Izložba Crne ruke, bijeli zubi umjetnice Marije Ančić - Maremonstrum predstavlja malen, ali vizualno dojmljiv crtački projekt kojim autorica na intiman način otkriva vlastite strahove i crne misli, od onih malih, svakodnevnih, pa do egzistencijalnih i fantastičnih, istovremeno upućujući i na širi okvir nesigurne i nestabilne pozicije suvremenog čovjeka.
Relativno skromne dimenzije prostora Galerije Vladimir Nazor ispunjene su dugačkim tamnim frizom, iz čijeg gustog prepleta crnih linija izlaze maleni oblici ruku i rogatih čudovišta, te kratkim gif animacijama koje prikazuju žensku figuru kako nestaje ili se utapa. Tišina koja pri tome vlada, kako u njezinim animacijama, tako i u samom prostoru galerije, ujedno čitaonice gradske knjižnice, tvori efektnu kulisu za senzibiliziranje promatrača/ica sa samim crtežima i priliku za prepoznavanje i/ili suosjećanje.
Povodom ove zanimljive izložbe, koju možete pogledati do 28. studenog 2015. godine, s Marijom smo ukratko porazgovarali o njezinim radovima i inspiracijama.
CRTEŽI I ANIMACIJE IZLOŽENI U GALERIJI NA JEDAN IZRAVAN NAČIN ILUSTRIRAJU TVOJA VLASTITA EMOCIONALNA I PSIHIČKA STANJA, ALI ISTOVREMENO NA OPĆENITIJOJ RAZINI PROGOVARAJU O NESTABILNOM POLOŽAJU SUBJEKTA U SUVREMENOM SVIJETU. KAKO JE IZGLEDAO PROCES NJIHOVA NASTANKA?
Prvi crteži iz ciklusa Crne ruke nastajali su kao mali dnevnički zapisi, ilustracije tjeskobnih misli, snova, strahova. Bili su puni zubatih čudovišta, maski, crnih ruku, noževa, rogova i tako dalje. Kad sam ih animirala, odlučila sam se fokusirati na jednostavne radnje u kojima će ponavljanje imati ključnu ulogu.
Foto: Juraj Vuglač, JAM
VEĆ SI RANIJE U TRAVNJU OVE GODINE ODRŽALA IZLOŽBU SLIČNOG NAZIVA CRNE RUKE, S RADOVIMA KOJI SU TAKOĐER PREDSTAVLJALI TVOJE INTIMNE PREOKUPACIJE VEZANE UZ OSJEĆAJE ANKSIOZNOSTI, STRAHA I NESIGURNOSTI. TA JE TEMATIKA PERSONIFICIRANA KROZ CRTEŽE ŽENSKE FIGURE PREKRIVENE SJENOVITIM OBRISIMA, KOJI ZBOG TOGA NA SVOJEVRSTAN NAČIN FUNKCIONIRAJU KAO AUTOPORTRETI. KAKAV ZNAČAJ IZLAGANJE TAKVIH CRTEŽA IMA ZA TEBE KAO UMJETNICU, ALI I KAO PRIVATNU OSOBU?
Na neki način izlažem svoj unutarnji život, sebe. Ima tu nešto zastrašujuće i oslobađajuće.
MOTIV RUKE NE PONAVLJA SE SAMO U NASLOVIMA IZLOŽBI, NEGO I NA CRTEŽIMA. NA JEDNOJ ANIMACIJI RUKA UTAPA LIK U CRNOM MORU, ALI RUKE SU I TVOJI „ALATI“, ZAHVALJUJUĆI NJIMA NASTAJU CRTEŽI. ŠTO ZA TEBE SIMBOLIZIRA ODABIR TOG MOTIVA?
Crne ruke u mojim crtežima simboliziraju i personificiraju nešto mračno i strašno, ali, usprkos prvom dojmu, bezopasno. Te su ruke uglavnom malene, zdepaste, i mašu u prazno, dok su u slučaju utapanja u crno more bezuspješne: osoba u pitanju uvijek isplivava van. S druge strane to su moje ruke, stalno crne od crtanja.
IAKO SI DIPLOMIRANA KIPARICA, KORISTIŠ PRIMARNO TEHNIKU CRTEŽA. KOJI JE RAZLOG TOME?
Volim crtati. Za mene je crtež prvi korak u izražavanju, tri poteza i gotova skica. Volim eksperimentirati s crtežom, crtati lijevom rukom, ili zatvorenih očiju. Ostavljam ili naglašavam „greške”, puštam da me rezultat iznenadi.
U TEKSTU IZLOŽBE SPOMINJE SE SYLVIA PLATH I NJEZINO STAKLENO ZVONO U USPOREDBI S TVOJIM VLASTITIM STANJEM. JESU LI MOŽDA NEKE DRUGE AUTORI/CE UTJECALI NA TVOJ RAD?
Puno čitam, pa pretpostavljam da je puno autora utjecalo na mene. Volim horor, crni humor, znanstvenu fantastiku i fantastične, „pomaknute” stvari, izdvojila bih možda Margaret Atwood, Edwarda Goreyja i Angelu Carter.
NA KRAJU SE TEKSTA ZAKLJUČUJUE KAKO CILJ RADOVA NIJE DA U PROMATRAČIMA/CAMA POBUDE OSJEĆAJ EMPATIJE PREMA UMJETNICI, VEĆ DA SE I ONI SAMI U NJIMA PREPOZNAJU. ŠTO MISLIŠ KAKVU ULOGU MOGU IMATI UMJETNIČKI RADOVI U SUOČAVANJU S OSOBNIM PROBLEMIMA?
Osobni problemi kao što su tjeskoba i depresija mogu činiti da se osoba osjeća usamljeno i neshvaćeno, a shvaćanje da netko drugi prolazi kroz isto iskustvo može biti utješno. Umjetnički rad kao sredstvo komunikacije može prenijeti tu poruku.
