Redateljicu Lenu Dunham ne treba posebno predstavljati. Ova je svestrana Njujorčanka u proteklih godinu dana osvojila i male ekrane i velike nagrade te sa svojih 26 godina postala jedna od perspektivnijih američkih mladih redateljica. Osvojivši četiri nominacije za Emmyja, dva Zlatna Globusa (za najbolju humorističnu seriju, ''Girls'', te glavnu žensku ulogu u istoj), Dunham je postala i prva žena koja je osvojila nagradu Directors Guild (DGA) za najbolju režiju humoristične serije, a u listopadu je potpisala i 3,5 milijuna dolara vrijedan ugovor s ''Random Houseom'' za izdavanje svoje prve knjige, kolekcije eseja naslovljene Not That Kind of Girl: A Young Woman Tells You What She's Learned.
Iako je prva sezona serije ''Girls'' započela pomalo klimavo, s brojnim nedostacima koji se prvenstveno daju pripisati manjku redateljskog iskustva, Dunham je iz epizode u epizodu duhovito i domišljato gradila priču, a s njom postepeno i glavne likove te njihove međusobne odnose. Zanimljivo, zabavno i pametno, sve skupa obećavalo je odličnu drugu sezonu, no, koliko je to Dunham pošlo za rukom, u ovom se trenutku čini upitnim.
Serija je na samom početku emitiranja naišla na brojne medijske kritike i optužbe koje bi se dale svesti na dvije temeljne – previše golotinje i premalo rasne raznolikosti. I jedna i druga po mom mišljenju pretjerane i neutemeljene.
Likovi iz serije, kako je objasnila sama Dunham, utemeljeni su na njezinom vlastitom životnom iskustvu, dakle, iskustvu bjelkinje odrasle u njujorškoj obitelji umjetnika. Ono se možda ne razlikuje previše od životnog iskustva njujorške crnkinje, ali činjenica je da svatko od njih sa sobom nosi određene specifičnosti o kojima se Dunham nije usudila govoriti jer ih sama nije iskusila. Naglasila je da ozbiljno shvaća kritiku, da joj namjera nije bila nikoga isključiti te da će stvari u sljedećoj sezoni pokušati ispraviti. Problem je što je to zapravo i učinila.
U drugoj sezoni kao Hannin usputni partner pojavljuje se Donald Glover, ilitiga Troy iz ''Communityja'', čiju je funkciju u seriji ''Girls'' u svojoj prilično oštroj kritici za The Huffington Post Kareem Abdul-Jabbar usporedio s crnim dildom, istaknuvši kako bi potonji samo bio jeftiniji. Krajnje neukusno, ali ne i sasvim neistinito. Glover se u ''Girls'' pojavljuje u prvih par epizoda u ulozi usputnog Hanninog partnera koji je na prilično neelegantan način trebao razriješiti ''vanjsku'' rasnu problematiku unutar narativne linije. Nitko od Dunham nije očekivao da će kreirati lik poput Omara Littlea, ali kada je već odlučila popustiti medijskom pritisku i uvesti crni lik, on je trebao biti više od puke nadopune Hanninih stajališta.
Ipak, čini mi se da je veći problem tekuće druge sezone to što je prilično nekoherentna, svaka epizoda funkcionira sama za sebe (tematski je zaokružena, ali se ne nastavlja na sljedeću), a razrješenja do kojih likovi u pojedinoj dolaze (ako uopće dolaze) nemaju nikakvu funkciju niti u njihovoj vlastitoj izgradnji niti u razradi temeljne priče, koja zasada praktički i izostaje.
Paradoksalno, jedino što se čini čvrstim i stalnim je opća fragmentiranost. Glavne junakinje negdje su se usput izgubile u vlastitim svjetovima koji se rijetko međusobno preklapaju. Ideja serije jest prikazati djevojke u nejasnom životnom razdoblju traženja i definiranja, ali čini mi se da se sama Dunham u svemu skupa malo pogubila. Inteligentna i duhovita Hannah reducirana je na histeričnu karikaturu za koju bi se sada teško moglo reći da je autentična, a kamoli ''glas generacije''.
Neuspjeh na krupnom planu Dunham nadoknađuje malim stvarima, usputnim situacijama i pametnim opaskama zbog kojih ''Girls'' i dalje prirastaju srcu. Najobičnije, svakodnevne situacije ona čini bliskima i humorističnima, primjerice, kada Jessa baci vlastite šmrklje u kadu u kojoj se ona i Hannah kupaju, ili kada Hannah na zabavi koju je priredila sama pojede praktički cijelu tortu, Jessino razbijanje suprugove nagrade ili pak Shoshannin izraz lica kada shvati da se Ray zapravo uselio u njen stan. Treba ipak uzeti u obzir da sezona još nije gotova, a tko zna, možda nas Dunham u svom stilu još uvijek uspije iznenaditi.
Ipak, čini mi se da je veći problem tekuće druge sezone to što je prilično nekoherentna, svaka epizoda funkcionira sama za sebe (tematski je zaokružena, ali se ne nastavlja na sljedeću), a razrješenja do kojih likovi u pojedinoj dolaze (ako uopće dolaze) nemaju nikakvu funkciju niti u njihovoj vlastitoj izgradnji niti u razradi temeljne priče, koja zasada praktički i izostaje.