„Zar naše žene moraju otići na Mirogoj kad navrše 70? E, pa ja neću,“ rekla je Mani Gotovac na književnoj večeri sa Srđanom Sandićem, održanoj 3. travnja u Velvetu u Zagrebu. Svojim dolaskom počastila je domaćina koji joj je dao kompliment najzahvalnije gošće koja nije ugrožena zbog stalnog skakanja s jednog na drugo pitanje. Povod njihovog druženja bila je Manina treća knjiga, Fališ mi.
Razgovaralo se o žudnji, želji, čežnji i ljubavi, ali i o teatru, i to povodom izlaska spomenute knjige. Riječ je o autobiografskim zapisima strukturiranim u poglavlja naslovljena po godišnjim dobima, pri čemu je asocirana analogija između prirodnih ciklusa i razdoblja starenja u ljudskom životu. Knjiga se zasniva na autobiografskim činjenicama, ali autorica se, kako bi zaštitila identitete suvremenika, ponekad koristi mimikrijskim postupcima, prepuštajući čitatelju da odgonetne stvarne identitete i razluči što je stvarnost, a što fikcija.
Autorica je opisala što za nju znači žudnja: „Otrov i med našeg života, žudnja koja nas opsjeda, žudnja za nekim određenim, za nečime što nije tvoje, traje dugo i žudiš više,“ poetično je objasnila. Čežnja je pak nešto neimenovano; za Mani to znači napisati pismo nekome, ali njega nema, dok je želja nešto vrlo konkretno, jer uvijek znamo što želimo.
Fališ mi
Naslov nove knjige Fališ mi zapravo predstavlja nju samu. „Prvotno sam mislila napisati memoare, o nečemu što sam napravila, o teatru, prijateljima, ali nisam htjela o tome pisati. U našoj zemlji ima više spomenika nego živih ljudi. Htjela sam pisati o nečemu što me tišti i muči, o najintimnijim pričama, o ljubavi,“ ispričala je. Iako je njezina prva ljubav teatar, ipak žali što nije cijeli život pisala jer joj pisanje predstavlja silan užitak. U teatru prevladava samoća, a to je neusporedivo s pisanjem, koje nije lako, ali je intimno.
Knjigu neki nazivaju skandaloznom, a Sandić ju je upitao što je zapravo skandal, da li je on neka vrsta filtera za malograđane. „Govoriti o tajnoj ljubavi, ako se događa, treba reći neku istinu o njoj. Ali ne u Hrvatskoj. Ja sam bila ljubavnica, on je bio oženjen, a ja sam bila udana. Nisam imenovala Gorkoga zato jer je ljubav između nas dvoje tajna, a trajala je 3 godine.“
Mani otvoreno piše o tajnim sastancima s ljubavnikom dok je doma čeka dijete. Knjiga je prepuna strasti i erotike, čak i kad piše o ne tako davnim danima. Tijekom razgovora čitali su se i ulomci iz knjige koje su odabrali Judita Franković i Mislav Čavajda.
Bolest hrvatskog teatra
Bolest hrvatskog teatraKnjiževna večer nije mogla proći bez spominjanja teatra, Manine velike ljubavi. Prisutne je zanimalo postoji li bolest hrvatskog teatra te zašto ne predaje na Akademiji kao profesorica.
„Baviti se teatrom znači usuditi se, biti hrabar, prodrijeti do nekih pitanja koja nas muče, a o kojima se ne smije javno govoriti, o kojima se ne piše, pitanja koja nas čine onime što jesmo. Ako se teatar ne bavi time, laže. Teatar ne smije lagati i biti licemjeran, treba prodirati do istine. Teatar se stvara iz žudnje, ili se plagira, a to znači da je mrtav. Takav je ponekad hrvatski teatar,” rekla je Gotovac.
Svoje brojna razmišljanja i teorije upotpunjava brojnim primjerima iz vlastitog života. Kao primjer žudnje opisala je glumu Mislava Čavajde u Kralju Edipu. Na spomen akademije Mani oštro odgovara da upravo zbog zabranjene žudnje nema veze s akademijom. „To je jedna sredina u kojoj su narcizam i akademizam važniji od temeljnih ljudskih pitanja koji tvore teatar,“ istaknula je.
Ah, ta ljubav...
Marguerite Duras omiljena je Manina spisateljica, a knjigu Bolest smrti ističe kao najvažniju u tvorbi njezinog razmišljanja o ljubavi. „Ljubav je vrsta bolesti, ali i najveće zdravlje. Nemoguće je to uopće staviti u riječi.“ Spomenula je i film Ah, ta ljubav koji govori o starijem muškarcu i prostitutki koji silno žele ljubav, ali nje jednostavno nema. Film ilustrira upravo ono što je za Mani najgore.
„Najveća gadost i podlost je izjednačavati seks i ljubav. Ljubav je žudnja za prožimanjem drugog bića, upoznavanjem, davanjem, primanjem, otkrivanjem samoga sebe.”
„Ljubav je”, nastavila je, „razgovaranje, šetanje, želje da skuhaš nešto što netko voli. Seks je, naravno, najljepši oblik te ljubavi, ali sami seks je nasilje. Grijeh ovog vremena je izjednačiti eros i seks.”
Tokom večeri osvrnula se i na pitanje homoseksualaca. „Ja ne razlikujem od kuda je tko, tko je kakve nacionalnosti, je li crn ili plav, star ili mlad, voli li muškarce a muško je, voli li žene a žena je. Nemam pojam o rasnim diskriminacijama, imam samo jednu vrstu, razlikujem one koji su bili ili jesu u ljubavi i one koji nikad nisu bili u ljubavi. To je moja rasna diskriminacija.“
Foto: Mirko Janković
