Objavljeno

Anđela Horvat – Zaštitnica hrvatske baštine

“Anđela Horvat je 40 godina obilazila spomenike kulture. Prešla je i propješačila (ujedno i kao veliki ljubitelj prirode i planina) područje od pedesetak tisuća kvadratnih kilometara, te svojim stručnim okom i fotoaparatom ocijenila, istražila i snimila oko 2800 spomenika nastalih (i dobrim dijelom sačuvanih) na ovoj povijesnoj vjetrometini od ranog srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća.”

– Tomislav Đurić

U vremenu kada su se discipline povijesti umjetnosti i konzervatorstva u Hrvatskoj tek razvijale, Anđela Horvat je svojim neumornim (više od četiri desetljeća dugim) radom značajno doprinijela njihovu stasanju te je svojom predanošću ostavila neizmjerno velik i neprocjenjiv trag u struci koju je obilježila i kao njezina prva velika znanstvenica.

Ova je povjesničarka umjetnosti i konzervatorica rođena 18. ožujka 1911. godine u selu Krašić nedaleko Jastrebarskog, a obrazovala se u Zagrebu, gdje je 1931. godine maturirala, a četiri godine kasnije diplomirala opću i nacionalnu povijest, povijest umjetnosti i latinski na Filozofskom fakultetu. Na njemu je u konačnici 1956. godine obranila i disertaciju na temu Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međimurju, čime je postala prva doktorica znanosti iz povijesti umjetnosti na zagrebačkom Sveučilištu. 

Od 1935. do 1941. godine radila je kao gimnazijska profesorica povijesti u Sisku i Zagrebu, a uz to je dodatno predavala i biologiju. Ovo joj je, kako je sama tvrdila, pomoglo da dublje shvati prirodu i izoštri sposobnosti promatranja koje su joj bile od iznimne vrijednosti kada se pod nagovorom povjesničara Gjure Szabe zaposlila u Hrvatskom državnom konzervatorskom zavodu u Zagrebu, u kojem je bila radilasve do umirovljenja 1970. godine, isprva kao asistentica, a kasnije kao znanstvena suradnica te savjetnica.

Područje njezina predanog djelovanja bilo je višestruko; izuzev konkretnog sudjelovanja u zaštiti spomenika i urbanističkih cjelina različitih povijesnih razdoblja te teorijskog bavljenja konzervatorskom praksom, radu Zavode posebno je doprinijela razrađivanjem ideje o “kreativnom konzerviranju”, a različitim je  tekstovima, kao što je knjiga Konzervatorski rad kod Hrvata (1944.), napravila prve velike korake prema stvaranju historiografije hrvatske konzervacije. 

Angažirano djelovanje u širokom spektru različitih aktivnosti nastavila je i u sferi povijesti umjetnosti, koju je unaprijedila razotkrivanjem do tad još uvijek neistraženih spomenika od srednjega vijeka, pa sve do 19. stoljeća, na taj način otvorivši vrata proučavanja budućim generacijama.

Rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja, koja su uključivala sustavno pregledavanje arhivske građe, ali i iscrpan rad na terenu, često prepun različitih anegdota koje je dijelila u razgovorima s prijateljima, objavila je u značajnoj monografiji Između gotike i baroka (1975.), kojom je obuhvatila i obradila sve vrste umjetničkih spomenika kontinentalne Hrvatske između 16. i 17. stoljeća.

Kasniji rad Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj, objavljen kao dio zbirke Barok u Hrvatskoj (1982.) čija je bila suautorica, predstavlja pak jedan od najvažnijih doprinosa stvaranju cjelovite slike baštine ovoga razdoblja, koji i danas služi kao temeljni priručnik za povjesničare umjetnosti.

 

Njezin doprinos unaprjeđenju struke vidljiv je i u velikom broju napisanih znanstvenih radova, osvrta, studija i topografskih pregleda te u suradnji s različitim časopisima i zbornicima, kao i s Leksikografskim zavodom, a poznata su bila i redovita okupljanja njezinih prijatelja i kolega, koji su se ponedjeljkom navečer sastajali u njezinu stanu u Dalmatinskoj 12 te raspravljali o različitim aktualnim temama. 

Obilazeći spomenik do spomenika, Anđela Horvat čitav je svoj život posvetila proučavanju i zaštiti hrvatske umjetničke baštine, ostavivši iza sebe golem korpus radova koji su otvorili brojne različite teme te obilježili čitavu fazu domaće povijesti umjetnosti, dok je istovremeno njezino djelovanje u Konzervatorskom zavodu zaslužno za ustrojavanje moderne konzervatorske službe.

Za svoj je rad zbog toga 1979. godine bila nagrađena Republičkom nagradom za životno djelo, dok je 1982. godine postala prva povjesničarka umjetnosti primljena u redovno članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Umrla je u Zagrebu 26. rujna 1985. godine, a nakon smrti je Nadbiskupskom i kaptolskom arhivu predala svoju osobnu i stručnu dokumentaciju, zajedno s glasovitom putnom bilježnicom Vade mecum u kojoj je zabilježila podatke o više od 4100 lokaliteta.

 “U sjećanju brojnih kolega koji su joj se obraćali s Đela ostala je u trajnoj uspomeni kao vedra osoba puna intelektualne znatiželje koja je nesebično prenosila na druge svoje golemo znanje i poznavanje problematike spomeničke baštine i njezine zaštite”.

– Irena Kraševac i Sanja Cvetnić

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano