Tko se boji Irene Tot?

Preporučeno Tko se boji Irene Tot?

„Od svih napornih pojava zadnjih desetak godina u javnome i medijski napučenome prostoru, najnapornije su žene i njihova prava.  (I nogomet, ali o tome drugi put.) Ne želeći biti samo ukras pririode i getoizirana trpka krpa u kuhinjskome zapećku, žene nadiru u falangama: svjedoci smo probuđenoga ženstva u obliku udruga, pokreta, inicijativa i zakonskih akata kojima se žene, navodno, žele izjednačiti s ružnijim spolom.

...I ne bi tu bilo ništa sporno, da car nije natjeran do duvara ili drukčije: krasni spol se pretvorio i karikaturu i paradoks svojih najiskrenijih želja, htijenja i stremljenja. Poznate kao vrle majke, pače samohrane, nježne roditeljice i uzorita bića nazbilj, one su se sve skupa, uz časne izuzetke, nekom čudnom igrom sudbine – ah, Božemipomozi, kao da su igračke vjetrova – pretvorile u protagonistice neviđena terora i gnjavaže. Otprilike toliko, da na spomen kojekakvih ženskih prava detronizirani mužjak poseže za svojom „dugom devetkom“, (tako se zove zbog kalibra pištolja, da se ne bi pomislilo na nešto drugo)...“.

Početak je ovo sramotne i na trenutke bizarne književne kritike romana Eksperiment Irene Tot mlade spisateljice Korane Serdarević, objavljene u posljednjem broju časopisa Republika. Njezin je autor povjesničar književnosti, književni kritičar i profesor na Filozofskom fakultetu Ivica Matičević koji se ovim uratkom izborio za titulu šampiona kritičarskog literarnog šovinizma u posljednjih nekoliko godina i teško da će mu je u skoro vrijeme netko oduzeti.

U tekstu naslovljenom „Sluškinja, a ne gospodarica“ Matičević pojavu većeg broja spisateljica posljednjih godina na suvremenoj književnoj sceni regije odbija promotriti fenomenološki i u kulturno-društvenom ključu, već bunca o falangama i izražava otvorenu mržnju i prezir prema autoricama. Republikin autor kao da nije posvetio nekoliko desetljeća proučavanju hrvatskog književnog kanona u kojemu se udobno smjestila cijela bulumenta književnika muškaraca, uz iznimku malenog broja autorica. Matičević se pravi da ne zna da unatrag nekoliko stoljeća žene u svijet nacionalnih književnosti nisu mogle ući upravo zbog dominacije muškaraca u političkom, ekonomskom, kulturnom i književnom polju, posljedično uzrokovane njihovom eksploatacijom u privatnoj sferi.

Korana Serdarević, Snimio: Siniša Bogdanić

Preneraženi čitatelj ili čitateljica Matičevićevih redaka s pravom će se upitati o unutarnjem porivu koji je autora kritike motivirao na izražavanje ovako mizoginih i seksističkih statvova. Uz poslovični mainsplaning kakvim obiluje tekst u kojemu 'sveznajući kritičar oštro kori mladu književnicu-početnicu', u podtekstu je vidljiva emocionalna uznemirenost autora pojavom autorica na suvremenoj književnoj sceni. Stoga Matičević ide dalje pa progovara kao samozvani glasnogovornik svih muškaraca: „Znamo mi muškarci dobro gdje te bojovnice za ženske prava misle da nam je skriven intelekt“. Njega, saznajemo u retcima koji slijede, duboko zabrinjava pojava feminističkih organizacija, pa autoricu romana sumnjiči za kolaboraciju s „feminističkom i liberalnom vladom u sjeni“.  Matičevićeve monolitne predožbe o ženama u književnosti obojene su strahom od feminizma koji je, kako on smatra, zahvatio i književnu scenu.  Žene u književnosti za njega su „protagonistice neviđenog terora i gnjavaže“! Neupućeni bi pomislili kako su feminizam i feministice sve ove godine priječile Matičevića u profesionalnom napredovanju, oduzimale mu pravo na javno djelovanje i ukratko - kruh svagdašnji. Istina je nešto drugačija: jed i uvrede koje Matičević sipa u svom kritičarskom pamfletu rezultat su straha od gubitka moći koju desetljećima akumuliraju on i njegovi kolege u nacionalnim kulturnim institucijama. Strah od dolaska drugačijih, progresivnijih strujanja u kulturi i umjetnosti, nemir od naznaka prestrojavanja – ukratko ginofobija u literarnom polju. Zato se prije same kritičarske analize Matičević žuri pobjedonosno ustvrditi vlastitu ocjenu poetičkih i esteskih dometa romana kojeg recenzira, tuleći kako je riječ o slabom, lošem i neuspješnom romanu.

Tko je, dakle, Ivica Matičević koji samog sebe neskromno naziva „uglađenim konzumentom umjetničke proze“? Konzultiravši internet, saznajemo da se ovaj hrabri pamfletist diči biografijom tipičnom za hrvatskog intelektualca, pripadnika konzervativne domaće intelektualne elite kakva dominira u domaćem, ali i regionalnom književnom i kulturnom polju.  Isti su to oni povjesničari književnosti koji su složno huktali na linč kada je 90-ih trebalo stvoriti atmosferu „hrvatstva“, duboko ukotvljeni u nacionalne kulturne institucije i lobističke skupine u kojima se ovi vrli muževi po cijele dane bave zaštitom i očuvanjem čistoće nacionalne kulture, dok njihove tajnice i supruge brinu o tome da su im košulje ispeglane, sakoi uredno složeni u ormaru, radni stolovi počišćeni, a olovke oštro našiljene.

Oni su stupovi naše kulturne i znanstvene zajednice, počasni su članovi različitih udruženja i upravnih odbora organizacija u kulturi, urednici kulturnih tiskovina i edicija u izdavačkim kućama, redovni gosti na znanstvenim skupovima u domaji i inozemstvu, predsjednici književnih žirija, članovi povjerenstva koja odlučuju o važnim pitanjima u kulturi... Ukratko: da biste kao autor ili autorica postojali u književnom polju, morate se na bilo koji način očešati o ove likove, makar i proceduralno.  Oni su ti koji će objaviti kritiku vaše knjige, odlučivati o novčanim nagradama, dodjeli književnih i umjetničkih stipendija, pozicionirati će vaš rad u književnoj povijesti, a svoj će teorijski alat oštriti na vama.  Autor sekstističke i mizogine kritike romana Korane Serdarević od početka svoje znanstveničke karijere brodi sigurnim lukama oficijelne kulture: od 1992. godine zaposlen je u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a, jednog od glavnih pogona za proizvodnju u raspirivanje nacionalističke histerije u umjetnosti i kulturi. Njegova sljedeća sigurna luka je časopis Vijenac Matice Hrvatske. Znakovito je da Matičević na mjesto zamjenika urednika Vijenca dolazi baš 1999. godine u kojoj iz časopisa zbog konzervativne uredničke politike odlazi cijeli niz urednika i suradnika koji tada osnivaju dvotjednik Zarez. Matičević je, lako saznajemo i površnim čitanjem njegove biografije, uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme. Urednik edicije Stoljeća hrvatske književnosti, urednik u izdavačkoj kući Ex libris, urednik u Društvu hrvatskih književnika, član Upravnog odbora DHK, dobitnik nagrada za esejistiku Zvane Črnja i A.G. Matoš...

Hoće li nakon govora mržnje kojeg je ispoljio na nekoliko kartica svoje „kritike“ Matičević biti na bilo koji način sankcioniran i pozvan na red? Ne manju od autora ove „kritike“ – najeklatantnijeg govora mržnje kojeg smo u domaćoj periodici vidjeli u novije vrijeme, odgovornost snose Božidar Petrač i Tin Lemac, aktualni urednici Republike.  Oni su, namjernim ili slučajnim propustom, omogućili da ovaj tekst iz autorovog računala (gdje je trebao i zauvijek ostati) ode u tisak i postane javan. Ako tekst prije tiska nisu pročitali, to najbolje govori o niskim kriterijima uređivanja časopisa, a ako jesu – k tome još i gore.

Aktualni broj Republike

Časopis Republika na posljednjem je natječaju za izdavanje časopisa Ministarstva kulture dobio 120 000 kuna za izlaženje u ovoj godini, portal na kojemu čitate ovaj tekst dobio je 0 kuna.  No, da tu potporu i nije dobio, njihova je obaveza da na ovaj tekst promptno reagiraju. Za to imaju i raspoložive instrumente unutar društva. Naime, u članku 15. Statuta Društva hrvatskih književnika definirano je u kojim slučajevima Upravni odbor društva donosi odluku o isključenju iz članstva.  Časni sud DHK koji se bavi narušavanjem ugleda društva može izreći sljedeće mjere: pismenu opomenu, ukor, strogi ukor i prijedlog za isključenje iz članstva DHK.

No, da DHK odluči ostati u ovom slučaju po strani tu su i dalje njegovi brojni članovi, Koranini kolege i kolegice.

Dobar je ovo povod da se još jednom upitamo čemu uopće služe strukovna društva, osim pogodnostima izdavanja potvrda o članstvu koja autorima i autoricama kasnije jamči manji porez za honorare i povremenih poziva na putovanja i gostovanja izvan granica matične države o koje se članovi „ogrebu“ tek povremeno, a rijetki su na njih doista „pretplaćeni“? Možda autori i autorice, ta fragilna i vječno nesigurna bića, pošto-poto žele u svojim biografijama imati navedeno članstvo u jednom od strukovnih društava? Ili je možda zadaća strukovnih društava da promiču i štite prava svojih članova, reagiraju u slučajevima kada su ona ugrožena ili zanijekana, te da štite materijalni status pisca, i ovako narušen različitim učincima takozvanog slobodnog tržišta? Mnogo je kolega Korane Serdarević pročitalo ovaj sramotan tekst i razumno je očekivati da se javno oglase i reagiraju prema institucijama s kojima autor surađuje. Oštre sankcije za Matičevića najbolje je izraziti tako što ćete na stranicama institucija s kojima surađuje pronaći kontakt e-mail, te poslati nekoliko rečenica vlastite pritužbe.

Na potezu i moralno-profesionalnoj kušnji su svi oni koji Ivici Matičeviću omogućuju daljnje djelovanje u javnom prostoru: Matica Hrvatska, HAZU, Društvo hrvatskih književnika i Odsjek za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Dosta je dobrovoljne samoeksploatacija i zatvaranja očiju pred ovakvim istupima koji se u dijelu lijevih i liberalnih kulturnih krugova najčešće otpisuju kao marginalni, ljetni incidenti.  Pokažimo da je nulta tolerancija za mizoginiju i seksizam u kulturi stav koji se ne bojimo izreći javno. 

Zadnja izmjena: 24-07-2018 @ 10:53