Prije par tjedana sam svojoj najboljoj prijateljici za rođendan poklonila roman Napokon rođen autorice Margaret Mazzantini, jedne od omiljenih i cijenjenijih autorica u Italiji, po kojem se upravo nedavno snimio i film koji se prikazuje od 4. listopada, a nadam se da će doći i do nas.
Prije par tjedana sam svojoj najboljoj prijateljici za rođendan poklonila roman Napokon rođen autorice Margaret Mazzantini, jedne od omiljenih i cijenjenijih autorica u Italiji, po kojem se upravo nedavno snimio i film koji se prikazuje od 4. listopada, a nadam se da će doći i do nas.
Kad sam kupila knjigu kao dar, ono što me mučilo je bila posveta. Zna se da je posveta uvijek obvezna, to je zapravo ono što ljudi odmah potraže, možda je važnija čak i od same knjige. Tako nije bilo ništa čudno da sam i ja morala u taj roman ugurati svoju posebnu posvetu prijateljici, nešto kao draga B ili dragoj B, od srca, uživaj, itd. Sve se činilo glupo u trenucima dok sam gledala naslov romana i bijeli papir koji se razlijevao oko njega i čekao da ga ispunim svojim riječima, pravim riječima. Ali one nisu dolazile. Na kraju sam samo napisala Mojoj B, ovo je najbolja knjiga koju sam ikad pročitala. Potpisala sam se, zamotala poklon i odnijela ga svojoj prijateljici. Prvo što je napravila kad je raščerupala papir s dara kojeg sam ja pažljivo motala par minuta da svaki rub bude ravan i bez nabora, pogledala je posvetu. Hvala, rekla je, ali mogla si ti i bolje. Nasmijale smo se. Moja prijateljica voli moje pisanje, a možda se i toliko navikla na njega da ga je i zavoljela iz navike, pa joj nikad nije dosta mojih nevažnih trabunjanja. Ali pravo pitanje u tim trenucima koje mi se vrzmalo po glavi je bilo: kako napisati bilo što o jednoj ovakvoj knjizi? Jesu li riječi dostatne za opisati cijeli jedan svijet koji je ta knjiga obuhvatila? Koji je u život donijela velika autorica talijanske književnosti, neustrašiva u pokušajima da istraži najdublje ponore i želje čovjekova bića, posebice žene, da se uhvati u koštac s teškim i bolnim temama koje se samo žele sakriti pod tepih dok Mazzantini, kako ona sama kaže, gleda kroz prozor svoje sobe kako bi osjetila sve ono što svijet može ponuditi, i dobro i loše.
Prvo što moraš znati o ovoj knjizi je da te može povrijediti. Njezina snaga je razorna i u isto vrijeme okrepljujuća. Priča je to o ljubavi i ratu, tipičnom erosu i thanatosu na kojima sve počiva; ali prije svega, priča je to o boli jedne majke i o boli jednog dijela uništene Europe, u ne tako dalekoj povijesti, u razorenom Sarajevu. Roman započinje telefonskim pozivom: Gojko, stari prijatelj, ljubav koja se nikad nije ostvarila jer joj nije bilo suđeno, poziva u posjet svoju Gemmu, ženu od pedesetak godina koja „za sobom vuče svoje poraze“, koja je „zaustavljena u vremenu“. Iako je prošlo šesnaest godina od njihova zadnjeg susreta u punoj snazi rata, kad je pomogao njoj i njenom djetetu da pobjegnu iz krvnički sažvakanog i prežvakanog Sarajeva, Gemma kupi svoje stvari kako bi se suočila sa svojom prošlošću, s ranama koje za sobom ostavljaju tragove neostvarenih želja i čežnji koje su gotovo uništile njezin život, ali koje su joj i pomogle u njenom sazrijevanju; te ostavlja svoju uobičajenu i normalnu svakodnevicu, svog muža punog razumijevanja, i odlazi sa sinom Pietrom u grad koji, baš poput nje, još uvijek nosi tragove poraza. Na aerodromu je čeka Gojko koji postaje njezinim pratiteljem u prošlost jednako kao što ju je, jednom davno, pratio i odveo u ruke ljubavi njenog života, Diega, fotografa, dječaka zarobljenog u tijelu muškarca koji polako postaje njezin glavni smisao, simbol ovisnosti o drugom biću.
Tako se kroz konstantne flashbackove – kojima ovaj roman vrvi jer susret s gradom ponovno budi Gemmina potisnuta sjećanja – to jest, kroz opisivanje sadašnjosti koja se pretapa s prošlošću i obratno, saznaje u kolikoj se mjeri Diegova nepresušna energija sudara o Gemminu melankoliju zbog čega se njihova ljubav čini nemoguća; čini se kao da u slučaju ovo dvoje mladih, izgubljenih svaki na svoj način, ne vrijedi ona poznata tvrdnja da se suprotnosti privlače, ali vrijedi, itekako vrijedi, jer se opis njihove sudbine pretvara u priču o strastvenoj ljubavi koja postaje veća i od njih samih, koja je nesavršena upravo zato što je istinska, i koja nailazi na prepreku koja se čini nepremostiva: Gemma ne može imati djece. Njezin vrtoglavi put koji graniči s ludilom, rat i borba za majčinstvo koji se preklapaju s ratom u Sarajevu i „prljavim mirom“ kojeg Diego i ona susreću u nezainteresiranoj – za – raspadanje – jednog – dijela – svijeta Italiji, u njihovom domu u Rimu koji zapravo nikad nije bio njihov dom jer im pripada samo Sarajevo gdje su se i upoznali, pokazuju što je žena spremna učiniti u ekstremnim situacijama svog života, koje odluke je spremna donijeti, koje strahove zatomiti, kad se prestati boriti. Nakon neuspjelih pokušaja tijekom kojih Gemma i Diego pribjegavaju umjetnoj oplodnji i „kupnji“ djeteta iz najdubljeg očaja, vraćaju se u grad njihove prvotne strasti gdje upoznaju mladu i neobičnu djevojku Asku, spremnu na, kako ona kaže, „parenje“ s Diegom i rađanje njegovog djeteta kojeg će dati Gemmi za novac, za bijeg iz usranog grada koji ne pruža nikakve mogućnosti ženi umjetnici, strastvenoj sviračici koja trubu vidi kao najvažniji dio sebe, kao odskočnu dasku u veliki svijet kojem su pripadali njezini uzori Janis Joplin i Kurt Cobain. Ali sudbina uvijek ima svoj plan. Na samom početku ratne ludnice, upravo kad se trebao ostvariti „projekt“ ove trojke, Aska je silovana, Diego za to vrijeme u strahu ostaje skriven u ormaru, Gemma je daleko od njih dvoje, sluša pucnjeve i granate, ne zna što se događa s njezinim mužem niti s djevojkom crvene kose koja joj je odlučila prodati dijete.
Ovaj roman predstavlja traumatičan zaplet političkog i osobnog, epskog i obiteljskog, otkrivajući time da su i povijest ljudskog roda, njezino konstantno ispitivanje i analiza kako bi se ustvrdile posljedice koje ostavlja na duši cijelog svijeta, kao i traume manje od rata, odnosno, mikroskopsko ispitivanje fragmenata mukotrpne svakodnevice u kojoj smo ograničeni različitim formama i maskama kroz oblik našeg tijela, kroz zakone i pravila, jednaki predstavnici zemaljskog terena na kojem je teško živjeti te pronalaziti nadu i sreću koja je glavni cilj u svačijem životu.
Što se zapravo dogodilo? Gdje je završio Diego? Zašto Gemma živi s čovjekom koji je čista suprotnost Diegu? Je li Aska preživjela? Čije je dijete Pietro? Ta pitanja polako pronalaze odgovore. Margaret Mazzantini stvara labirint iz kojeg se čitatelj/čitateljica iskoprcaju na samom kraju, kraju koji postaje emblematičan, potresan, ljudski, simbol vječnog sukoba dobra i zla. Majčinstvo i rat, dvije teme koje se čine nespojive ali su zapravo logične jer je, paradoksalno, u tako mučnom svijetu još jača želja za rađanjem djeteta koje će zaustaviti zlo, koje će postati emblem buduće generacije, pametnije, bolje, snažnije, koje će opravdati Mazzantininu rečenicu da „nada ostaje na djeci“, na Pietru, sinu koji se rodio usred rata, usred razaranja, kao nevjerojatni i čudesni, pomalo čak i spektakolarizirani, predstavnik dobra. Snaga žene i majčinstva, drugim riječima, postaje sila koja se suprotstavlja ratu kao davno uvedenoj i nikad zaboravljenoj metodi nametanja patrijarhalnog sustava.
Na taj način ovaj roman predstavlja traumatičan zaplet političkog i osobnog, epskog i obiteljskog, otkrivajući time da su i povijest ljudskog roda, njezino konstantno ispitivanje i analiza kako bi se ustvrdile posljedice koje ostavlja na duši cijelog svijeta, kao i traume manje od rata, odnosno, mikroskopsko ispitivanje fragmenata mukotrpne svakodnevice u kojoj smo ograničeni različitim formama i maskama kroz oblik našeg tijela, kroz zakone i pravila, jednaki predstavnici zemaljskog terena na kojem je teško živjeti te pronalaziti nadu i sreću koja je glavni cilj u svačijem životu.
U ovom romanu – svijetu – spektaklu koji pribjegava Andrićevoj simbolici ovce i vuka, žrtve i krvnika, u kojem Mazzantini paralelno prikazuje najveću snagu i najveći kukavičluk, koji nas povlače i uvlače u radnju koja te potpuno zaokupi jer postavlja pitanja, jer te izvlači iz hibernacije, koja privuče tvoju pažnju i zarobi te u prikazu Sarajeva, jedne velike metafore tijela koje je, uostalom, središnji motiv ovog djela: Gemmina sterilna utroba i Askino izmasakrirano tijelo koje nosi vanjske i unutarnje posljedice silovanja, tijela koje simbolizira identitet, s jedne strane, a s druge, predstavlja samo prah podložan raspadanju, uništenju, manipulaciji, nasilju, ali i najvećoj strasti; drugim riječima, tvoj univerzum se seli u jedan drugi svijet, lebdeći nad prikazom grada koji, baš poput ženskog tijela, izbacuje krv, suze, novi život.
Ovaj tekst pristigao je na natječaj: Doprinesi i odnesi 500kn. Svojim FB lajkom ujedno i glasate za ovaj prilog.
