Iako prostoru jugoistočne Europe još uvijek nedostaje platforma za suvremenu cirkusku edukaciju, slovenska umjetnica Dana Auguštin odlučna je u nakani da cirkusku umjetnost približi balkanskoj publici i otkloni mit o cirkusu koji se sastoji samo od klaunova i treniranih životinja. Cirkuska kultura se za Danu temelji na istraživanju samog sebe, gibanja i vlastitog tijela.
Kako izgleda njezina tehnika zračne akrobatike na tkanini, zagrebačkoj publici predstavila je u premijernoj izvedbi četvrtog dijela projekta 'WO' u Pogonu Jedinstvo. Nastup je na kontrabasu i bas gitari pratio Thierno Diallo. Njihova predstava nije fiksirana, kaže Dana, jer uvijek mogu nešto promijeniti i poboljšati.
Što je to u stvari zračna akrobatika?
To je vrsta cirkuskog performansa koji se izvodi u zraku uz pomoć različitih tkanina.
Kada si se počela baviti zračnom akrobatikom?
2003. godine. Već u svom diplomskom radu iz kiparstva na ljubljanskoj likovnoj akademiji tražila sam nove materijale s kojima bih radila. Zanimali su me modaliteti gibanja u kiparskom prostoru i gibanje na vertikali. Ipak, početna stepenica koja je vodila do mog interesa za zračnu akrobatiku bila je joga i penjanje, čime se bavim od malena.
Gdje si stekla cirkusko obrazovanje?
Diplomirala sam na francuskom Nacionalnom centru za cirkuske umjetnosti (CNAC) u Châlons-en-Champagneu, jednoj od najpoznatijih visokoškolskih ustanova za cirkus.
Kako se tvoj pristup razlikuje od tradicionalne zračne akrobatike?
Zračna akrobatika se obično temelji na principu 'ključeva', tj. tkanine (uglavnom uske poliester likre) omotane oko jedne ili obiju nogu. Ne koristim često ključeve, svoje pokrete baziram prvenstveno na trenju svog tijela s tkaninom. Također, u akrobatici se služim vještinama koje sam naučila u penjanju. Umjesto uskog materijala, koristim horizontalno elastičan, širok pamuk.
Zašto si se odlučila baš za takav pristup?
Zanima me igra svjetla i sjene, reljef, prozirnost te refleksija materijala. Kad nastupam, cilj mi je da publika zaboravi na tijelo, da dođe do izražaja gibanje te pomak iz dvije u tri dimenzije i konačno povratak u dvije. Na taj način plešem sa svojom sjenom.
Ali tvoj nastup nije samo koreografija. Postoji i priča.
Tako je! Ne želim da to bude samo ples ili pokret, već mi je cilj izvesti pravu kazališnu predstavu u zraku. Želim istražiti dubinu emocija u svom nastupu. Kad počinjem nastup sasvim se ispraznim, emocionalno i misaono. Postoji samo priča.
Otkud crpiš ideje za nastup?
Najviše iz prirode, pogotovo gibanja insekata i njihovog hodanja po lišću. Veoma me inspirira i glazba, to je moja velika ljubav. Sviram i radim s glasom, istražujem sve svoje vokalne i glazbene mogućnosti.
Čini li ti se da postoji veći interes za cirkus na prostoru jugoistočne Europe danas nego kada si se tek počela baviti cirkusom?
Sasvim sigurno. Nakon diplome na CNAC-u željela sam vratiti se u Sloveniju i ostatak jugoistočne Europe kako bih s publikom na ovim prostorima podijelila ljubav prema akrobatici. Kada sam se počela time baviti, interes za cirkus je na ovim prostorima bio malen, ali iz godine u godinu raste. Publika se navikava na nove stvari, a festivali kao što je Festival novog cirkusa dovode različite, kvalitetne skupine. Ljudima je sve više jasno kako cirkus nisu samo egzotične životinje i klaunovi, nego istraživanje gibanja i svega što naša tijela mogu.
Dakle to je u stvari cilj tvog nastupa?
Tako je. Naše tijelo je vrijedan instrument. Što više istražujem, više vidim koliko je to bezgranično područje. Ali, treba biti svjestan svojih granica.
| https://www.youtube.com/watch?v=H6172T2iW3E |
