Popularna kultura, časopisi i ostali mediji posljednjih dvadesetak godina smatraju se glavnim pokretačima globalnih trendova u svim sferama života - tako i po pitanju (ženske) dlakavosti. „Zapovijedano” uklanjanje svakog traga dlaka na nepoželjnim mjestima, pa i određivanje tih mjesta, također se pripisuje medijima - televiziji, internetu, modnim časopisima, slavnim osobama koje se postavljaju kao estetski uzori.
Kao i sve ostale, i moda oblikovanja dlakavih područja se sve brže mijenja, pa tako zadnje dvije godine sve vrvi od „prirodnih” debelih obrva. „Časopisno prirodno” i stvarno prirodno nije isto, jer, recimo ja, imam prirodno „nepune” obrve. I za to ima lijeka u obliku recepata kako uzgojiti dlake. Dakle, možemo i u drugom smjeru. No, dok se obrve trenutno pune na različite načine, standardno dlakava područja našeg tijela, noge, pazusi i „intimno područje”, neupitno ostaju gola, ili „oblikovana”.
Kad je uklanjanje „nepoželjnih dlačica” kod žena postalo dogma i zašto? Zašto su sasvim prirodne dlačice postale nepoželjne? Tracy Moore za stranicu Jezebel piše o „400 godina uklanjanja dlačica kod žena”. Ta brojka zapravo je puno veća jer već u starom Egiptu žene su težile potpunoj „glatkoći”. Razlozi kojima se podržava „ogoljavanje” su estetski i higijenski. Potonji je vrlo diskutabilan, obzirom da su kod žena dlake uglavnom rjeđe i slabije, a one ih uklanjaju, dok muškarci (u velikoj većini) to ne čine unatoč puno većoj potencijalno nehigijenskoj površini.
UMJETNOST I ŽIVOT
U prošlosti se ideal ženske ljepote mogao vidjeti u umjetničkim djelima, slikama ženskih aktova lišenih svih dlaka osim kose i obrva. Opet, i većina muških aktova prikazivana je bezdlaka, eventualno s bradom, a trend muške depilacije nije se baš „uhvatio”.
Jill Burke, povjesničarka umjetnosti razdoblja talijanske renesanse, u svom tekstu Did renaissance women remove their body hair? povezuje način prikaza ženskih tijela u renesansnoj umjetnosti i prihvaćanje „okrutne” depilacije od strane tadašnjih žena. Takvo shvaćanje je jednodimenzionalno i populističko.
Ona započinje svoje razlaganje pitanjem jesu li slike ženskih aktova s početka šesnaestog stoljeća utjecale na način na koji žene vide svoja tijela? Autorica i sama u zaključku piše da „ne postoji način da se dokaže uzročna veza umjetnosti tog razdoblja i ženskog tjelesnog identiteta” ali i inzistira da „renesansni aktovi nisu samo slavljenje čovječnosti, odnosno hommage izgubljenoj antičkoj prošlosti, već su popularizirali – pa čak i fetišizirali – vrlo uske pojmove ljepote u društvu u kojemu, za žene, ljepota ima kulturalnu vrijednost i može odrediti njihove izglede za budućnost”.
Glavni uzrok prikazivanja glatkih tijela u umjetnosti je, s jedne strane, idealizacija ljudskog tijela od strane slikara, a s druge, ne manje bitne, vezana je za želju autora da što bolje i jasnije prikaže formu koja je osnova likovnih umjetnosti do pojave fotografije i riješi neki tehnički problem (primjerice, prikazivanje trodimenzionalnog tijela na dvodimenzionalnoj plohi). Da ne spominjemo kiparstvo – pokušajte zamisliti Michelangela kako se umjesto Davidovom formom bavi točnim prikazom njegovih dlaka!?
Burke je kroz tekst o renesansnoj umjetnosti provukla svoje feminističke stavove, a prikaz aktova upotrijebila kao osnovu za propitivanje mizoginije i seksizma. No, u svom tekstu ona se referira i na široko prihvaćeno mišljenje psihologa po kojima su izgled tijela i želja za njegovom modifikacijom uzrokovani nesvjesnom asimilacijom slika koje se pojavljuju u različitim medijima.
Anegdota o poznatom likovnom kritičaru John Ruskinu i njegovoj prvoj bračnoj noći s Effie Gray, smještena u 1848. godinu, kaže da je Ruskinu pogled na obnaženu Gray bio toliko odbojan da nije mogao „konzumirati brak”. Ako znamo da su prikazi ženskih tijela tada bili bez dlaka, tada ne čudi što je kritičar koji je svoj životni vijek proveo među slikama glatkih, idealiziranih žena talijanske renesanse, doživio šok pred necenzuriranom verzijom. Gray tu pretpostavku potvrđuje svojim pismom datiranim pet godina kasnije:
„Zamišljao je žene prilično drugačijima od onoga kako ja izgledam i to je razlog što me nije učinio svojom Ženom, jer je bio zgađen mojom pojavom”.
Ova humorističnu priču možemo prebaciti u današnje vrijeme u kojem se tinejdžeri prvi put susreću s golim ženskim tijelima u novinama, na televiziji ili na stranicama pornografskog sadržaja. Ta tijela lišena su svih dlaka, te uz pomoć Photoshopa i rasvjete, čak i izdajničkih pora iz kojih bi eventualne dlake mogle izniknuti. Dečki se u pubertetu ponose svakom novom dlakom kao da im svaka sljedeća daje sve veću važnost i samopouzdanje, a djevojčice razmišljaju kako ih sakriti i ukloniti. Zašto?
Odgovor ne treba tražiti samo u prikazima kojima smo okruženi već u duboko ukorijenjenoj simbolici u kojoj su dlake simbol muškosti. Većina djevojaka koje prolaze pubertet žele što brže postati žen(stven)e. Tada se požele prvi put riješiti svojih dlaka. Danas taj estetski zahtjev „demokratski” obuhvaća vrlo širok krug žena i sve ga više njih prihvaća. U prošlosti su žene koje se depiliraju bile u izrazitoj manjini.
Već u Rimskom Carstvu, kao i u Egiptu, žene su svoj visoki status pokazivale uklanjanjem dlaka. Kasnije, depilacijom su se bavile samo žene koje su imale vremena i mogućnosti, te „profesionalnu potrebu” za uljepšavanjem svoga tijela – vladarice, aristokratkinje, glumice, prostitutke.
RENESANSNI RECEPTI
Znanje o uklanjanju dlaka i ostalim kozmetičkim zahvatima i pripravcima u renesansi se prenosilo osobno, od žene ženi, ili kroz pisane recepte.
Jill Burke na svom blogu prenosi jedan od renesansnih recepata za uklanjanje dlaka:
Kako ukloniti ili izgubiti dlake bilo gdje na tijelu
Zavrijte mješavinu otopine jedne pinte arsena i osmine pinte vapna. Otiđite u kupaonicu ili saunu i nanesite pripravak na područja za depiliranje. Kad osjetite da je koža vruća, brzo isperite toplom vodom kako dijelovi mesa ne bi otpali.
Caterina Sforza preporučuje isti recept ali za dobar rezultat sugerira ostaviti mješavinu na koži kroz vremenski raspon od „dva Očenaša”.
Postoje i mnogi drugi recepti, puno manje invazivni od gore navedenog. U Egiptu se taj problem mehanički rješavao pincetama ili školjkama, a upotrebljavao se i pčelinji vosak.
Ako izuzmemo epilaciju, tehnikom nismo puno odmakli od starog Egipta, osim što su britvice, vosak i kreme usavršeniji.
Iako ne postoji „zakon” kojim se određuje što treba činiti s dlakama, žene ih skidaju, muškarci ih njeguju. Kroz vrijeme, usvojili smo neke rituale koji se gotovo ne propituju, osim u uskim okvirima koji traže uzroke različitih pristupa muškarcima i ženama. Žene skidaju dlake jer se tako osjećaju bolje u svom tijelu, i to je u redu. Jedne periodično prolaze bolne depilacije voskom, pastama i sličnim, kako se neko vrijeme ne bi trebale baviti dlakama; druge ih se trajnom epilacijom rješavaju zauvijek; a treće, kojima je ideja mjesečnih odlazaka na „torturu” zastrašujuća, briju dlake ili ih puštaju. I to je također u redu.
Dok god žene same odlučuju o tome kako će izgledati, nije bitno kakvim smo slikama okruženi. Neki će tvrditi kako je utjecaj medija poguban; da treba zabraniti određene modifikacije slika; da se žene trebaju oduprijeti nerealnim zahtjevima okoline. Moje mišljenje je da žene nisu glupe i mogu i moraju same odlučiti da li će imitirati sliku, nekog drugoga ili će krenuti nekim trećim putem.
Izvori: RenResearch, Jezebel, MentalFloss
