Carol sam gledala po završetku paklenog tjedna u kojemu je u samo nekoliko dana ponovno prokuljao vulkan mržnje i netolerancije u hrvatskom društvu. Odlazak u kino bio je čin nužnog eskapizma i pokušaj da barem na nekoliko sati resetiram kognitivni i emocionalni aparat.
Iz kina sam izašla sretna i preplavljena osjećajem utažene žudnje, one lezbijske žudnje za cjelovečernjim filmom u kojemu je lezbijska romansa konačno realizirana u svom punom potencijalu. Nisam te večeri pokušavala odmah proniknuti u fine niti koje drže na okupu priču na prvi pogled skrojenu od izrabljenih filmskih stereotipa: mlada, siromašna prodavačica susreće bogatu, ali nesretnu i stariju ženu koja se nalazi u procesu razvoda.
Glamurozna i elegantna Carol (Cate Blanchett) zaljubljuje se u mladu prodavačicu Therese (Rooney Mara), isprva nesigurnu i stidljivu, blago distanciranu od fatalne ‘ledene plavuše’ koja joj se na sve načine pokušava približiti. Therese s vremenom gradi svoje samopouzdanje i postaje svjesna vlastite pozicije u kompliciranom odnosu u kojemu se našla.
Lezbijska žudnja centar je ovog filma i cijedi se iz svakog kadra, u finim teksturama i gestama dviju protagonistica, sjajnoj glazbi koja diskretno prati radnju, ali i zadivljujućim kostima i scenografijama. Geneza romanse realizirana je senzibilnim redateljskim postupkom bilježenja odnosa dvaju protagonistica i okom kamere koja ne propušta ni njihovo samopromatranje, susrete u kojima izmjenjuju neizgovoreno i na koncu one trenutke u kojima počinju funkcionirati kao pravi par.
Na trenutke ovo je i lezbijski film ceste: Carol odluči s Therese pobjeći na romantično putovanje od noćnih mora sa suprugom koji joj je do daljnjega zabranio viđanje s kćeri, ljut što ona ne želi ostati u braku s njim i umjetno održavati građanski koncept braka te ispunjati uloge koje joj kao ženi društvo nameće.
Kroz film se provlači i koncept radikalnog majčinstva, teret koji Carol sama sebi nameće i kojeg se na koncu uspijeva riješiti shvativši kako je ostvarivanje vlastitog identiteta jedino što duguje sebi i vlastitoj kćeri.
Otkad je premijerno prikazan na festivalu u Cannesu, o Carol se (uglavnom pozitivno) brujalo i iščekivala se hrvatska kino premijera. Portreti Cate Blanchett i Rooney Mare s plakata filma podgrijavali su znatiželju gledatelja/ica koji su iščekivali kino premijeru filma u domaćim kinima.
Gledajući film u jednom od zagrebačkih kina, gotovo da sam žalila za vremenima tehnološke nevinosti, kada sam se mogla zateći na projekciji filma o kojemu ne znam previše, nisam čitala brojne recenzije koje su me već uvjetovale da tijekom gledanja ‘učitavam’ prigovore i komentare s društvenim mreža.
Da smo ovaj film mogli/e pogledati dvadesetak godina ranije, vjerujem da bi iskustvo njegovog gledanja bilo još autentičnije, no što je tu je. Trebala sam čekati 41 godinu da mi filmska umjetnost ponudi jedan dosljedan i dramaturški ‘stvaran’ film o lezbijskoj ljubavi. Da, potpuno sam spremna za nečuveni iskaz novinarske patetike: Todd Haynes ispunio je jednu od mojih životnih želja i učinio me barem na tri sata sretnom gledateljicom, (toliko je trajalo vrijeme koje sam provela u Carol mjehuru, prije nego sam izašla iz kino dvorane i počela ponovno razmišljati o našoj kvrgavoj i ružnoj stvarnosti).
Više od pola stoljeća svjetski, a i poneki domaći redatelj zdušno masakriraju lezbijske ljubavne priče, koristeći ih za različite vlastite ciljeve i agende, konstruirajući i vezujući joj okove cijelog niza stereotipa poput neumitne tragike i neostvarivosti lezbijskog odnosa, silujući život i prešućujući generacije sretnih i ispunjenih lezbijskih života. Umjesto toga portretiraju je kao incident, malu žensku osvetu muškarcima, boemsku epizodu u biografijama poznatih spisatelja/ica.
Tinejđersko doba provela sam tragajući za krhotinama, djelićima lezbijske romantike u strejt filmovima. Gledajući Some Kind of Wonderfull znala sam da Watts (glavna junakinja i tom boyish bubnjarka, op. a.) nije straight djevojka koja ganja najvećeg frajera u gimnaziji, već nešto sasvim drugo. U Henry And June čeznula sam za dubljom razradom odnosa Anaïs Nin i June, Bitter Moon za mene je postajao uzbudljiv samo u odnosu Mimi (Emmanuelle Seigner) i Fione (Kristin Scott Thomas).
Nakon što sam pogledala Matanićeve Fine mrtve djevojke bila sam danima ljuta i revoltirana zbog načina na koji je redatelj prikazao život i karaktere dviju lezbijki, Kids Are Allright unatoč priči o američkom lezbijskom paru ponovno je u centar radnje stavio dva muškarca i njihove emocije i tako od Akademije zaslužio nominaciju za najbolji film. Sve dok na koncu nije snimljen film Blue Is The Warmest Colour koji je donekle utažio moju glad za dostojno prikazanim lezbijskim odnosom na filmu.
Carol je baziran na poluautobiografskom romanu The Price Of Salt, što ga je Patricia Highsmith objavila 1952. godine, isprva pod literarnim pseudonimom Claire Morgan. Neke od događaja iz romana i filma Higshsmith je prenijela iz vlastitog života, o čemu vrijedi pročitati ovdje.
Ovaj roman kasnije je postao svjetskim klasikom lezbijske književnosti, a poznat je i kao svojevrsna iznimka u bogatu opusu Highsmith, naime – riječ je o jedinom njezinom djelu u kojemu nema umorstva ili zločina u centru priče.
Koliko je priča iz 50-ih godina prošlog stoljeća aktualna danas i može li se u osnovnoj napetosti filma, ucjenama i psihološkom nasilju koje nad Carol, pa posredno i njenom djevojkom Theresom, provodi njen bivši suprug Harge (Kyle Chandler), vidjeti i neki od toksičnih obrazaca koji vladaju i u ovovremenim, suvremenim obiteljskim odnosima? Borbe za skrbništvo i prisilne hospitalizacije zbog lezbijske/gay ljubavi ni danas, više od šezdeset godina, nisu neuobičajene.
Među publikom sklonoj feminističkoj kritici govorilo se i o diskretnoj kazni Oscarove Akademije koja unatoč favorizaciji filmske kritike diljem svijeta Carol nije nominirala u kategoriji najboljeg filma, premda su nominacije pokupile Cate Blanchett i Roony Mara u kategorijama najbolje glavne i najbolje sporedne glumice, Phyllis Nagy za scenarij, Carter Burvell u kategoriji najbolje originalne glazbe, Edward Lachman za najbolju fotografiju i Sandy Powell za kostimografiju.
Stvar biva znakovitija kada se zna da Akademija u ovoj kategoriji može nominirati deset naslova, a ovog je puta nominacije zaustavila na njih osam. Prilično zanimljivo objašnjenje ponudila je autorica ovog teksta, a ja sam se neko vrijeme pitala je li doista riječ o mizandriji ili tek dramaturški dosljedno posloženom narativu, prenesenom iz romana. Sada, nekoliko dana nakon što sam odgledala film, nije me briga.
Nakon toliko mizoginih i ‘muških’ filmova što ih je povijest filmske umjetnosti proizvela do dana današnjeg, nemam pijeteta prema frustriranim, bijesnim i nasilnim muškarcima što ih se Carol i Therese do jednog uspijevaju otarasiti, poput rasklimanih strašila patrijarhata.
Gledajte Carol!
