Objavljeno

Pauline Boty – Pop je pop je pop je art je ženski

Pauline Boty, najpoznatija prešućena umjetnica britanskog pop-arta i jedna od pionirki tog pokreta, postala je poznata tek 30 godina nakon svoje smrti. Svojom nesputanošću u prikazu ženske seksualnosti te eksplicitnom kritikom muškog svijeta, bila je vjesnica nadolazećeg feminističkog pokreta 70-ih. 

Rođena je 1938. godine u Londonu u katoličkoj obitelji kao najmlađa od četvero djece. Zahvaljujući svom ocu, koji je uporno inzistirao na britanskom identitetu te s neubičajenom marnošću ispunjavao britanske navade, Pauline je vrlo rano postala svjesna socijalne konstrukcije identiteta te društvenih i rodnih uloga.

Već u dobi od 16 godina Pauline upisuje Wimbledon School of Art, narušavajući time tadašnja rodna očekivanja. Pod izravnim utjecajem svog mentora Charlesa Careya počinje eksperimentirati s novim tehnikama i otvarati se novom umjetničkom izričaju. Godine 1957. upisala je Royal College of Art (RCA), smjer oslikano staklo.

Iako je njezin prvotni izbor bio slikarski odjel koji je ujedno bio rasadište novih ideja i nadolazećeg pop-art pokreta, vrlo se malo žena upisivalo i uspjelo upasti na taj odsjek. U vrijeme kad je upisivala RCA, samo je 5 žena bilo među zaposlenima, tek 8,3% od ukupno zaposlenih. Broj studentica bio je u odnosu na muškarce još neproporcionalniji. Institucionalna diskriminacija i seksizam koje je ubrzo upoznala, nisu je omeli u  namjeri da se afirmira kao umjetnica. Nakon diplome i niza održanih izložbi,izgradila je specifičan stil i ikonografiju pop-arta, po kojoj je u konačnici i ostala poznata.

U njezinim radovima mogla se iščitati suptilna kritika popularne kulture i načina reprezentacije žena. Prikazivala je muške idole, koristila riječi popularnih glazbenih hitova i televizijskih emisija. Posebnu je ulogu tu zauzimala njezina opsesija ženskim ikonama. 

Osim rada Colour Her Gone (1962), neposredno nakon smrti Marylin Monroe, posvetila joj je još jedan pod nazivom The Only Blonde in the World (1963). U radovima je često koristila crveno cvijeće i ružu, svjesna njihove simbolike i konotacija. Radom pod nazivom a rose is a rose is a rose, jasno je pokazala svoje knjiško znanje referirajući se na poznatu rečenicu iz pjesme Gertrude Stein.

Njezini radovi imali su i primjese političkog komentara. U radu Countdown to Violence aludirala je na tadašnja aktualna politička zbivanja uključujući pokušaj ubojstva Johna F. Kennedyja, rat u Vijetnamu te rasne nemire u Birminghamu. Cuba Si (1963) referira se na kubansku revoluciju. Slike u kolažu It’s a Man’s World I (1964) prikazuju slike The Beatlesa, Alberta Einsteina, Muhammeda Alija, Marcela Prousta i drugih muškaraca.

U svojem ranom radu Sheba before Salomon (1959), vidljivo je da je itekako bila svjesna svih kulturnih kodova i referenci te se svjesno poigrala sa značenjem koje Kraljica od Sabe ima u zapadnoj civilizaciji. Za pretpostaviti je i da je bila svjesna filma Solomon and Sheba koji je tada bio snimljen, s talijanskom glumicom (još jednom pop ikonom) Ginom Lollobrigidom u naslovnoj ulozi zavodnice (kolokvijalno se tih 50-ih i 60-ih rabila i fraza „Što si umišljaš da si neka kraljica od Sabe?“, kada je trebalo mladim djevojkama objasniti da ne smiju skretati previše pozornosti na sebe).

Osim slikarstvom, Boty se bavila i plesom, glumom i pisanjem. Zbog svog izgleda te otvorenog poigravanja sa seksualnim simbolima u svojim radovima, percipirana je kao starleta i dio masovne kulture. Već je tijekom školovanja na Wimbledon School of Art dobila nadimak Wimbledon Bardot, vrlo rano postajući svjesnom kulturnog pozicioniranja žena.

Mnogi su joj sugerirali da bi joj bilo bolje da se usmjeri na glumačku karijeru u kojoj će kao žena 60-ih prije uspjeti. Čak su i mediji podgrijavali takvu atmosferu, usmjeravajući svu pažnju na njezin izgled, a manje na njezine dosege kao umjetnice, prikazujući je kao ikonu potrošačke masovne kulture.

O tome najbolje svjedoči BBC dokumentarac Pop Goes the Easel o nadolazećem pop art pokretu, u kojem nisu prikazani dijelovi u kojima je analitično govorila o svojim radovima, nego su, za razliku od načina reprezentacije njezinih muških kolega, prilozi montirani na način koji je pridonio daljnjoj infantilizaciji njezinog lika.

Pauline Boty cijelo se vrijeme borila s dvostrukim identitetom i percepcijom sebe same, one seksi, slatke, privlačne žene te intelektualke i umjetnice. O tome najbolje govori sljedeća rečenica iz časopisa Scene iz studenog 1962. godine:

“Actresses often have tiny brains. Painters often have large beards. Imagine a brainy actress who is also a painter and also a blonde, and you have PAULINE BOTY.”

Pauline je dakako bila produkt svojeg vremena, ali i više od toga. Njezini krajnje senzualni radovi prikazuju žensku seksualnost iz ženskog kuta gledanja, razgolićujući društvo i kulturu u kojemu živimo.

Svjesno se identificirajući sa ženskim ikonama tih godina te se poigravajući s dominantnim diskursom ženstvenog, jasno je dala do znanja da žene nisu samo konzumentice popularne kulture i one koje se promatra na reklamnim panoima, nego njezine ravnopravne sudionice i sukreatorice.

Iako se borila protiv kodova reprezentacije žena i rodnih ograničenja toga doba, nije se snašla u toj neravnopravnoj igri s medijima, riskirajući da svojim provokativnim seksualiziranim radovima upravo izazove suprotne reakcije i sebe zacementira u ulozi seksi starlete i osrednje glumice.

Može se reći da tadašnje društvo nije bilo spremno za njezine istupe i provokacije te nije znalo prepoznati potencijale radikalnosti u njezinom umjetničkom izrazu te adekvatno sagledati njezin položaj u umjetnosti. Činjenica je i da tada nije postojao teorijski okvir koji bi pružio kontekst njezinim radovima i stremljenjima. Stvarajući i propitujući teme koje su tek naknadno dobile valjanu interpretaciju, riskirala je banalizaciju i trivijalizaciju svojih radova.

Očito je da je temeljno nerazumijevanje njezinog izraza i uporno guranje u masovnu kulturu uzrokom njezine nevidljivosti i isključenju iz povijesti umjetnosti. Njezina Marilyn Monroe jednako je popartistička kao Marilyn Andyja Warhola, s tom razlikom što se za Andyja Warhola nadaleko zna, dok je za Pauline javnost saznala tek unazad dvadesetak godina s trendom otkrivanja i revalorizacije zaboravljenih i prešućenih umjetnica.

Nanovo otkrivena, uoči izložbe upriličene 1993. godine pod nazivom The Sixties Art Scene in London u londonskoj umjetničkoj galeriji Barbican, mediji su počeli sa zanimanjem pratiti njezin rad i otkrivati detalje iz njezinog privatnog i profesionalnog života.

Sada, gotovo pola stoljeća nakon njezine rane smrti u 28. godini, s postojećim kategorijalnim aparatom, feminističkom teorijom i postmoderno propitujući reprezentaciju, jednog takvog zadatka se primila i kustosica Sue Tate u svojem istraživačkom radu pod nazivom Gendering the field: Pauline Boty and the predicament of women artist in the British PopArt movement. Također, prije dvije godine je u Wolverhampton Art Gallery u Londonu prikazana i retrospektiva njezinog opusa, nadamo se ne i posljednja. 


Povezano