i puna nade da je i dan-danas, deset godina nakon izlaska, sjajan model za reprezentaciju kvir mladosti i svega što nosi prva ljubav. Često u razgovoru s prijateljima zaključim da bi svijet u kojem smo gej identitete modelirali prema Skamu umjesto prema desetak bezobraznih doskočica iz RuPaula, bio svijet bez gladi i bolesti, u kojem imamo univerzalni temeljni dohodak i trodnevno radno vrijeme, a ne influensere generirane putem AI-a, homonacionalizam i demonske twinkove koji služe u IDF-u.
Taj svijet, međutim, postoji samo u mojim fantazijama. U ovome svijetu imamo sve navedeno, a i desetak nacionalnih adaptacija Skama. Serija je globalni fenomen s posvećenom bazom fanova_ica sklonom upisivanju i tumačenjima toliko suludima da bi posramila i brojne swiftieje. Hrvatska je postala prva balkanska zemlja koja je dobila svoju adaptaciju i, da stvari budu fantastičnije, ta je adaptacija prvih godinu dana bila iznenađujuće solidna.
Glumačka je postava uspješno tumačila svakodnevne priče grupe srednjoškolaca_ki iz Preloga, nerijetko sa zanimljivim tehničkim rješenjima (primjerice, rad kamere u stupnjevanju odnosa Eve i Jakova u prvoj sezoni) ili snažnim nastupima (Gita Haydar, Lucija Stanković, Adrian Pezdirc) te odišući svježinom i poletom kakvi domaćim produkcijama prečesto fale.
Već je kraj prve sezone obećao da se treća neće libiti uhvatiti u koštac s kvir temama. Svi su sastojci bili tu, a norveški predložak nije ostavljao puno prostora za pogreške – na kraju, to gdje je Norveška bila prije deset godina možda zaista može biti mjesto gdje je Hrvatska danas, ne?
Izgleda da ne. Problema s trećom sezonom zaista je puno – od groznog scenarija, nepotrebnih ili loše snimljenih i režiranih scena, nesuvislih motivacija – ali želim se prvo posvetiti onome ključnom. Ovo što vidimo u seriji nije prikaz kvir odnosa, ne zaista. U originalu pratimo odnos Isaka i Evena, njihovo zaljubljivanje kroz trenutke bliskosti i jaza, trenutke u kojima se definira početak jedne veze, ali i dvaju identiteta.
Pratimo kako se introvertirani Isak postupno oslobađa jer konačno ima nekoga s kim može razgovarati, pratimo kako se kaotični Even uči stabilizirati uz nekoga tko mu se strpljivo posvećuje. Pratimo ih obojicu kako se suočavaju sa samima sobom, svojim predrasudama i željama, a njihov izlazak iz ormara nije tek deklarativan čin, nego proces otvaranja svijetu i mogućnostima, spoznaja da autanje donosi nešto bolje od srama. Radi se o nadilaženju okvira koji postavlja naziv serije, a prijateljstvo, ljubav i zajedništvo to olakšavaju (odatle i fraza koja je svojevrsni moto serije, Alt er love).
Ova je temeljna postavka serije nekako promaknula domaćoj ekipi: u trećoj sezoni pratimo lik Lovre, a onda i lik Ivana, između kojih se ne uspijeva razviti nikakav supstancijalni odnos; ni u jednom trenutku nije nam skroz jasno zašto bi njih dvojica trebala biti par. Trenuci bliskosti kratki su i rijetki, a trenuci konflikta, nelagode i manjkave komunikacije razvučeni, ispunjeni poštapalicama poput „jesi mi dobar” ili „oš da smotam”.
Najintimniji i najsretniji trenuci Isaka i Evena iz originala u potpunosti su izbačeni ili zamijenjeni scenama u kojima se konstantno produbljuje jaz između likova koji se jedan drugome navodno sviđaju. Odnos Lovre i Ivana pritom se ne dinamizira, već reducira na klišeje, rezultirajući vrlo monotonim i frustrirajućim, ali i krajnje nereprezentativnim prikazom toga kako izgleda zbližavanje kvir tinejdžera.
Lovro uspostavlja značajnije odnose sa svojom „djevojkom” Emom, cimerom Vitom i najboljim prijateljem Jakovom (najsvjetlijom točkom ove sezone), dok odnos koji bi trebao biti okosnicom sezone ostaje plitkim i nedovoljno istraženim. Najbolji su indikator toga sumanuti komentari fanova ispod klipova koji u mrvice što im se bacaju upisuju cijele pekarske franšize. Doista, kad vam je dana prazna ploča, što vam ostaje nego da je ispunite vlastitim projekcijama?
Više od dvije trećine sezone, Lovrini i Ivanovi razgovori sastoje se od praznih fraza, njihovi su susreti prekratki da bi se išta reklo ili učinilo, često završavajući ili potpuno nemotiviranom svađom ili time da jedan od likova „mora gibat” već na samom početku scene, a njihova fizička intimnost pred kamerom ne postoji.
Zadržimo se na trenutak na fizičkoj intimnosti. Fizička je dimenzija romantičnih odnosa ključna sastavnica tinejdžerskih života, neovisno o seksualnoj orijentaciji, a usto je i distinktivan stilski element ove serije. Skam je poznat po prikazima mladenačke nježnosti i seksa koji nisu ni vulgarni ni prenaglašeni, nego stvarni i demistificirani, u potpunosti prilagođeni emitiranju na javnoj televiziji subotom u 11 navečer. U prvim je dvjema sezonama Srama to dosljedno zadržano, da bismo u trećoj dobili likove koji se poljube triput tijekom cijele sezone, i to onako cmok-pristojno, kao da su posrijedi vrtićka djeca, a ne tinejdžeri kojima hormoni divljaju.
Sad kad je cijela sezona vani, jasno je da je posrijedi cenzura, iako nije sasvim jasno radi li se o HRT-ovim zahtjevima ili pak o kreativnim odlukama tima, nevoljkosti glumaca ili konzervativnosti scenarista_ica. Moguće je tako da je cenzura strateška, da je tim htio da se bar nešto prikaže na javnoj televiziji. Međutim, valja imati na umu da je HRT zadnjih godina prikazao puno modernih kvir klasika, od Portreta djevojke u plamenu do Skrivene ljubavi (ali i recentni Zečji nasip, domaći film gej tematike) i da Sram ima relativnu prednost zbog činjenice da ne izlazi isključivo na HRT-u i da ga većina publike prati preko društvenih mreža.
Zar se (auto)cenzura nikako nije mogla zaobići? Naravno, ne mislim da svaka serija mora biti Heated Rivalry, ali volim vjerovati da je kvir priča mnogo i da zaslužuju različite vrste obrade, volim misliti da i reprezentacije gej odnosa mogu ciljati na nešto ambicioznije i penetrativnije od penetracije te da su prikazi muško-muške fizičke nježnosti možda i subverzivniji od prikaza seksa.
Međutim, ništa ambiciozno (ili, nedajbože, penetrativno) ne dobivamo u Sramu. Ono što se nalazi na mjestu toga iscrpljuje se već samim nazivom serije: samo sram, sram, sram. Naravno, i sram bi se kao tema mogao obraditi kroz prikaze straha koji ide uz fizički dodir, razgovore o manjku iskustva ili modela iz kojih se kvir intimnost može učiti u konzervativnom društvu, nekakav stupnjevani prikaz likova koji se jedan drugom otvaraju.
Mogli smo dobiti nešto što će produbiti likove ili njihov odnos, primjerice, razgovore o tome kakvi im se dečki sviđaju, zašto se boje autati prijateljima_icama, možda o tome čemu se raduju na faksu koji je pred njima. Mogli smo saznati zašto Lovro voli skejtati, što mu je odbojno kod draga ili mainstream gej scene, što mu se točno gadi ili zašto se boji da će se gaditi drugima, mogli smo saznati i zašto Ivan nestane na 24 sata i lunja po gradu s Lovrinom hudicom e da bi se konačno pojavio na krovu njegove zgrade, a cijela sekvenca otkantala kao još jedna u nizu njegovih maničnih epizoda.
Čak i kad bismo fizičku dimenziju odnosa iz nekog razloga izbacili iz sezone (a možda je i bolje da su je u potpunosti izbacili nego da joj pristupaju površno), svejedno bismo mogli na tisuće načina prikazati izgradnju intimnosti u jednom odnosu, pa čak i fizičku čežnju. Umjesto toga dobivamo hrpu filler scena (upoznavanje Eme s Lovrinom majkom, cijeli arc s Filipom), jezivu scenu u sauni koja na vrlo nelagodan način pokušava aposteriorno seksualizirati odnos Lovre i Ivana, dobivamo priče o huliganima koji u Maksimiru prebijaju pedere, strah od javnosti i kebab i buraz i krastavac u kondomu, sve osim normalnog poljupca.
Dobivamo traljave i krajnje glupe simplifikacije mentalnih poteškoća te, konačno, dva lika koja se tobože boje biti u javnosti, a opet ih vidimo gotovo isključivo u javnosti, kao da se ekipa boji onoga što bi se dogodilo kad bi se usudili prikazati ta dva lika u sobi i ne viknuti „REZ” u trenu kad se jedan drugom fizički približe. Dva lika za koja ni u jednom trenu nije jasno zašto bi uopće trebali biti zajedno osim činjenice da, eto, moramo imati gej sezonu pa nam trebaju dva gej lika.
U suštini – dobivamo prazninu pretrpanu performativnim činovima. I prije nego što itko kaže da su homofobija i vršnjačko nasilje bitan dio hrvatske svakodnevice i da serija teži realističkom prikazu, volio bih prstom uprijeti u posezanje za vrlo živkovićevskim (<3) uplivima u magijski realizam (i kauč u kojem je bazen) te u ničim motiviranu animiranu sekvencu u seriji koja tobože nema veće ambicije nego biti „društveno realistična”, kako ističe na službenoj stranici. Dapače, jedan od kasnijih klipova zove se Fantazija i prikazuje Lovru i Ivana dok u školi maštaju o tome što žele više od ičega.
Tu možemo vidjeti da zaista još nisu spremni da budu par u javnosti, kako zapravo sanjare o tome da se u školi mogu poljubiti i potom na Ivanovom motoru izletjeti dok svi oko njih radosno vrište. Scena je skoro pa učinkovita, međutim, ako dečki već fantaziraju o tome da se mogu poljubiti, bilo bi lijepo da se bar u fantaziji poljube kako spada.
Zadnja pak scena sezone, u kojoj se strejt parovi na tulumu ljube dok se gej parovi cmoknu ili ovlaš obznane i ostave (u slučaju Eme i Nike (?)), poentira sve što se ima poentirati. Štoviše, daje pretpostaviti da naslovni sram čak i ne pripada samim likovima, nego timu iza serije koji svoje likove tretira reprezentacijski različito ovisno o njihovoj seksualnosti.
Problem tako nije u manjku realizma – realizam je, kao i fantastika, samo reprezentacijska konvencija – problem je u manjku stvarnosti. Jer koliko god homofobija i konzervativnost definirale jedan dio hrvatskog društva (koji ovu seriju uglavnom ni ne gleda), mrzim misliti da je to jedini čimbenik vrijedan istraživanja te da ne postoje iskustva zaljubljenih kvir srednjoškolaca koja bi bilo vrednije podijeliti s tom famozno konzervativnom publikom. Najveća ljepota odrastanja kvir osobe upravo je postupno prihvaćanje osjećaja da na svijetu, usprkos nedaćama, ima mjesta za nas te da ćemo, kako mu se otvaramo, naći i podršku pravih prijatelja_ica, i pravu ljubav, i zajednice koje će nas prihvatiti, i život ljepši od ormara. To je poruka koju je originalni Skam slao publici.
Na osobnijoj razini, najveća odgovornost koju i sam osjećam kao kvir umjetnik nije prema publici, nego, puno pompoznije, upravo prema stvarnosti – stvarnosti koja sadrži više od pet istih priča o neimenovanim huliganima koji tuku pedere. Daleko je najbolji klip ove serije upravo Lovrino autanje Jakovu, gdje ga najbolji (strejt) prijatelj na samu pomisao da bi mu se (gej) prijatelj mogao gaditi promatra u nevjerici te ga prihvaća s ležernošću i brigom koje su vrlo dosljedne njegovom liku, u razgovoru kakav mlade kvir osobe sa svojim prijateljima zaista vode.
Klip je toliko dobar da je cijelu hrvatsku LGBTIQ+ zajednicu na par minuta uvjerio da je „Uhvati ritam” Parnog Valjka dobra pjesma i da neke stvari koje su bile rezervirane za mainstream možemo preuzeti, rekontekstualizirati i učiniti svojima. To je oslobađajuće i fantastično.
A kad smo kod LGBTIQ+ zajednice, i njoj Sram posvećuje nešto prostora – premda podjednako šlampavo i performativno kao i svojim likovima. Tako tijekom jedne scene Vito odvede Lovru na bal, odnosno Vogue Night – zaista bitnu sastavnicu zagrebačkog noćnog kvir života – gdje me razveselilo vidjeti lica prijatelja_ica s domaće ballroom scene, makar način na koji je scena montirana (closeupovi i kratki kadrovi) sakriva ekspresivnost plesnih pokreta svojstvenih vogue femmeu. Nije mi se svidjelo ni to kako se kvirstvo jedne zajednice instrumentalizira da bi se poentiralo što znači biti „drugačiji” i „svoj” i – prigodno pop-psihološki, kao da se zaista radi o dijagnozi – „autentičan”.
Nije mi u redu da se kvirstvo u seriji delegira zajednici koju se koristi kao kuriozitet na dvije minute – bar ne dok kvir odnos dvaju likova u središtu sezone ostaje plošan, neistražen i cenzuriran. Postoji razlika između reprezentacije koja je odrađena da bismo oprali ruke jer smo obavili svoj dio posla i reprezentacije koja zaista teži re-prezentirati: ponovno pokazati, možda čak pokazati u novom svjetlu. A to se ne može učiniti ukoliko je posrijedi fundamentalno nerazumijevanje izvornog materijala i nezainteresiranost za ono što sačinjava teksturu kvir ljubavi i čežnje.
U stvarnom su svijetu intimnost i bliski odnosi sastavni dio samospoznaje, a ne odvojeni; zato originalna serija i postoji, zato i jest toliko uspješna. A kad se stvarnost ukloni iz jednadžbe, ne ostaje ništa osim onoga čemu je serija dala i previše prostora – društvene predrasude, stereotipi, homofobija i, naravno, sram.
Konačno, još me jedan problem kopka, a to je upravo nerazumijevanje fantazije. Fantastično se oduvijek koristilo za prikaz marginaliziranih skupina i tabu-tema, o čemu su pisali svi teoretičari_ke fantastike i fantazije, od Rosemary Jackson do Kathryn Hume i Jacka Zipesa, jer alternativni svjetovi omogućuju da se kulturni i društveni tabui prikažu na drugačije načine, čak i kad više instance nalože cenzuru. Ako će „realistična” serija zaista otići toliko daleko da posuđuje iz fantastike kao što nikad prije nije, onda bismo mogli očekivati da će bar jedna od tih fantazija uroditi mogućnošću da se neka ograničenja tobožnjeg „realizma” nadiđu.
A ako umjetnici_e ni u fantaziji ne mogu pronaći prostor slobode za kvir likove, onda krivo shvaćaju svoju odgovornost prema stvarnosti, jer ta odgovornost nije samo mimetička i ne da se opravdati time da negdje izvan televizijskog seta netko tuče pedere, pa zato dvojici fiktivnih likova na tom istom setu ne možemo stvoriti normalan odnos kakav kvir tinejdžeri imaju, kako u Norveškoj tako i u Hrvatskoj.
Paradoks s kojim nas treća sezona Srama ostavlja leži tako u tome da ovakva fantazija „društvenog realizma” stvara svijet toliko prožet cenzurom da u tom realizmu nema prostora za – stvarnost. A to je sad već potencijalni uvod u neki drugi tekst koji mi se ne da pisati jer me ova sezona najviše zapravo umorila; između srama i smora ipak je tek jedno slovo razlike – i doslovno i figurativno. Bilo bi stvarno puno lakše da ste samo rekli dečkima da se normalno poljube.
