Kao članici jednog od domaćih književnih udruženja nedavno mi je mejlom stigao link s novim brojem časopisa Sarajevske sveske (broj 47-48). Preletjela sam sadržaj i u kazalu među prilozima iz suvremene pjesničke i prozne prakse pažnju mi je privukao naslov ciklusa poezije Muško pismo.
Pet pjesama iz tog ciklusa pročitala sam nekoliko puta. Zbunjenost je slijedila zgranutost, a njih šok i nedoumica. Otvoreno i nedvosmisleno šovinistički i mizogini stihovi nadmetali su se jedan s drugim. Ne bez razloga, pitala sam se u čemu je stvar i kako je urednicima mogao promaknuti ovakav primjer stihovnog ekscesa.
Bjesomučno sam guglala autora Žarka Milenkovića, saznavši kako je riječ o mladom pjesniku iz Preoca na Kosovu, rođenom 1988. godine koji trenutno studira na master studijama na novosadskom Filozofskom Fakultetu. Iz njegove kratke biografije saznajemo da piše i objavljuje poeziju, kratke priče, radove, književnu i likovnu kritiku; da mu je 2011. izašla knjiga pjesama ‘Kenotaf’.
Ove škrte generalije nisu mi mogle dati odgovor na pitanje o motivaciji za nastanak ove poezije, no kada sam na prazni, bijeli list papira u svojoj glavi posložila sve očite činjenice, slučaj je brzo demistificiran.
Ciklus ‘Muško pismo’ se otvara pjesmom ‘Paranoja’ u kojoj lirski subjekt izražava nezadovoljstvo ponašanjem svoje partnerice. Ona je neraspoložena, mrzovoljna, paranoična; uhodi ga, pretura po njegovim stvarima pokušavajući pronaći dokaze nevjere.
Osjećaji i iskaz lirskog subjekta svjedoče o muškarčevoj nevinosti u pjesmi koja služi kao svojevrstan uvod u patnje mladića. Slijedi pjesma ‘Glava kuće’, nabijena grozničavom erotikom. Mladić prosvjeduje zbog djevojčinog odbijanja seksa, obraća joj se:
„Opet si preturala po mojim stvarima
Zavirivala u moje hartije
Čačkala po mom kompjuteru
A telefon stalno nalazim na mestima
gde ga nisam ostavio
Opet sumnjaš da te varam
i želiš me uhvatiti na delu
Stalno si neraspoložena
Namrštena
Džangrizava
Samo što ne ujedaš
Pitam te šta radiš dušo
Opsuješ me
Ne daš mi da te poljubim
a o seksu i ne pomišljam
Kupim ti cveće
baciš mi ga u lice i počneš da zvocaš
Kažeš da se iskupljujem zbog nečeg
Dušo ne varam te ali ako tako nastaviš
Moram“
Atmosfera kulminira u sljedećoj pjesmi ‘Glava kuće 2’ u kojoj Milenković citira poznati stih iz pjesme Miloša Crnjanskog ‘Gardista i tri pitanja’ koji glasi ‘Tužno je biti muško’ i lijepi ga u podnaslov. Ne naslanja se slučajno naš mladi autor na tog se kanonskog srpskog pisaca i njegovu poeziju, znalcima moderne Crnjanski je poznat kao apologet muškosti i pjesnik koji slavi ideju mačo/patrijarhalnog i militarističkog društva.
Ljubitelji njegove poezije, ali i književni povjesničari često potiskuju i poznate činjenice koje kazuju kako je srpski pisac bio i simpatizer fašističkih režima Mussolinije Italije, Francove Španjolske i Hitlerove Njemačke. Milenkovićevom lirskom subjektu to nije važno, on ovdje stenje pod teretom svakodnevnih zahtjeva/naredbi koje pred njega postavlja djevojka:
„Uvek ti nešto fali
Uvek ti nešto smeta
i nikada nisi zadovoljna
Ne ovako nego onako
Zašto si ovo onako kada sam rekla ovako
Ovako ili onako
Nikako ne valja
Kao da sam majstor
Moler čistač Tvoj rob
A ne tvoj muškarac
kome treba ljubavi i pažnje
a naročito seksa
Žena koja će da razume
Žena ne Atila Bič Božji“
Isti tematsko-motivski sklop Milenković perpetuira u i pretposljednjoj pjesmi ciklusa – ‘Telefon’. U njoj mladić biva progonjen i ponižavan stalnim telefonskim pozivima kojima ga posesivno ljubomorna djevojka provjerava i uhodi. I ovu pjesmu autor završava svojevrsnom prijetnjom i ultimatumom karakterističnim za cijeli ciklus:
„Zapamti šta ću reći
Dušo znam da ti nisam prvi
i ne ponašaj se kao da si poslednja žena na svetu“
Egzaltiran i zapjenjen u potrebi da se odupre teroru što ga djevojka nad njim provodi, lirski subjekt svoju borbu za ‘život dostojan balkanskog muškarca’ dovodi do krajnjeg apsurda donoseći ‘Deset muških zapovesti – ženi’, ponovno nespretno i tragikomično u pokušavajući iskoristiti vulgarnost kao element iskaza.
Milenkovićev lirski subjekt transponira svoje zahtjeve u biblijskih deset zapovijedi, on je naravno – Bog, a njegova je djevojka sve ono što balkanska žena jeste već stoljećima – sluškinja, ropkinja i ponizna čuvarica ognjišta.
DESET MUŠKIH ZAPOVESTI – ŽENI
1. Ja sam Tvoj Muškarac, nemoj imati drugih muškaraca osim
Mene, nemoj im služiti niti im pušiti;
2. Ne pričaj dok govorim, naročito ne tokom seksa;
3. Davaćeš mi se svakog dana, a nedeljom i tri puta;
4. Ne pričaj tokom seksa, ni onda kada te ništa ne pitam;
5. Kad dođem s posla, neka me čeka ručak i nasmejana Ti;
6. Ne pričaj o nečemu što ne razumeš, a naročito ne tokom seksa;
7. Ne prevari Muškarca svog, ni u mislima niti sa boljim od
Mene;
8. Nema stalnog šopingovanja, lepša si mi gola;
9. Ne pričaj tokom seksa niti dok gledam utakmicu, bolje mi donesi
pivo;
10. Ljubi Muškarca svog, više od same sebe.
Neuspjela travestija starozavjetnog dekaloga učvrstila me u pomisli kako vjerojatno nitko od urednika Sarajevskih sveski (Vojka Smiljanić Đikić i Velimir Visković) nije pročitao Milenkovićevu poeziju. Ako sam u krivu i ako je poezija pročitana i svjesno proslijeđena u objavu, više od svega voljela bih čuti njihove razloge za takvu odluku.
Odakle mladom pjesniku potreba da svoj stihovni ciklus naslovi tako političnim naslovom, da ga suprostavi glasovitom post strukturalističkom ‘ženskom pismu’ i je li možda riječ o dosjetki kojom se htio poigrati, ubrizgavajući svojim stihovima karikaturalno pretjerane doze mačizma, seksizma i mizoginije?
Uzevši u obzir slabašnu vidljivost poezije na kulturnom zemljovidu ex. jugoslavenskog prostora, nije li možda na ovaj način htio na sebe svratiti pozornost, izdvojiti se iz sve sile mladih pjesnika koji se trude svojom poezijom pokrenuti neku polemiku?!
Nakon što sam pjesme nekoliko puta pročitala, uočila sam i kako je cijeli ciklus posvećen Radmili Lazić, srpskoj pjesnikinji i osnivačici časopisa ProFemina i autorici prve antologije ženske poezije u Srbiji Mačke ne idu u raj.
Suvremeni balkanski muškarac na ovim prostorima, poručuje nam to njegov lirski subjekt, trpi snažnu krizu maskuliniteta. U tim za muškarce ‘užasnim vremenima’ – stjeran je u kut, oslobođenje žena doći će ga glave, a svi vjekovima stečeni plodovi patrijarhata odjednom su mu postali nedostižnima, on trpi svoje Tantalove muke i priziva neka prošla vremena, u kojima je položaj muškarca u javnoj i privatnoj sferi bio drugačiji.
O mizoginiji u postkomunističkim društvima u svojem je tekstu Posleratni rat polova pisala feministkinja i antropologinja Svetlana Slapšak, pravilno detektiravši ‘hod unatrag’ vidljivim u svim društvima u našoj regiji u posljednja tri desetljeća.
“U Hrvatskoj, Srbiji, i znatno manje u Sloveniji, nove priče o Drugom svetskom ratu direktno se koriste u učvršćivanju, propagiranju i stereotipiziranju odnosa između polova u novijem ratu, koji je propratio raspad Jugoslavije i nastavio se posle njega.Očigledna potreba da se žene odvrate od svog elementarnog zahteva da se njihova do tada stečena prava ne umanje, dovela je do stvaranja jednog impozantnog korpusa slika i agresivnoga javnoga diskursa, koji se u većini slučajeva mogu okarakterisati kao mizoginija. Poricanje sopstvene odgovornosti za rat, tako karakteristično za javnost današnje Srbije, povezano je na taj način s politikom roda.”
Onima koji o ovoj temi žele znati više preporučujem knjigu/zbornik The After-War War of Genders: Misogyny, Feminist Ghettoization, and the Discourse of Responsibility in Post-Yugoslav Societies.
Novi stari militarizam koji u posljednje vrijeme sve snažnije potresa ovaj dio Europe itekako ima veze s motivsko-tematskim preokupacijama kakve nalazimo u poeziji Žarka Milenkovića.
Nemam uvida u ostalu autorovu poeziju, stoga mi je nemoguće osvrnuti se na njegov pjesnički jezik i stil u totalitetu, ali činjenica jest da je Milenković od strane svojih mentora bio potican da piše ovakvu poeziju. O svojem pisanju kaže sljedeće:
“Počeo sam da pišem u sobi studentskog doma. Nisam ni slutio da će to biti nešto veliko i kvalitetno dok nije stiglo do ruku nekih ljudi koji su zaslužni za objavljivanje zbirke, pre svega izdavačka kući “Lestve” na čelu sa urednikom Zoranom Đorđevićem i mojim mentorom prof. Dragomirom Kostićem, koji su prepoznali moj talent.“
Kategorija muškog pisma kojom se autor ili njegovi mentori ovdje poigravaju u području književne teorije, dakako, ne postoji, premda se u hrvatskoj kulturnoj javnosti u nekoliko navrata u posve drugačijem ključu spekuliralo s takvom odrednicom smještajući u nju autore koji su se okušali u žanru ljubavnog romana i kratke priče poput Romana Simića, Krešimira Pintarića, Ivice Prtenjače i drugih.
Sarajevske sveske su ugledan časopis koji svoju uređivačku politiku temelji na povezivanju kulturnog prostora bivše Jugoslavije. Još je drugi broj Sveski bio koncentriran oko temata o ženskom pismu u kojemu su zanimljive poglede ponudile autorice poput Andree Zlatar Violić, Lade Čale Feldman, Jasmine Lukić i ostalih, a kroz časopis je u gotovo petnaest godina postojanja prošao cijeli niz književnih teoretičara/ki, kritičara/ki, književnih autora/ica, ali i umjetnika iz ostalih oblasti.
Je li uvrštavanje poezije Žarka Milenkovića u novi broj Sveski slučajan propust učinjen iz nehata ili naprosto zrcali nepostojanje uređivačke politike i kritičkog odnosa prema književnim prilozima, otvoreno je pitanje, no jedno je sigurno – mainstream kultura na Balkanu još uvijek propušta, potiče i nagrađuje seksizam, šovinizam i mizoginiju u svojim redovima.
Oprema: Alexey Kondakov
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
