Svjetlana Knežević i Viktorija Car u svojem znanstvenom radu „Žene u televizijskim vijestima - analiza središnjih informativnih emisija HTV-a, RTL-a i Nove TV“ problematiziraju nisku zastupljenost žena na nacionalnim televizijama u Hrvatskoj, a do te činjenice dolaze analizirajući sadržaje spomenutih emisija (njih 72) iz 2009. i 2010.
Autorice upućuju na važnost uloge medija u formiranju sustava vrijednosti, (ne)tolerancije i predrasuda u društvu pa ih, u okviru toga, zanima na koji se način spomenute informativne emisije, kao sastavni dio medija, odnose prema ženama.
U svojim istraživanjima kao okosnicu postavljaju pitanje tko su nositelji/ce vijesti, glavni sudionici/e u vijestima (osoba koja nosi radnju, oko koje se gradi prilog ili o kojoj je riječ u jedinici analize) i dolaze do alarmantnog zaključka kako su žene u velikoj mjeri medijski marginalizirane i stereotipizirane, posebno što se tiče središnjeg Dnevnika na Hrvatskoj televiziji, od koje se, kao nacionalne javne televizije, dapače, očekuje, sukladno zakonski određenim programskim načelima, da svojim programima potiče rodnu ravnopravnost.
Žene su tako često prikazivane kroz prizmu emocija, kao žrtve, te su ili hvaljene ili okrivljavane, a rijetko kao stručnjakinje od kojih se traži stručno mišljenje, tj. kao stvarne nositeljice radnje, što zapravo nije vjerna slika društva ako uzmemo u obzir činjenicu da žene češće od muškaraca stječu diplomu na visokim učilištima. Autorice upozoravaju da, ukoliko ne vidimo visokoobrazovane žene koje suvereno i kompetentno govore o nekoj zadanoj temi, one neće moći lako postati zbiljski autoriteti, a udaljavanje od patrijarhalnog sustava vrijednosti bit će presporo.
Knežević i Car svojim istraživanjem ukazuju i na to kako se žene, osim kroz emocije i ulogu žrtve, često predstavljaju javnosti i preko svojeg tijela/izgleda, zatim, kao majke, supruge, kćeri, sestre ili kao seksualni objekti dok su muškarci obično političari i stručnjaci.
Čak i kada je riječ o utjecajnim političarkama, pažnja se posvećuje više njihovom izgledu i odjeći nego njihovom političkom angažmanu. Kao paradigmatski primjer, autorice navode upravo Jadranku Kosor koja je 2009. godine postala predsjednica vladajućeg HDZ-a i predsjednica Vlade Republike Hrvatske, ali su zato rijetki izvještaji o njoj u kojima se ne primijeti njezin broš ili boja sakoa.
Porazno je da su obično žene te koje dominiraju u društveno manje važnim, medijskim sadržajima kojima je temeljna zadaća zabaviti, a ne informirati i educirati dok će sadržajem informativnih i političkih emisija redovito dominirati muškarci.
Knežević i Car smatraju zanimljivom paradoksalnost činjenice da su upravo žene češće autorice priloga, tj. da se zadnjih godina događa svojevrsni trend feminizacije novinarstva, pa time još više čudi slaba zastupljenost žena kao glavnih sudionica u prilozima.
One, međutim, pri tom napominju da je teško odrediti biraju li novinarke samoinicijativno muške sugovornike u svojim televizijskim pričama na štetu žena, ili je to uređivačka politika u informativnom programu ili čak na razini medija.
Zaključak rada, među ostalim, jest i taj da ono što nedostaje Hrvatskoj nisu stručnjakinje za određena područja, već osviještenost o rodnoj ravnopravnosti novinarstva i uredništva te da ni jedna od tri spomenute televizije ne vodi računa o rodnoj ravnopravnosti.
Priredila: Tamara Bakran
Izvor: Svjetlana Knežević i Viktorija Car, “Žene u televizijskim vijestima – analiza središnjih informativnih emisija HTV-a, RTL-a i Nove TV,“ Medijske studije, br. 2 (2011), 3-4. (pdf)
