Povijest transrodnosti široka je i multikulturalna tema ovisna o nizu lokalno specifičnih faktora. Treći rod(ovi) i ekspresije u skladu s rodom drugačijim od onog koji je osobi pripisan pri rođenju pojavljuju se u nizu kultura i oblika. Primjerice, indijske hidžre, poznate više od 2000 godina, osobe su kojima je pripisan muški spol, a koje se smatraju zasebnim trećim rodom s bitnim ritualnim i religijskim ulogama (poput blagoslova braka i rođenja), oblače tradicionalno žensku odjeću i ponekad prolaze kastraciju. Burneše ili virdžine iz Albanije, Crne Gore i Kosova osobe su kojima je pri rođenju pripisan ženski spol i rod, a koje prolaze tranziciju u „zakleto djevičanstvo“ te preuzimaju skrbničku ulogu u obitelji, čime dobivaju muški kulturni položaj i društvenu ulogu.
Oba primjera, kao i brojni drugi koje nisam spomenula, razvili su se kroz stoljeća te zaslužuju istraživanje specifičnih praksi i identiteta unutar vlastitog kulturnog i povijesnog konteksta. No njihovo postojanje upućuje na to da binarnost roda nikad nije opisivala potpunu sliku ljudskih iskustava te da njezina raširenost u zapadnim društvima ovisi o nizu kulturnih, pravnih i društvenih kategorizacija.
Upravo je takvo istraživanje 2020. poduzeo_la povjesničar(ka) Jen Manion u knjizi Female Husbands: A Trans History. Radi se o opsežnom istraživanju fenomena „ženskih muževa“ u novinama u Velikoj Britaniji i SAD-u između 1746. i 1910. Pojam ženskih muževa u tadašnjem je tisku (pa tako i u javnoj percepciji) opisivao osobe kojima je pri rođenju pripisan ženski spol i rod, a koje su živjele u muškom rodnom identitetu te sklapale brakove sa ženama. Ti su brakovi bili legalni – muževi bi se predstavili kao muškarci, a zakoni nisu zahtijevali dokaz spola niti je bilo potrebno podnijeti papirologiju koja bi razotkrila žensko ime.
Izvještaji obrađeni u knjizi dolaze iz raznorodnih novina i prate različite priče o ljubavi, izdajama, ucjenama, pustolovinama ili mirnom životu u zajednici, uz senzacionalistički pristup transrodnom aspektu života protagonist(ic)a. Pritom odaju kompleksne rodne perspektive svojih autor(ic)a i kulturnog konteksta.
Bilješka o jeziku – they kao antiodrednica, tranzicija kao praksa
Manion od samog početka odbija koristiti suvremene rodne kategorije u opisima ženskih muževa: „Naše suvremeno vjerovanje da su rod i seksualnost identiteti koje individue artikuliraju dramatično su izvitoperile naše viđenje davne prošlosti. Kad deklaracija sebstva izostaje, manje nas zanima značaj pobune protiv sustavnih rodnih normi. Manje smo sposobni uopće vidjeti takve ekspresije kada riječi koje ih opisuju ne odgovaraju našem trenutnom vokabularu.“
Ženske se muževe ne može, smatra Manion, fiksno smjestiti u suvremenu kategorizaciju transrodnih identiteta jer nije dokumentirano što ih je pogonilo da započnu rodnu tranziciju – nisu se javno deklarirale_i kao pripadnice_i određenog roda, osim kad bi bile_i prisiljene_i deklarirati se kao žene i preuzeti društvene uloge pripisane toj kategoriji nakon što bi ih netko autao. Često je takva društvena prisila bila i jedina kazna za razotkriveni čin tranziranja: „Čak i u odsustvu formalne pravne kazne, [od svih ženskih muževa] u najmanju se ruku očekivalo i općenito ih se prisiljavalo na odustajanje od njihovih muških identiteta, persona i odjeće. Sam je rod bio kazna.“
Upravo zato Manion za svakog ženskog muža koristi zamjenicu they. Time otvara mogućnost raznih osobnih identiteta ženskih muževa, iako se ne libi ponuditi suvremeno čitanje određenih rodnih ekspresija – kao u slučaju Samuela Bundyja, osobe koja se „nije uvijek potpuno predstavljala kao muškarac“ i za koju Manion tvrdi da bismo „u suvremenoj terminologiji, njezin_gov [rod] mogli vidjeti kao nebinaran.“ Iako recenzije Adama Stevensona i Grace Lavery donekle preispituju odluku isključivog korištenja they, prepoznaju da Manion tim potezom signalizira da ne polaže pravo na određivanje identiteta ženskih muževa. Tu tvrdnju Manion provodi kroz cijelu knjigu.
They u funkciji teksta, suprotno suvremenoj upotrebi koja signalizira nebinaran rod, djeluje kao odbijanje identificiranja roda opisanih osoba, čijim motivacijama nemamo pristup. Istovremeno služi i kao potvrda njihovog čina tranzicije – neovisno o osobnom poimanju identiteta, te su osobe tranzirale društvene uloge i ekspresije koje su se očekivale od njih, krile rod koji im je pripisan pri rođenju i u društvu djelovale kao muškarci.
S ciljem opisivanja prakse umjesto identiteta, Manion također bira koristiti glagol tranzirati (eng. transing): „Reći da je netko ‘tranzirao’ ili ‘tranzira’ rod označava proces ili praksu bez tvrdnje da razumijemo što je to značilo toj osobi ili nametanja bilo kakvog fiksiranog roda osobi.“ Autor(ic)a pristupa ženskim muževima, dakle, bez nametanja identitetske odrednice. Njihovu tranziciju tretira kao proces kojim osoba izlazi iz rodnih normi očekivanih od žena i funkcionalno živi u ulozi muškarca, bilo iz nužde, zbog seksualne orijentacije i/ili poistovjećivanja s kategorijom koja joj nije pripisana pri rođenju.
Društveni tretmani roda – od klasne pripadnosti do ženskih prava
Manion u svojoj analizi promatra razne procese koji su utjecali na odluku tranziranja. Iako izbjegava strogo definirati osobne motivacije muževa, okolnosti života protagonist(ic)a, kao u slučaju Bundyja, pokazuju određene tendencije. Većina muževa dio je radničke klase te sigurno nekim dijelom tranzira rod iz poslovne nužde. James Gray (Hannah Snell), primjerice, tranzira zbog pristupa vojnoj službi i odbija identifikaciju s muškim rodom odmah po završetku službe, a George Wilson živi kao muškarac barem djelomično zbog pristupa tržištu rada uslijed industrijalizacije.
No Wilsonovo tranziranje počinje već s 12 godina te većinu života u društvu uspješno živi u muškom rodnom identitetu. Female Husbands raznolikošću obrađenog materijala oprimjeruje spektar rodnih ekspresija protagonist(ic)a – neki su muževi živjeli kao muškarci neovisno o trenutnom zaposlenju ili bračnom statusu; drugi su privatno živjeli kao žene, a javno kao muškarci; treći su i javno i privatno živjeli u objema verzijama binarnog roda.
Takav je bio slučaj s Albertom Guelphom, osobom koja se „naizgled naizmjence samopredstavljala kao muškarac i kao žena.“ Čak i nakon što je u drugom braku uhićen_a, svučen_a do gole kože kako bi joj_mu se provjerio spol i doveden_a pred suca, ne odabire (ni)jedan rod. Suočen_a s optužbama za tranziranje roda i prisiljen_a reći kojoj binarnoj opciji pripada, Guelph kaže: „’to vam mogu reći vaši policajci’ ili ‘rekli su vam’ (…) Guelph pitanje vraća policajcima koji su je_ga ispitivali, znajući da je njihova perspektiva – procjena treće stranke – ono što je zapravo bilo bitno sucu i zajednici.“ Guelphov je odgovor prkosna tvrdnja da rod u očima društva i zakona legitimira tuđa percepcija, a ne to kako se osoba sam_a izjašnjava.
Ženski muževi, dakle, nisu mogli legitimirati i obraniti vlastiti muški rod, ali to su mogle njihove žene. Percepcija heteroseksualnog partnerstva potvrđivala je zajednici da su ženski muževi muškarci čak i kada je zajednica sumnjala u njihov rod, a brak im je na isti način davao pristup kvir romantičnim odnosima. Zanimljiv primjer nalazimo u poglavlju o životu skromnog i radišnog Jamesa Howea, koji je 30 godina proveo u braku i doprinoseći društvu kao „stup zajednice“ i vlasnik popularne taverne. Autao se kao osoba pripisanog ženskog spola i roda tek nakon smrti supruge i dugogodišnjeg ucjenjivanja osobe koja ga je poznavala u djetinjstvu.
Prema Manion, „novinski su članci hrabro isticali Howeovu muževnost“ u ponašanju i društvenim ulogama koje je zauzimao svih tih godina, opisujući ulogu Howea u javnom životu zajednice i uspjeh njegovog poslovanja kao dokaz muževnosti: „[Njegova je priča] pokazivala da su posvećenost i udobnost u ulogama muža, poslovnog čovjeka i vođe zajednice bile značajnije od fizičkog utjelovljenja.“ Ipak, presudna valorizacija muževnosti u tisku dolazila je iz percepcije heteroseksualnog braka.
Iako su u izvještajima o Howeu većinski korištene ženske zamjenice, nerijetko su u odlomcima o njegovom braku korištene i muške: „Brak je igrao ključnu ulogu u stabilizaciji roda i seksualnosti. (…) Howeu je muškost u pričama dopuštena jedino u odnosu na njegovu ženu. (…) Howe je bio muškarac samo jer je bio muž.“ Obrana od ucjene bila je manje učinkovita nakon smrti supruge, kao i legitimizacija muškog roda kroz druge društvene uloge. Narativi ženskih muževa sustavno pokazuju ključnu ulogu heteroseksualnog braka kao društvene institucije koja afirmira rod, dok druge društvene uloge ne pružaju tu stabilnost, a sama tjelesnost ne mora biti presudna. Često je upravo okončavanje braka čin kojim se osobi koja tranzira fiksiraju rod i spol pripisani pri rođenju.
Upravo zbog ključne uloge braka, Manion (za razliku od onodobnih medija) detaljnu pažnju pridaje i suprugama ženskih muževa, a njihovoj društvenoj ulozi i potencijalnoj orijentaciji posvećuje čitavo poglavlje. Pristupa im s empatijom, kao zanemarenim figurama kvir povijesti, no ne propušta primijetiti i uzorak odnosa moći.
Henry Stoake je, primjerice, u skladu s društvenim standardima smatrao da mu položaj muža daje potpunu kontrolu nad obiteljskim financijama te je supruzi Ann Hants odbio dati razvod uz ravnopravnu podjelu imovine, iako je tijekom 22 godine njihova braka Ann jednako sudjelovala u njihovom obiteljskom poslovanju. Zakon je bio na strani muža, no Hants je autanjem Stoakeova spola uspjela u svom naumu.
Iako se time izložila izrugivanju medija (kao tobože glupa žena koja ili nije saznala spol svog muža u dva desetljeća braka ili je mislila da može uvjeriti javnost u svoje neznanje) te dovela u pitanje legitimnost vlastitog braka i posljedične alimentacije, javnost je većinski bila na njezinoj strani. Mogućnost autanja muža dala joj je veću moć od one pridane ženama „muških muževa.“ U drugim primjerima mogućnost informiranog stupanja u brak s osobom koja tranzira rod u medijima je većinski ignorirana ili nijekana. Supruge ženskih muževa općenito su u većini slučajeva prikazivane kao nevine ili priglupe žrtve, ne autonomne akterice.
Medijski izvještaji s vremenskom distancom od autanja o kojem izvještavaju okreću se od senzacionalističkog izvještavanja prema restabilizaciji binarnog društvenog koda i postaju sve kritičniji prema ženskim muževima. Takve su promjene izravno povezane s onima u društvenoj percepciji žena i tranziranja roda, ali i prihvaćenim konceptom muževnosti.
Primjerice, u analizi poveznica između ženskih muževa i pokreta za ženska prava u drugoj polovici 19. st., Manion primjećuje da su američke feministkinje koje su i same odijevale „mušku“ odjeću optuživane da su „muževne“ te osuđivane na temelju krivog izražavanja ženstvenosti. Ženski su muževi pak osuđivani zbog krivog izražavanja muževnosti: „Kritičari muževa i feministkinja slagali su se u jednoj stvari: aktivistkinje za ženska prava bile su neuspješne kao žene, dok su ženski muževi bili neuspješni kao muškarci.“
U takvim binarnim pogledima na ženske muževe zanimljiv je i tretman interspolnosti. Prema Manion, interspolne su osobe prikazivane na različite načine u različitim periodima, no konzistentno su dehumanizirane. Ta je perspektiva korištena i u izrugivanju tranzitivnoj rodnoj ekspresiji ženskih muževa: neovisno o fizičkom spolu, često su maliciozno opisivani kao „hermafroditi“ ili „epicene kreature,“ tj. dvospolni ne-ljudi. U spomenutom slučaju Henryja Stoakea, „asocijacija s neljudskim povezivala [ju_ga je] s mnogo starijim percepcijama čudovišnog hermafroditizma.“ Takve se perspektive protežu kroz više izvještaja o ženskim muževima, pokazujući nestabilnost kategorije binarnog roda, ali i spola.
Manion, dakle, sagledava rodnu ekspresiju, mogući identitet ženskih muževa i opće koncepcije roda i spola „relacijski“, iz perspektive osobnih odnosa (brakova, odnosa prema rodnoj ekspresiji i motivaciji za tranziranje roda – ovisno o dostupnim dokumentima), pravnih i zakonodavnih odnosa (odnosa vlasti prema ljudima koji tranziraju rod) te društvenih odnosa i medijskog tretmana (odnosa društva prema ženskim muževima, kako u bližoj okolini tako i u javnoj percepciji čitateljstva). Time sustavno prikazuje fluidnost kategorije roda i njezinu relativnost u okviru društveno-kulturnih faktora, dokazujući da rodnu „stvarnost“ kakvu percipira društvo ne određuje spol.
Female Husbands – svesrdno preispitivanje povijesti roda
Novinski članci o ženskim muževima pokazuju obrazac tretmana roda i njegove kompleksnosti u promatranom periodu i kontekstu, a Manion ih analizira i iz perspektive trans povijesti i povijesti ženskih prava, promatrajući fluktuacije značenja roda, spola i binarnih društvenih uloga. Uz spomenuto iznosi i niz drugih činjenica ključnih za razumijevanje položaja rodno marginaliziranih i tranzirajućih skupina, pružajući uvide i u društveno-ekonomski položaj žena, povezanost abolicionizma i percepcije ženskih muževa, prijelaz prema biološkom determinizmu, jenjavanje i nestanak pojma ženskih muževa u tisku te prvu medicinsku tranziciju. Time uspješno stvara tapiseriju značenja koja se kriju iza uskih ograničenja binarnog roda.
Female Husbands širinom svog istraživanja i bliskošću kojom Manion pristupa pisanju predstavlja bitan uvid u povijest transrodnosti, ženskih prava i ljudske ekspresije. Ne bježi od kompleksnosti i nemogućnosti potpune kategorizacije ljudskih života, identiteta i djela, već sve to svesrdno prihvaća. Pažljivo rekonstruira živote specifične skupine ljudi koji tranziraju rod, no umjesto nametanja suvremenih perspektiva ili metenja povijesnog konteksta pod tepih, Manion koristi oboje kako bi mapirao_la društvene stavove o rodu tijekom stoljeća i pol, ali i nasljeđe dosad slabo poznatih akter(ic)a trans povijesti.
U epilogu knjige, u kojem opisuje iskustvo dr. Alana L. Harta, osobe koja je potvrdila svoj rodni identitet operacijom samo sedam godina nakon zadnje priče o ženskom mužu, Manion zaključuje da su ženski muževi otvorili vrata nizu ljudi „koji su nakon njih tražili oslobođenje od kategorije žene, rodnih normi koje se očekuju od njih, i/ili heteroseksualnih veza s muškarcima.“ Takvim pristupom i kontekstualizacijom izbjegava hladnu anamnezu roda ili pokušaj posjedovanja povijesnih narativa, ali i stručno legitimizira položaj ženskih muževa u transrodnoj i kvir povijesti. U opisima života svojih subjekata nastupa i osobno, kao nebinarna i kvir osoba te kao netko tko istinski želi upoznati oblike iskustava osoba koje su tranzirale rod kroz povijest.
Studije poput Female Husbands sjajan su povod za istraživanje vlastite povijesti, ali i poruka o važnosti narativa osoba koje tranziraju rod: „Ove su priče – poput naših života – obilježene otpornošću, ljubavlju i radošću, ali i ranjivošću, usamljenošću i konfliktom. Ovaj je komad LGBTQ povijesti zapisan i ne može ga se izbrisati. Istinit je i pripada nama.“
Za ženske muževe najčešće smo koristili muški gramatički rod zbog ekonomičnosti i razumljivosti teksta umjesto korištenja dvojnih oblika (npr. bio_la) koji bi znatno otežali čitanje, no i dalje valja imati na umu da njihov rod nije tako binaran.
