U fokusu rodnih politika diljem svijeta uglavnom su žene. Rijetko kada one spominju muškarce, a kada ih i spominju, čine to na način da ih predstavljaju kao problem – kao počinitelje nasilja, osobe na poziciji moći ili osobe koje ne obavljaju kućanski rad. Rješenje za nejednakost vide u njihovoj spremnosti da promjene vlastito ponašanje, što na neki način sugerira da se moraju odreći moći ili je izgubiti kako bi pomogli osnaživanju žena. Kritičari/ke takvog pristupa smatraju da bi muškarci trebali biti uključeni u rodne politike na širi način od postojećeg – kao partneri, dionici, sukorisnici, pokretači promjena. Drugi pak izražavaju zabrinutost zbog mogućeg odmicanja eksplicitnog fokusa sa žena.
Rane ideje rodne ravnopravnosti zasnivale su na ideji da je govoriti o muškarcima i maskulinitetu „opasno“. Smatralo se da bi se davanjem prostora temi muškaraca odmaknuo naglasak s patrijarhalnih struktura moći te time omogućilo zasjenjenjivanje ženskih glasova od strane muških protagonista. Zbog toga su rodne politike dugi niz godina bile strukturirane isključivo kao “žensko pitanje” (mnoge su i dan-danas), što je pridonijelo percepciji da su žene jedine koje imaju koristi od ravnopravnijeg društva.
Međutim, sama teorija i praksa feminizma temelje se na ideji da muškarci imaju ulogu i odgovornost u okončanju rodnih nejednakosti. Zagovornice različitih valova feminizma često su pozivale muškarce da sudjeluju u zagovaranju i djelovanju kako protiv vlastitog doprinosa seksizmu i rodnoj neravnopravnosti, tako i protiv doprinosa drugih muškaraca.
Po prvi puta u političkoj sferi – na razvojnim konferencijama u Kairu i Pekingu sredinom devedestih – prevagnula je teza o uključivanju muškaraca u rodne politike. Tamo se, osim ostvarivanja jednakih prava žena, nastojalo “potaknuti i omogućiti muškarcima da preuzmu odgovornost za svoje spolno i reproduktivno ponašanje te društvene i obiteljske uloge” te se pozvalo na “jednako sudjelovanje žena i muškaraca u svim područjima obitelji i kućanskim obvezama”.
Sličan je pristup slijedio i na dvadeset trećoj posebnoj sjednici Opće skupštine Ujedinjenih naroda (Peking +5) održanoj dvijetisućitih. Politička deklaracija s ove sjednice dala je još jaču izjavu o odgovornosti muškaraca, i naglasila „da se muškarci moraju uključiti i preuzeti zajedničku odgovornost sa ženama za promicanje rodne ravnopravnosti“. Ove rasprave pratio je značajan rast istraživanja o muškom rodu/spolu, identitetima i praksama, muškosti, obrazovanju dječaka, ponajviše iz perspektive liberalnog ili tzv. mainstream feminizma, a koji teži postupnom društvenom napretku i ravnopravnosti u okviru liberalne demokracije.
Danas, iako još uvijek u malom broju, muškarci sve više shvaćaju dobrobiti rodnih politika, ne samo za žene, nego i ponaosob, jer se i sami susreću s rodno specifičnim problemima kao što su kraći životni vijek, lošije zdravlje, niže razine obrazovanja i krute rodne norme koje ih „obvezuju“ da performiraju ulogu hranitelja obitelji.
Okretanje leđa strukturnim promjenama
Patrijarhat kao oblik društvene strukture, formalne i/ili neformalne, u kojoj muškarci imaju moć i kontrolu nad društvenim, političkim, ekonomskim i kulturnim institucijama, utječe različito na iskustva žena i muškaraca. Prema Walteru DeKeseredyju, patrijarhat je istodobno strukturni i ideološki. Strukturno, patrijarhat je hijerarhijska organizacija društvenih institucija i odnosa koja omogućuje muškarcima zadržavanje privilegija, moći i vodstva, dok kao ideologija utječe na prihvaćanje podređenosti (žensku ulogu) u društvu kao nešto urođeno.
Zbog takve dinamike u rodnim odnosima muškarci mogu doživjeti stigmu zbog angažmana u tradicionalno ženskim poslovima, dok se istovremeno žene mogu opirati sudjelovanju muškaraca u skrbi jer je to dio onoga što im, uvjetno rečeno, daje vrijednost i društveni kapital. Održavanje neravnomjernih odnosa moći pogodovalo je kroz povijest i danas egzistiranju različitih društvenih i ekonomskih struktura, kao što je, na primjer, feudalizam ili kapitalizam. U feudalizmu, opresija žena omogućavala je rast nataliteta, dok u kapitalizmu ista stvara profit. U tom smislu, na patrijahat se ne može gledati drugačije nego na društvenu strukturu međusobno zavisnu od utjecaja ostalih društvenih i ekonomskih struktura i obrnuto.
Razvojne konferencije u Kairu i Pekingu utrle su put uključivanju muškaraca u rodne politike, pozivajući na njihovu odgovornost, promjenu stavova i ponašanja. Time su stavile u prvi plan njihovu osobnu odgovornost za korigiranjem stavova, uvjerenja i ponašanja kao preduvjet za transformaciju društvenih normi kao što su predodžbe o ženskosti i muškosti. Ta percepcija osobne odgovornosti koja temelji svoje ideje na teoriji promjene utkana je u zakone, politike, strategije i programske aktivnosti, institucionalne mehanizame rodne ravnopravnosti, i postojeći sustav vezan uz temu rodne ravnopravnosti.
Politike, strategije i programske aktivnosti patrijarhat obično spominju u konteksu postojanja rodno uvjetovanog nasilja, česte pojavnosti stereotipa i kućanskog rada, međutim bez konkretnog objašnjena ili razumijevanja. Njihov fokus je u tom kontekstu na norme i ponašanja, čime ga prikazuje kao fenomen individualno perpetuiran od strane izrabljivačkih muškaraca. Takvim prikazom, osim što se zanemaruje njegova strukturnost, prezentira ga se kao da lebdi netaknut ostalih društvenih stuktura i ekomonije. Stoga, današnje rodne politike, na primjer, problem ekonomiju skrbi adresiraju kampanjama dizanja svijesti o stereotipim i uvođenjem očinskog dopusta. Objašnjenje za njezino pronalaze u postojanju internaliziranog seksizma od strane žena koje su odgajane da vide besprijekoran dom kao znak svoje vrijednosti, kao i u postojanju stereotipnog odgoja muškaraca, čime pritom su zanemaruju strukturne analize (različitih) položaja muškaraca unutar sustava i odnosa društvene reprodukcije.
Podizanje svijesti kao jednostavno rješenje za sve
Rodne politike u hrvatskom kontekstu dio su politika koje rodnu ravnopravnost smatraju ženskim pitanjem. One, doduše, spominju muškarce kao dio koncepta, dok konkretne podatke o njihovim iskustvima, kao i same aktivnosti, izostavljaju. Pozivaju na ravnopravnost žena i muškaraca samo kozmetičkim promjenama te su više fokusirane na individualne brojke i statistike, a manje na njihove strukture.
To pokazuje i činjenica da samo nekoliko mjera rodnih politika spominje muškarce i to na način da ih predstavlja kao „problem“ ili prepreku ravnopravnosti, dok, samo povremeno, za postojanje neravnopravnosti krivi stereotipe. Sporadičnim uvođenjem stereotipa kao „krivca“ rodne politike mogu pridobiti naklonost pojedinih muškaraca, ali ne i kritične mase koja potrebna da bi postigle željene rezultate. Osim što ne zadovoljavaju brojčane uvjete, na uspostavljanje rodne ravnopravnosti gledaju samo iz jednog kuta, onog bihevoralnog. Pa su tako mjere, kao što je, edukacija profesora o rodnoj ravnopravnosti ili podizanje svijesti cijele populacije o rodno uvjetovanom nasilju u Nacionaloj politici za ravnopravnost spolova isključivo usmjerene na promjenu ponašanja, prvenstveno muškaraca, a u ponekim slučajeva i žena.
Takvim okvirom hrvatske rodne politke premješaju pozornost sa strukturalne na osobnu razinu, u smislu da, na primjer, problem ekonomije skrbi vide u muškarcima i muškosti, a problem rodno uvjetovanog nasilja nad ženama u muškim uvjerenjima i njihovom emocionalnom stresu. Mjerama podizanja svijesti očekuju promjenu kod muškaraca u roditeljskim vještinama, korištenju roditeljskog dopusta, kao i u obavljanju kućanskog rada i nasilnom ponašanju. Dok, u isto vrijeme, na primjer, Zakon o rodiljinim i roditeljskim potporama omogućuje očinski dopust u trajanju od samo deset dana, a neprenosivo je samo dva mjeseca roditeljskog dopusta. Mjerama u okviru područja rodno-uvjetovanog nasilja žele resocijalizati počinitelje i podignuti svijest o neprihvaćenosti rodno-uvjetovanog nasilja (#empatijasada, “Ti to možeš” ).
Informiranjem i educiranjem muškaraca i žena o nekoj temi ili problemu, bilo na individualnoj ili društvenoj razini neće utjecati na postojanje odnosa i hijerarija moći, kao niti na međusoban utjecaj struktura koje su si međusobna potpora u preživljavaju. Kako bi efektivno adresirale rodno specifične probleme hrvatske rodne politike moraju uzeti u obzir šire stukture partijarhata, kao što su institucijska kultura, plaćeni rad, i „proizvodnja“ u kućanstvu, te međusoban kako društvenih sustava tako i ekonomije.
