„To činim zbog Eve Hoffman, poljske Židovke, danas američke književnice i znanstvenice. Bliska mi je, valja je čitati“, kazala je Melita Richter Malabotta, objašnjavajući razloge svog posjeta Židovskom muzeju u Budimpešti 18. svibnja 2012. godine. Onako usput, kao da samoj sebi dometne, doda: „Ne zbog egzila, više zbog načina na koji nanovo hvata i uspostavlja svoj život.“
Životi, gubici, novi životi, varljivi identiteti, pozicioniranje, post-sjećanje i nova sjećanja, teme koje su dijelom korespondirale s intencijom spomenute konferencije, bile su izvorišta uznemirujućih pitanja koje je Melita, poput Eve Hoffman, i sama živjela i istraživala, a koja pulsiraju cijelim njezinim opusom.
Melita Richter Malabotta (1947. – 2019.) bila je angažirana intelektualka i humanistkinja, feministkinja i mirovnjakinja, pjesnikinja i prevoditeljica s ovih prostora (jugoslavensko-talijanskih, post-jugoslavensko-hrvatskih) ovjeravajući svakim svojim činom, svakom svojom gestom, mnoge od njihovih značajki.
Njezin je opus sadržajno gust i pozivajući, a istodobno razasut po mnogim transverzalama, humanističkim, interdisciplinarnim i teorijskim u mjeri u kojoj je i njezin život bio doista ljudski damar pozivom na susretanja, dodire, mjesta i prelaženje različitih granica. Melitina nastojanja, prijelazi i epistemološki dodiri koji u začudnom ključu povezuju ono što mnogima izmiče – sociološko znanje i feminističku spoznaju, humanizam i smisao humanistike, etiku i osobnu dosljednost – čine je iznimnom feministkinjom.
Ideja mjesta i osjećaj njegovih determinanti i liminalnosti istodobno, življenjem između Zagreba i Trsta, umnogome je odredila Melitin profesionalni i privatni put, njezino situiranje i razloge putovanja, stvaranje poveznica, važne iskorake. Melita je bila građanka modernističkog Zagreba koji je pomno promišljala i istraživala, svakim svojim dolaskom nanovo otkrivajući njegove skrovite niše i arhitektonske interpolacije, osluškujući na osobit način vibriranje njegove urbanosti. „Svakim mojim dolaskom, jedna knjižara manje. Knjižare nestaju (...) A što je grad bez knjižara?“, znala je često sa zabrinutošću komentirati.
Svoju profesionalnu karijeru započinje, ne slučajno, kao urbana sociologinja u tek osnovanom Urbanističkom zavodu grada Zagreba, a prije preseljenja u Trst krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. S velikim je žarom Melita pisala o svome gradu, posebno u hrvatskim časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor, i o tome koliko joj je bila važna kultura prostora i mapiranje grada.
Tu su i europska središta i susjecišta, ti nepregledni kronotopi njezinih odredišta u koje je više puta navraćala, znalački proučavajući svaki muzej, svaku ulicu, kulturno kodirani ritual, spomenik, povijesni detalj, traumu koja stoji iza njega.
U njezinom su pogledu podjednako i Mediteran i Magreb, i propast socijalizma i srednja Europa, i višekratne mirovne putanje po Balkanu jer je bila više no mnogi drugi uznemirena besmislenošću rata, besmislenošću ratova uopće.
Od ranih devedesetih surađivala je s mirovnim grupama s prostora tadašnje Jugoslavije, počevši od Antiratne kampanje Hrvatske i beogradskih Žena u crnom, do mirovnih inicijativa u Bosni i Hercegovini, Srpskog kulturnog centra „Danilo Kiš” iz Ljubljane, Foruma Tomizze. Organizirala je mirovne susrete u Italiji, prevodila tekstove s postjugoslavenskih prostora, premošćivala kulturne neprevodivosti. Ne pristavši nikad na stereotipne konstrukte neprijateljskih Drugih i olaka identitetska pozicioniranja (mi vs. oni), svoj politički subjektivitet gradila je onkraj svakom nacionalizmu, kulturnom rasizmu i diskriminaciji spram drugih i drugačijih.
Iako se nikad nije smatrala pravom migrantkinjom, već bićem koje živi u bliskoj i dijaloškoj sponi s dvama mjestima, stalno i povremeno, migrantski okoliš kojim je Trst natopljen, od kojeg je sazdan i konstruiran, postao je sastavnicom njezina spisateljskog i aktivističkog izbora.
Za Melitu su ženska migrantska iskustva bila više od (auto)etnografskih bilježenja i jednosmjerne empatije; ona su samorefleksivna poniranja i osnaživanje, mreže feminističke podrške i ljudskog povjerenja, uvijek iznova proizvodnja života.
Izaći iz zone društvene nevidljivosti i kreirati imaginarij vlastitog života, napose kreativnog, bila su dva ključna Melitina polazišta u radu s migrantkinjama. Kao što je istaknula u jednom od svojih posljednjih tekstova o migrantkinjama, „Ženske migracijske teme u Italiji i tršćansko iskustvo”, objavljenom u Trećoj 2016. godine:
Univerzum migranti percipira se kao heterogeno i strukturno diversificirana prisutnost novopristiglih subjekata (...) univerzum obilježen različitošću motivacija i iskustava, aspiracija, životnih planova i vitalnih silnica.
Dva su pristupa u kritičkoj refleksiji o njezinom djelu povezana s njezinim životnom kredom, a to su podjednako feminizam i interkulturnost. Kao feministkinja, sudjelovala je u više europskih i transgraničnih projekata, posebno se angažirajući u povezivanju tršćanskih aktivistkinja okupljenih oko Casa internazionale delle donne s Centrom za ženske studije u Zagrebu i međunarodnim poslijediplomskim seminarima „Feminisms in a Transnational Perspective” koji se redovito održavaju na IUC-u u Dubrovniku.
No, njezin strastveni angažman ticao se feminističkih susreta u kojima je kao članica grupe znanstvenica europskog Sjevera i europskog Juga (Travelling projects) predano djelovala, promišljajući i istražujući putujuća sebstva, egzile i identitete, susjecišta i prijelaze znanstvenih disciplina, diskursa, ideologema, državotvornih zona. Rezultati zajedničkih teorijskih promišljanja i istraživanja objavljeni su u ediciji publikacija objedinjenih naslovom Teaching Subjectivity. Travelling Selves for Feminist Pedagogy (2009.) te u posebnoj knjizi nastaloj Melitinom uredničkom gestom, Soggetti itineranti. Donne alla ricerca del sé (2013). Knjiga Travelling Spaces ostala je nedovršenom.
Taj mali feministički kozmos kojemu je pripadala, a koji se prelijevao preko mnogih granica, kako onih evropskih tako i onih mediteransko-morskih, napetih južnih i istočnih, onih odakle u zadnjih nekoliko desetljeća dolaze migranti i migrantkinje, u bitnom je oblikovao njezino promišljanje svijeta i angažman podrške njihovoj integraciji, posebice u Casi internazionale delle donne u Trstu.
Sve vrijeme, u mnogim knjigama koje je uređivala i pisala, kao i u njezinom aktivističkom iskustvu, struje ideje o tome kako prevoditi kulture unutar kompleksnih multietničkih obrazaca i onkraj njih, kako oglašavati Druge, kako afirmirati ideju interkulturnosti, kako promovirati znanja imigranata, a napose imigrantkinja, vodeći pritom računa o njihovom dostojanstvu i rodnoj ravnopravnosti. Interkulturnost je za Melitu Richter gotovo bhabhovski prostor gdje su subjektivna i kolektivna iskustva i kulturalne vrijednosti koje migranti_kinje nose u stalnom procesu pregovaranja, u naporu oko prevođenja kulturalnih razlika, pri čemu se zbivaju nove poveznice i identifikacije.
Uz rad na području interkulturnosti i medijacije te transgraničnih odnosa i procesa europske integracije, o čemu sporadično piše i u hrvatskim časopisima kao što su Revija za društvena istraživanja ili Migracijske i etničke teme, njezina posebna pozornost usmjerena je na promišljanje migrantskog iskustva kroz feminističku optiku. Stoga je zadnja dva desetljeća ovog stoljeća posve zaokuplja feminističko čitanje ženskih umještanja/smještanja migrantkinja u provizorij nove evropske mape i preživljavanje onih označenih kao badanti slave.
Tako je, među ostalim, potaknula izdavanje serije antologija migrantskog pisma uključujući Sguardi e parole migranti (2005.), Sapori, incontri, fragranze (2006.) i Migrazioni e paesaggi urbani (2008.). Isto tako, angažira se u radu grupe La compagnia delle poete koja okuplja strankinje pjesnikinje iz 25 država koje žive u Italiji, nomatkinje poput nje same, a koju posve precizno imenuje „jedinstvenom pjesničkom polifonom partiturom” čija jezična raznolikost i pluralnost glasova odzvanja u pozadini stihova koje one pišu na talijanskom jeziku. Nanovo uspostavljeni životi i mnogostruki identiteti, nostalgija i ritam svakodnevice, sve biva prisutno u kolopletu tekstualnosti poetike i kreativnosti kao ženskom otporu nepravdi, globalizaciji i preživljavanju.
Kompleksni pokušaj samolociranja, uvijek i uvijek iznova, bio je sastavnicom i Melitina djela i životnog putovanja, političke artikulacije svijeta i poetičke zapitanosti, etičkih odabira. O tome svjedoči i posthumno objavljena knjiga Guarire mondi in crisi koju su uredile njezine prijateljice i suputnice Marija Mitrović i Sanja Roić, a pojavljuje se u izdavačkoj kući Vita Activa Nuova u Trstu 2023. godine.
Bila je istodobno Tršćanka i Zagrepčanka, Jugoslavenka i Europljanka, kozmopolitkinja i građanka svijeta, svjesna koliko je identitet, na baumanovskom tragu, u svojoj povijesnoj kontingenciji kompleksan i fragilan, proturječan i meta manipulacije, ali i nešto što treba izumiti u prekoračivanju, susretanju, stvaranju vlastitih zajednica. Feministički „dug” spram nje tim je više obvezujući.
Tekst je objavljen 12. veljače 2024.
