„Bilo koja revolucija koja nešto vrijedi mora obznaniti svoju poruku što je moguće većem broju ljudi.“
Odmah na početku reći ću vam da je knjiga Kako biti žena (Planetopija, 2013.) jednostavno prokleto zabavna. Njena autorica, kritičarka i kolumnistica The Timesa, Caitlin Moran, sama kaže da je željela napisati „zabavnu, ali polemičnu knjigu o feminizmu! Sličnu knjizi The Female Eunuch – no šaleći se na račun svojih gaćica!“ Moran je glasna, vulgarna, izravna i iskrena, vrlo duhovita, ali i ozbiljna kada je to potrebno.
Čitajući kritike knjige, saznala sam da postoji određeni broj, mahom akademski nastrojenih i jako ozbiljnih, feminističkih kritičarki koje humor smatraju štetnim za feminizam! Zapravo, različiti oblici pristupačnijeg ili lite-feminizma često bivaju (previše) olako odbačeni iz nerazumljivih razloga. Primjerice, Julie Bindel (New Statesman) smatra da ako se muškarcima sviđa određena vrsta feminizma, to znači da on ne funkcionira (?!). „Lite-feministkinje,“ piše, „blogaju besmislice o potrebi da se muškarci uključe u naš pokret … to su privilegirane, sebične, lažne feministkinje.“ Dakle, prema Bindel, muškarcima i zabavnim feministkinjama treba zabraniti pristup feminizmu. Hm.
Smrtonosno ozbiljan feminizam
Slično bizarno žaljenje za vremenima kada je feminizam bio ozbiljan izražava i Katie Roiphe (Slate): „Feminizam je nekad bio smrtonosno ozbiljan. Danas je smiješan, sarkastičan i ironičan. Što se dogodilo?“ Ona se razočarano pita jesu li ozbiljne i dostojanstvene feminističke figure manje u modi od onih koje su duhovite, puno piju i zbijaju šale. Kada nešto ovakvo pročitam, zapitam se da li se možda ova kritičarka i sama šali. Otkud ideja da feminizam ne može biti zabavan ili da će humor degradirati feministički pokret? Osim toga, kritiziranjem feminizma zato što je smiješan zanemaruje se subverzivni potencijal komičnoga. Humor može biti provokativan, razoran, ikonoklastičan, kritičan…
Ellie Mae O’Hagan (The Guardian) slično ističe kako je „zabavni feminizam potaknut strahom da feminizam neće nikad ništa postići ako nije dopadljiv,“ vjerojatno se referirajući na dio u kojem Moran govori da se protiv patrijarhata treba boriti smijehom, a ne udaranjem šakama o stol i vikanjem „JEBI SE patrijarhatu!“ Prema O’Hagan, feminizam koji daje prioritet popularnosti nad integritetom nužno će propasti, jer „kada feministkinje odluče da se žele svima svidjeti, zapravo se pokušavaju svidjeti muškarcima.“ Koja nebuloza! Moran se možda i pokušava svidjeti čitateljima/cama, no zašto i ne bi – ipak želi prodati knjigu.
Nije mi jasno ni po čemu točno njen pristup nema integritet, a još manje mi je jasno zaziranje od „popularnosti“ – pa valjda želimo da feminizam dopre do što većeg broja ljudi. Ono što kritičarke očito zaboravljaju je da Kako biti žena nije teorijska knjiga ni feministički manifest za 21. stoljeće, te da Caitlin Moran nije znanstvenica koja radi na fakultetu i putuje po konferencijama. No, vođene neobjašnjivom potrebom da tako širok i velik pokret svedu na jedan, po njima jedini ispravan pristup, one zaključuju da bi svaka feministkinja koja imalo drži do sebe trebala bježati od humora (i od muškaraca, očito) ko vrag od tamjana.
Što je feminizam?
Moran vrlo dobro razumije patrijarhat, seksizam, nemoguća očekivanja od žena i ulogu medija u poticanju istih. Njena knjiga je spoj autobiografije i kolumni u kojima izražava svoje stavove o depilaciji, majčinstvu, tijelu, zaljubljivanju i brojnim drugim temama, ističući pritom važnost upravo onih „glupih i očitih svakodnevnih problema.“
Moran je uvjerena da su sve žene feministkinje (samo to ne znaju), a „muškarac feminist jedan je od najslavnijih finalnih proizvoda evolucije.“ Za nju, feminizam je jednostavno uvjerenje da bi žene trebale biti jednako tako slobodne kao i muškarci, bez obzira na to koliko mogu biti „lude, glupe, zaluđene, loše odjevene, debele, povučene, lijene ili samodopadne.“ Istovremeno, upozorava da je feminizam zapeo na mrtvoj točki, pa se problemima treba pozabaviti „u ragbi stilu, lica zabijenog u blato i uz puno vikanja.“ Upravo to i čini u ovoj knjizi.
„Nemam pojma kako postati žena,“ govori na početku, a ni na kraju, u dobi od 35 godina, nije puno pametnija: „još uvijek sam ista usporena, dobronamjerna glupača kakva sam bila s trinaest godina“ – djevojka s par kila viška, bez novaca i prijatelja, koja jede sir na štapiću i zaljubljena je u Chevyja Chasea.
Počinjem krvariti! Postajem dlakava!
Zanimljivo je poglavlje u kojem govori najprije o menstruaciji, a zatim pornografiji. „Na internetu se prodaje pornografsko jednoumlje,“ a takvo nemaštovito, „milijardu puta kopirano jebanje jest uglavnom ono što podrazumijevamo pod pornokulturom.“ Moran ističe kako problem nije u pornografiji, već u porno industriji, koja je uvredljiva, sklerotična, deprimirajuća i lišena emocija. Ono što nam treba je stopostotno povećanje raznolikosti dostupne pornografije. „Zašto,“ pita se, „u svijetu u kojem možeš dobiti rezervni bubreg, Picassa na crnom tržištu ili kartu za put u svemir, ne mogu vidjeti nešto pravog seksa?“
Valja spomenuti i da je autorica pobornica obraslih, divljih mufova i golemih gaća. Govoreći o genitalnoj terminologiji, Moran otkriva da joj se sviđa kad se ljudi šokiraju kad kažeš ‘pička’: „u usporedbi s tim, najmoćnija psovka koju muškarci imaju na raspolaganju zahvaljujući svojim spolnim organima jest ‘kurac’, što je, iskreno govoreći, ništa.“
Pitanje majčinstva
Rađanju su posvećena čak dva poglavlja, naslovljena Zašto biste trebali imati djecu i Zašto ne biste trebali imati djecu. Neuobičajeno realističan prikaz autoričinog teškog prvog porođaja ispresijecan je humorom, pa tako saznajemo da Moran uopće nije iznenadilo kad je otkrila da je „loša u rađanju“ te da je maketu faza širenja grlića maternice u ginekološkoj ordinaciji zamijenila za skulpturu Jeffa Koonsa.
Ukazuje i na predrasude prema ženama koje nemaju djecu i licemjernu praksu u novinarstvu da se ženama postavlja pitanje kada planiraju imati djecu, a muškarcima ne („nitko ne pita Marilyna Mansona da li je dodirivao dječje cipelice i plakao“). Moran izričito podupire žene koje ne žele roditi, tvrdeći da „feminizam treba nultu toleranciju na tjeskobu zbog beba.“ Ipak, možda najiskreniji i najhrabriji dio u knjizi je onaj u kojem detaljno progovara o vlastitom abortusu te o lakoći s kojom je donijela odluku da neće imati treće dijete. „Ono što me uznemiruje jest ideja da, radeći abortus, žena nekako postaje manje ženom i ne-majkom, da je apsolutna bit ženskosti i materinstva održavanje života pod svaku cijenu i u bilo kojoj situaciji,“ piše.
Savršeno obična žena
Ima u knjizi i nekih kontradiktornih ili problematičnih stavova. Primjerice, iako poziva na „skidanje naših žena sa šipki,“ autorica već u idućem paragrafu ističe kako je ples oko šipke u redu kao rekreacija, a burleska je, dapače, poželjna jer je vole gejevi. Ili, kada govori o svom prvom porođaju, otkriva da bi nas takva visoka razina boli trebala pretvoriti iz djevojke u ženu te da joj je otvaranje grlića maternice otvorilo vrata percepcije. Na takvim mjestima teško je reći do koje mjere se šali ili namjerno pretjeruje, no ona su, srećom, rijetka. Još jedna stilska specifičnost koja na trenutke postaje iritantna je učestala upotreba caps-locka ili pak podužih popisa u kojima nabraja lekcije koje je naučila iz određenog događaja.
U konačnici, ono što Moran želi poručiti ženama ovom knjigom je da prestanu mariti za navodne ‘ženske’ probleme i u cijelosti ih prestanu percipirati kao takve. „Bismo li mi pridavale tako mnogo važnosti našim bedrima kad bismo umjesto muškaraca posjedovale većinu svjetskih dobara,“ pita se. Ova knjiga vam neće odgovoriti na pitanje iz naslova – kako biti žena – jer pravog odgovora nema. Moran ne daje recept kako bismo trebale živjeti, već zagovara slobodu izbora i nepokoravanje nemogućim i besmislenim kriterijima koje nitko ne može, niti bi trebao, zadovoljiti. Ona je, poput nas, „jedna savršeno obična žena.“ I to je sasvim u redu.
