Prošlog se tjedna u Studentskom centru te na Ljetnoj pozornici Tuškanac održao međunarodni festival dokumentarnog filma – ZagrebDox. Iz godine u godinu u Stanju stvari, jednom od službenih programa festivala, prikazuju se novi dokumentarci koji bilježe dominantne pojave i preokupacije suvremenog svijeta, a ove je godine u izbor ušao kratkometražni dokumentarac Čistimo zajedno (Clean With Me (After Dark)) redateljice Gabrielle Stemmer.
U fokusu filma su mlade majke koje balansiraju između brojnih kućanskih obveza i brige o djeci, te osjećaja umora, usamljenosti i zapostavljenosti. Redateljica istražuje jedan od neobičnijih fenomena na YouTubeu – vlogove pod naslovom Čistimo zajedno (Let’s Clean Together), čije autorice, isključivo žene i isključivo bjelkinje, objavljuju video uratke sebe kako čiste svoje domove. Stemmer je studirala montažu na pariškoj filmskoj školi La Fémis, a svoju ovisnost o gledanju videa o čišćenju odlučila je pretočiti u diplomski film.
U videima koje je Stemmer odabrala za film samo su žene, a gledaju ih i komentiraju također uglavnom žene. U interijerima sterilnih domova naših protagonistkinja čistačica redaju se ukrasni natpisi “thankful”, “dream”, “love”. Međutim, u njihovim glasovima i usiljenom entuzijazmu osjeti se zarobljenički vapaj koji pažljivo slikanje željenog života ne uspijeva prekriti. Iza fasade čistoće i inspirativnih floskula, dobre supruge i majke se guše, anksiozne su, padaju u depresiju. Metode koje koristi Stemmer minimalno interveniraju u postojeći YouTube materijal – kroz film s njom klikamo s jednog videa na drugi. Time se kroz formu suptilno i spretno istražuje fenomen vlogova, a kroz sam sadržaj nezadovoljstvo žena zatočenih u rodne uloge.
Anksioznost i manjak prijateljstva
U filmu se pojavljuje autorica kanala Keep Calm And Clean Jessica Christine, koja nam govori da je iz vojne obitelji, da se udala sa 17 godina, da joj muža vojnika nema većinu vremena i da je sama s djecom. Jessica priča o anksioznosti, kaže kako se najanksioznije osjeća upravo doma. Kanal o čišćenju pokrenula je, između ostalog, kako bi se povezala s ostalim ženama, pogotovo domaćicama koje dijele svakodnevicu sličnu njenoj. Žene u Čistimo zajedno otkrivaju kako su im posebno stresni praznici, kada osjećaju povećanu anksioznost zbog obujma kućanskog rada, a neke redovito doživljavaju napade panike.
Zajednička nit žena koje čiste zajedno je da im nedostaje prijateljstvo, posebice podrška drugih žena, odnosno osoba sa sličnim životnim iskustvima. Zanimljivo je u ovom kontekstu spomenuti nekoliko istraživanja o prijateljstvu i sudjelovanju u društvenom životu zajednice. Primjerice, istraživanje iz 2009. godine, provedeno na oko 300 muškaraca i žena koji su koristili besplatnu zdravstvenu kliniku u Buffalu u New Yorku, pokazalo je da ljudi s najmanje društvenih veza imaju veću sklonost obolijevanju od srčanih bolesti, anksioznosti i depresije.
Čini se da su dobra prijateljstva posebno korisna za srce pa je tako trogodišnje švedsko istraživanje na više od 13 600 žena i muškaraca pokazalo da imanje malo ili nimalo bliskih prijatelja povećava rizik od prvog srčanog udara za oko 50 posto. Dvogodišnje istraživanje na više od 500 žena sa sumnjom na bolest koronarnih arterija pokazalo je slične rezultate. Žene koje su iskazale najniže razine socijalne potpore imale su dvostruko veću vjerojatnost da će umrijeti tijekom istraživanja. Žene koje su uživale blisku potporu prijatelja ne samo da su vjerojatnije bile žive nakon dvije godine, nego su imale i niže stope povišenog krvnog tlaka i dijabetesa.
Povećanje kućanskih opterećenja u pandemiji
Poznato nam je od ranije da kod raspodjele obiteljskih i kućanskih poslova velika većina toga i dalje pada na teret žena, čak i kad se radi o zaposlenim ženama. Istraživanje Ksenije Klasnić Utjecaj rodne podjele obiteljskih obveza i kućanskih poslova na profesionalni život zaposlenih žena iz 2018. godine pokazalo je da zaposlene žene tijekom jednom tipičnog tjedna provedu oko 24 sata u aktivnostima vezanim za brigu za djecu, dok njihovi partneri na iste aktivnosti provedu 2,5 puta manje vremena: oko 10 sati tjedno. Najveća razlika u uloženom vremenu između muškaraca i žena jest ona u obavljanju rutinskih kućanskih poslova poput glačanja, kuhanja, pospremanja i slično: zaposlene žene na ove aktivnosti troše trostruko više vremena (oko 15 sati tjedno) nego njihovi partneri.
Čak i prije pandemije, procjenjivalo se da žene rade oko tri četvrtine od 16 milijardi sati neplaćenog kućanskog posla koji se svakodnevno obavlja širom svijeta. Od izbijanja pandemije, rad od kuće se povećao za oko 30 posto, ako gledamo europske zemlje. Istraživanja na ovu temu pokazuju kako ljudi koji rade od kuće sada rade više i imaju veće radno opterećenje nego prije pandemije, a poslodavci očekuju da radnici_e budu na raspolaganju čitav dan. Osim što se rad od kuće povećao, povećala su se i paralelna opterećenja, odnosno kućanski rad. Mnoga novija istraživanja pokazuju da žene sada nose teret povećanog opsega kućanskih poslova, brige za djecu i praćenja online nastave te brige za nemoćne, bolesne i rizične članove obitelji. Pandemija je samo dodatno rasvijetlila činjenicu da je neplaćeni kućanski rad i rad brige i skrbi mreža socijalne sigurnosti za čitav svijet.
UN-ovo istraživanje kojim je obuhvaćeno 38 zemalja potvrđuje da se i ženama i muškarcima u pandemiji povećalo neplaćeno radno opterećenje, ali na žene i dalje otpada lavovski dio. Žene također preuzimaju veći intenzitet zadataka vezanih uz njegu nego muškarci, a indikativno je i da roditelji dobivaju više pomoći u kućanskom radu od kćeri nego od sinova. Zanimljivo je da se i u nekima od videa u Čistimo zajedno s protagonistkinjama pojavljuju njihove kćeri, koje im pomažu u čišćenju.
U našem rajonu
Fenomen video uradaka kojima se bavi Čistimo zajedno nije zaobišao ni Hrvatsku i regiju. Više je kanala na kojima se objavljuju videi čišćenja, a mnogi imaju stotine tisuća pregleda. Navedimo samo neke: Jesensko čišćenje , Generalno čišćenje cijele kuće , Moje svakodnevno čišćenje kuće, Čisti sa mnom, generalno proljetno čišćenje. Ovi videozapisi veoma su slični onima koji su prikazani u Čistimo zajedno – bezlična “opuštajuća” glazba, domovi koji nalikuju jedan na drugi, i žene u glavnim čistačkim ulogama.
Pregledom komentara ispod takvih YouTube videa uočljivo je da ih u pravilu komentiraju samo žene, a komentari se sadržajno mogu svrstati u tri kategorije: a) pohvale ženama za obavljanje kućanskog rada (“mlada i vredna, divno!”, “svaka čast, nema te država… Pa, onda kažu nema normalnih, mladih žena!”), b) jadanje o neprestanom ciklusu kućanskog rada (“svaki dan isti posao 🙂😊I drugi dan iznova kuća nema kraja”), c) traženje i dijeljenje preporuka za sredstva za čišćenje i metode bržeg/lakšeg/učinkovitijeg čišćenja (“gdje kupuješ taj antibakterijski sprej?”, “Ja imam prijedlog za filtere od nape, stavi ih u perilicu suđa.”).
Mnoge komentatorice pišu i da ih ovakvi videozapisi opuštaju i motiviraju, pomažu im da se bolje nose s opterećenjem kućanskog rada ili ga strukturiraju na lakši/inovativniji način. Mnoge su u potrazi za odmakom od umora, ali i svjesne da nema magičnog štapića kojim će kućanski rad najednom nestati iz njihovih života.
Sindrom (umorne) domaćice
Film Čistimo zajedno uronjava u područje za koje su nam davno odškrinuta vrata, u ono što se nekada zvalo ‘sindrom domaćice’. ‘Sindrom domaćice’ bio je mentalni poremećaj dijagnosticiran u mnogih američkih domaćica koje su patile od navodnih napada ludila i zagonetnih stanja poput histerije ili neuroze. Stanja su to koja su mučila žene koje su sredinom 20. stoljeća pokazivale nezadovoljstvo u stereotipnoj ulozi domaćice. ‘Sindrom domaćice’ koristio se kao krovni izraz za druge uobičajene dijagnoze kao što su ‘živci domaćice’, ‘zarobljena domaćica’, ‘kućanica’ i ‘sindrom nesretne domaćice’. Kako piše Keeley Adams, pomnija istraživanja kasnije u 20. stoljeću dovela su do razmatranja nezadovoljstva i poremećaja promatranih žena kao posljedice ugnjetavanja, a ne inherentnog ludila.
Važno je, a na to upućuje i Adams, da se siromašnim ženama rijetko dijagnosticiralo to stanje. Za žene iz srednje i više klase bilo je puno vjerojatnije da im bude dijagnosticiran ‘sindrom domaćice’ jer su u tom razdoblju psihijatrija i psihoterapija bile skupe (i još uvijek jesu), i postojale zapravo samo za one koji su si mogli priuštiti takve usluge. Nisu sve američke žene imale istu šansu da se prepoznaju njihova opterećenja, da se imenuje ono što ih muči, da im se pruži stručna podrška. Američka feministkinja bell hooks pisala je, primjerice, da si nebijela kućanstva uglavnom nisu mogla priuštiti “institut domaćice” jer su crnkinje uvijek morale raditi, pa im je kućanski rad uvijek bio dodatno opterećenje uz posao, ali nikad nije postao izvor primarnog identiteta kroz ulogu domaćice. Sve žene u filmu Čistimo zajedno su bjelkinje, pa možemo pretpostavljati da se linija povijesti o kojoj priča hooks nastavlja i danas.
I dok je je jedan ‘sindrom domaćice’ kao dijagnoza u današnjoj medicini prevaziđen, zanimljivo je da se pojavio drugi. Naime, danas su bolesti štitnjače jedan od najraširenijih javnozdravstvenih problema, a procjenjuje se da od hiper i hipotireoze u svijetu pati svaka treća žena. Oko 10 posto starijih žena iznad 50 godina života razvije blagu hipotireozu, poremećaj usporenog lučenja hormona. To je jedna od najčešćih bolesti štitnjače, a popularno se definira kao ‘sindrom umorne domaćice’.
Iako još uvijek premalo istražujemo razmjere i posljedice opterećenja kućanskog rada van nerijetko privilegiranih prostora (američkih) domaćica, i ta su nam iskustva vrijedna jer pokazuju da je kućanski rad i odgoj djece zaista težak rad kojemu nema kraja, odmora i godišnjeg. Važna su i jer ukazuju na nesreću koja izvire iz zarobljenosti u ulozi koju nam društvo nameće, kao i na strah od kažnjavanja i odbačenosti koja nas čeka ako iz svoje uloge izađemo. U tom pogledu, Čistimo zajedno je film koji najjednostavnijim mogućim tehničkim pristupom nudi duboke i vrijedne spoznaje.
