Whump Fiction: fetišizacija muškog mučeništva

'Whump' je osim onomatopejskog zvuka primanja udarca i naziv  problematičnog  trenda u fikciji koji prikazuje teško fizičko i/ili emotivno zlostavljanje tipično maskulinog lika s namjerom da se čitatelju/gledatelju/ici pruži uzbuđenje na granici s erotikom. Whump uvijek upada u kalup nasilja superponiranog na seksualizirani prikaz muškog tijela, a najčešće je uključena stoička, herojska patnja i osjećaj empatije s likom, unatoč tome što konzument whump fikcije uživa vidjeti tog lika mučenog.

Whump je nešto što ste vidjeli više puta nego što ste svjesni. Njegova sveprisutnost u pop-kulturi dobro je vidljiva u projektu dviju blogerica, prezentiranom na jednoj stripovskoj konvenciji, a u kojem je kompilirano 60-ak TV prikaza whumpa. Isječke su posložile od najblažeg do najtežeg nasilja te postavile pitanje: 'Gdje podvlačite crtu?' Odnosno; koliko dugo možete gledati ovaj video dok vam ne prestane biti seksi?

Mnoge je gledateljice iznenadilo koliko dugo mogu gledati - neke su čak izjavile da nisu pronašle svoju granicu u ovom videu. S druge strane, (heteroseksualni) muškarci mnogo su brže došli do granice gdje gledanje postaje neugodno. Uzrok tome nalazi se ne samo u seksualnim preferencijama, već i u činjenici da različiti spolovi medije promatraju s različitih stajališta; muškarci su društveno uvjetovani da se poistovjećuju s junakom, a žene ne.

Erotika muškog mučeništva sama po sebi nije stran pojam u ljudskoj kulturi. I Flaubertova kontroverzna Madame Bovary uzdisala je nad Kristovim mučenim tijelom na križu, fetišizirajući ga na samrtnoj postelji. Otvaranje bilo kojeg romantičnog bestsellera za žensku publiku pokazalo bi slične motive. Međutim, u pop-kulturi je diskusija o whumpu kao problematičnom tropu započela u 80-im godinama kad je 'fanfikciju' preplavio Hurt/Comfort žanr - masovno su se pisale i čitale priče u kojima Kirk i Spock (Star Trek) prolaze kroz sve krvavije i teže forme ranjavanja, sakaćenja ili invaliditeta u svrhu istraživanja njihove osobne bliskosti. Tada bi jedan drugog spašavali, držali u naručju ili se opraštali na samrtnoj postelji. Ni u kojem drugom kontekstu ovakav homoerotičan sadržaj ne bi bio prihvatljiv po mainstream standardima – stoga je nasilje postala jedina izlika pod kojom su čitatelji mogli uživati u romantičnom sadržaju o kojem su fantazirali. U suštini, jedan od likova morao je patiti kako bi od drugog dobio utjehu, kako bi si međusobno izrazili osjećaje. S vremenom, fikcija koja je sve više prebacivala fokus na Hurt aspekt, a sve manje na Comfort, postupno je postala zasebna kategorija zvana whump.

Uživanje u whump erotici nije inherentno krivo; dapače, insinuirati suprotno bilo bi, po jeziku fan fikcijske zajednice, čisti kink shaming (ponižavanje zbog seksualnih fantazija). Neki od čitatelja Hurt/Comfort erotike tvrde da im je ona bila uvertira u istraživanje vlastitih homoseksualnih ili BDSM tendencija, u literarnom formatu prema kojem nisu imali mentalnu barijeru. Ekspresija vlastitih seksualnih želja putem fan fikcije ili bilo kakve druge platforme dio je razvoja zdravog odnosa prema seksualnosti, ali potrebno je biti kritičan prema obrascima koji su u ovom slučaju štetni te istražiti njihovo začeće u stvarnom životu. Konkretno, whump sugerira da bez patnje nema intimnosti.

Jasno se nazire da je problematika whumpa usko vezana s tradicionalnim maskulinitetom. Ostati ideološki čvrst i trpiti patnju pri mučenju maskulini je ideal, učestali prikaz čega vidimo u Bond filmovima, gdje Bonda između ostalog muče žene i homoseksualci, najljući neprijatelji bijelog heteroseksualca. Iako je Bond stereotipni lik pisan za ukus baš te demografije, činjenica da ga se izlaže direktnom testiranju muškosti (osobito u novijim filmovima), etablira ga kao lika koji na trenutke pokazuje dubinu, odnosno realni strah i ranjivost. Slamanje pod takvim pritiskom ljudska je stvar koja skida nerealne likove s pijedestala mačizma i čini ih pristupačnijima, ljudskijima. Whumpanje fiktivnih heroja odraz je naše gotovo perverzne potrebe da ih prisilimo na razbijanje maskuline krinke i pokazivanje slabosti. Međutim, takav pristup insinuira da jedino pod utjecajem iznimne patnje, muškarac ima dozvolu biti ranjiv.

U svom eseju „Women Reading Men“, feministička filmska kritičarka Christine Gledhill raspravlja o liku Ranjenog Muškarca koji „može prijeći preko rodnog jaza, hraneći fantaziju sličnosti i pristupačnosti“. Gledhill nadalje primjećuje kako je „jedan od razloga privlačnosti tog lika njegova sposobnost da ispravi balans moći između spolova – da prisili muškarca u položaj žene. Na taj način ranjavanje muškarca, bilo fizičko ili psihološko, čini muškog lika pristupačnim ženskoj mašti.“

U stvarnosti, mučeni muškarci nisu seksualizirana bića – fetiš se ne ekstendira sa fiktivnih muškaraca na one od krvi i mesa. Primjerice, prikazi muške patnje koji su ostavili najdublji trag u modernoj kolektivnoj psihi zasigurno su snimke iz sirijske izbjegličke krize; snimke slomljenih očeva nad poginulom djecom i suze muškaraca koji napuštaju svoje domove i obitelji. Ovim nekonvencionalnim prikazom muškarca ne kao agresora, već kao žrtve, masovni su mediji napravili iskorak k redefiniranju maskuliniteta žrtvi i njegovoj demilitarizaciji. Činjenica da je prikaz muškarca kao žrtve izvan ovakvih kriznih vremena tabu upravo dovodi do pojave „zabranjenog“, perverznog užitka u razotkrivanju aspekta žrtve u fiktivnim muškarcima koje idoliziramo.

Mučenici iz whump ficova mitska su stvorenja, to su muškarci koji pokazuju emotivnost bez da time gube svoju erotičnost – i upravo je to ono što hrani čitatelje/ice koji su deprivirani od muške slabosti.

Kao feministi/ce, razumijemo da isti društveni uzorci koji su krivi za rodnu opresiju žena škode i muškarcima – biti muškarac znači suočavati se s kontradikcijama; biti agresivan, ali ne i ranjiv; biti čeličan u stavovima, ali ne i izražavati ih; biti seksualno biće, ali ne i objekt seksualnog promatranja. Ideja da se muškarca mora mučiti ne bi li ga se odriješilo maskuliniteta, ne bi li ga se kaznilo za tu dominantnu nadmoć, ukazuje na duboku problematiku u komunikaciji među spolovima. Kao društvo, muškarce trebamo naučiti da uz slabost, iskrenost i intimu ne mora nužno dolaziti kazna i bol, da im ranjivost ne umanjuje vrijednost kao seksualnim bićima, i odriješiti ih arhaičnog osjećaja mučeničke dužnosti.

Dobro mjesto za početi su masovni mediji. Prikazivanjem muške patnje u dostojanstvenom svjetlu možemo normalizirati ideju muškarca kao stvarne, ranjive osobe umjesto hipermaskuline ikone. Moramo prihvatiti odgovornost koju imamo kao kreatori fiktivnih likova, jer supstitucija prave intimnosti za nasilje u fikciji, u stvarnom životu također može dovesti do nasilja i nezdravog poimanja bliskosti. Naši bi likovi, kao i mi, trebali imati slobodu emotivnog izražavanja i istraživanja seksualne intime bez preduvjeta boli, patnje i straha.

 

Zadnja izmjena: 10-01-2017 @ 15:22