Ako ste se uspjeli snaći na prilično konfuznoj web stranici Subversive Festivala i u rasporedu iskopati okrugli stol pod nazivom Književni angažman: čemu i zašto?, već ste obavili veći dio posla.
Dotično se događanje smjestilo u okvir programa Subverzivna književnost, a na njemu su sudjelovali Daša Drndić, Ivana Sajko i Andrej Nikolaidis, uz moderaciju Borisa Postnikova, koji je odmah na početku postavio pitanje da li možemo razlikovati angažiranu od neangažirane književnosti te što uopće znači pisati angažirano.
„Samo pisanje jest angažman,“ odgovorila je Drndić, čiji se roman Trieste nedavno našao u užem izboru za nagradu Independent. Za nju ne postoji angažirana ili neangažirana, već samo dobra i loša književnost (no nije objasnila kako ih razlikovati). Crnogorski pisac i novinar Nikolaidis nadovezao se da on ni ne zna pisati neangažirano, te je istaknuo kako je problem u onoj književnosti koja se pretvara da nije angažirana. Također je upozorio na ulogu samovolje čitaoca: nitko nas ne može spriječiti da neki tekst interpretiramo kao angažirani.
Sajko se složila, rekavši kako postoji osobna potreba za otporom unutar područja kojim se bavimo. Potrebno je neprekidno postavljati pitanja Kakva je to angažirana književnost? Što ona radi i kako? Tko čita? Njen ključni i najteži zadatak je, istaknula je, dosegnuti razinu rizika, propitivati mogućnosti rizika i provokacije. Drndić je prokomentirala da je to puno lakše u kazalištu nego u književnosti jer imaš doticaj s publikom, vidiš reakcije, dok u književnosti imaš samo nekog imaginarnog čitatelja „kojeg želiš naživcirati.“ „Ne čudi me da je broj mojih čitatelja mali,“ dodala je.
Nikolaidis se nije složio po pitanju važnosti publike jer smatra da je nemoguće predvidjeti recepciju knjige. On nastoji izbjeći identifikaciju s vlastitom simboličkom funkcijom i definiranje sebe kao Pisca. Upozorio je i na čestu situaciju u kojoj su pisci zbog financijskih razloga primorani baviti se i novinarstvom, što dugoročno narušava kvalitetu književnog rada, osobito ako, kao on, pišete puno više kolumni nego romana (no, kod kolumni su pak izravnije reakcije na ono što pišete).
Raspravljalo se i mogućnostima i dosezima angažirane književnosti, osobito u okviru zapadnog, „slobodnog“ društva. „U totalitarnim društvima pisci su vrlo važni, mogu ugrožavati sustav i zbog toga često završe u zatvoru,“ istaknula je Drnić, dok u društvu poput našeg pisci (naizgled) imaju veći raspon tema, pa mogu odabrati i one „zašećerene“.
Međutim, za istinski angažman potrebno je izaći iz zadanih okvira. Taj lažni privid slobode, složila se Sajko, daje nam dojam da ne možemo doseći razinu rizika, za koju je možda na nekom drugom mjestu potrebno puno manje napora.
Spomenuta je i inicijativa Pravo na profesiju, za koju Drndić i Sajko smatraju da je promašena jer nema smisla tražiti novac od upravo onih centara moći koji nas ograničavaju – tako se samo vrtimo u krug. „Dobivanjem plaće od države ne dobiva se nužno vidljivost, već samo novac na računu,“ komentirala je Sajko. „Pravo na veće plaće ne bi trebao biti prvi korak za književnike.“ Vidljivost se postiže kroz povezivanje, radionice, čitanja, festivale… No, Drndić je i ovdje ukazala na razliku između književnog i kazališnog posla – u potonjem je povezivanje nužno za rad, dok je pisanje samotan čin i pisci se teže povezuju u ime zajedničkog cilja.
Moderator je raspravu zatim usmjerio prema pitanju mogućnosti angažmana na razini diskursa. Za Sajko, angažman se prvenstveno odvija upravo na toj razini, a priča je manje bitna od forme. Drndić je pak izrazila žaljenje što je došlo do degradacije stila i što u svijetu općenito ima malo dobre literature.
